Ustavnost zakonskih odredaba o penzijskom osiguranju i naknadi za tuđu negu i pomoć
Kratak pregled
Ustavni sud nije prihvatio inicijative za ocenu ustavnosti odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Sud je utvrdio da vremenski ograničeno povoljnije penzionisanje za određene kategorije i obustava isplate naknade za negu korisnicima u ustanovama socijalne zaštite nisu diskriminatorni.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
IU-342/2005
15.07.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. jula 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
1. Ne prihvataju se inicijative za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti odredaba člana 231. stav 1. i člana 244. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05 i 101/05) i člana 77. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", broj 85/05).
2. Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za utvrđivanje nesaglasnosti odredbe člana 244. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05 i 101/05) sa potvrđenim međunarodnim ugovorom.
O b r a z l o ž e nj e
Ustavnom sudu podneto je više inicijativa za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti odredbe člana 244. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz tačke 1. izreke, kao i inicijative za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti odredbe člana 231. stav 1. istog zakona i odredbe člana 77. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz tačke 1. izreke.
U inicijativi podnetoj 16. aprila 2005. godine, kojom se osporava odredba člana 244. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, navodi se, pored ostalog, da su osporenom odredbom Zakona "povređena prava, slobode i ravnopravnost građana po Ustavu Republike Srbije", kao i da je osporena odredba nesaglasna sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja zabranjuje diskriminaciju. Dalje se navodi da gerontološki centri u okviru smeštaja starih lica imaju potpuno zavisne i nepokretne bolesnike koji su smešteni u posebno odeljenje i koji plaćaju veću cenu smeštaja, a nemaju pravo na tuđu pomoć i negu.
Povodom inicijativa kojima se osporavaju odredbe člana 231. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 77. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prvobitno je formiran predmet IU-177/2006, koji je Zaključkom Suda spojen sa ranije formiranim predmetom IU-342/2005. U inicijativi od 23. avgusta 2006. godine navodi se da je osporenim odredbama navedenih zakona određeno njihovo vremensko trajanje, što je, prema inicijatoru, apsolutno nedopustivo, jer se takvim vremenskim ograničavanjem zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova, na koje se osporene odredbe Zakona odnose, dovode u međusobno nejednak i neravnopravan položaj. Naime, osporenim odredbama člana 231. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju povlašćuje se ona kategorija zaposlenih koja će ispuniti propisane uslove do roka utvrđenog osporenom odredbom i to tako da se ista može opredeliti za povoljniju varijantu penzijskog osnova, dok zaposleni koji ostvare pravo na starosnu ili invalidsku penziju posle navedenog datuma nemaju takvu mogućnost. Nadalje, inicijator navodi da se osporenom odredbom člana 77. stav 1. Zakona već navedena kategorija zaposlenih, koja će ispuniti propisani uslov do datuma navedenog u osporenoj odredbi, dovodi u povoljniji položaj u odnosu na kategoriju zaposlenih koja do ovog datuma neće ispuniti uslov utvrđen osporenom odredbom. Stoga su, smatra inicijator, osporene odredbe zakona u nesaglasnosti s odredbom člana 13. Ustava Republike Srbije od 1990. godine. U inicijativi od 9. juna 2008. godine navodi se, pored ostalog, da je osporenom odredbom člana 77. stav 1. Zakona iz 2005. godine ograničavanje roka do koga, u okviru iste zakonske kategorije, pojedina lica mogu steći pravo na starosnu penziju, a druga ne, bez jasnog i zakonom utvrđenog razloga, suprotno članu 21. Ustava. Dalje se navodi da je i osporena odredba člana 231. stav 1. osnovnog Zakona diskriminatorska, jer propisuje mogućnost da se za samo jednu kategoriju osiguranika, do isteka roka utvrđenog osporenom odredbom, utvrđuje povoljniji osnov za obračunavanje penzijskog osnova, pri čemu ista mogućnost nije utvrđena i "za osiguranike koji poslove kao i diskriminisana kategorija osiguranika u civilnim organima bezbednosti obavljaju u Vojsci Srbije".
Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio da je osporenom odredbom člana 231. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05 i 101/05) propisano da se izuzetno od člana 79. ovog zakona, do 31. decembra 2009. godine, osiguraniku iz čl. 42. i 43. ovog zakona, ako je to za njega povoljnije, starosna, odnosno invalidska penzija određuje od penzijskog osnova koji predstavlja njegov prosečni mesečni iznos zarade, odnosno naknade zarade ostvarene u kalendarskoj godini koja prethodi godini ostvarivanja prava. Osporenom odredbom člana 244. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se korisniku koji je smešten u ustanovu socijalne zaštite za smeštaj starih lica obustavlja isplata novčane naknade za pomoć i negu. Osporenom odredbom člana 77. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", broj 85/05) propisano je da se izuzetno od odredbe člana 5. ovog zakona, za osiguranike iz člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 34/03, 64/04 i 84/04) starosna granica može snižavati najviše do 50 godina života zaključno sa 31. decembrom 2009. godine.
Prema članu 112. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS”, broj 109/07), postupci pred Ustavnim sudom započeti pre stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se po odredbama ovog zakona. Ustav Republike Srbije od 1990. godine, u vreme čijeg važenja su podnete neke od inicijativa i u odnosu na koji je tražena ocena ustavnosti jednog broja osporenih odredaba Zakona, prestao je da važi 8. novembra 2006. godine, stupanjem na snagu novog Ustava Republike Srbije, tako da je ocena ustavnosti tih odredaba, saglasno odredbama člana 167. Ustava, vršena u odnosu na važeći Ustav.
Ustav Republike Srbije utvrđuje: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 12. st. 1, 2. i 3.); da građani i porodice kojima je neophodna društvena pomoć radi savladavanja socijalnih i životnih teškoća i stvaranja uslova za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, imaju pravo na socijalnu zaštitu, čije se pružanje zasniva na načelima socijalne pravde, humanizma i poštovanja ljudskog dostojanstva i da se prava zaposlenih i njihovih porodica na socijalno obezbeđenje i osiguranje uređuje zakonom (član 69.st. 1. i 2.); da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom i da se Republika Srbija stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera (član 70. st. 1. i 2.); da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti socijalnog osiguranja i drugih oblika socijalne sigurnosti i sistem u oblastima socijalne zaštite, boračke i invalidske zaštite (član 97. tač. 8. i 10.).
Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni list SCG - Međunarodni ugovori", br. 9/03 i 5/05) utvrđeno je da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status (član 14.), a Protokolom broj 12 uz ovu Konvenciju je utvrđeno da će se svako pravo koje zakon predviđa ostvarivati bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, veroispovesti, političkom i drugom uverenju, nacionalnom ili društvenom poreklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu i da javne vlasti neće ni prema kome vršiti diskriminaciju po osnovima kao što su oni pomenuti u stavu 1. (član 1. st. 1. i 2.).
Ustavni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i odredbe čl. 20, 42, 43. i 79. i člana 244. st. 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Odredbom člana 20. Zakona propisano je: da se osiguraniku kome se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, starosna granica za sticanje prava na starosnu penziju, utvrđena u članu 19. tačka 1) ovog zakona, snižava zavisno od stepena uvećanja staža za po jednu godinu, i to – za svake tri godine provedene na radnom mestu, odnosno poslu na kome se efektivno provedenih 12 meseci računa u staž osiguranja kao 14 meseci, za svake dve godine i šest meseci provedenih na radnom mestu, odnosno poslu na kome se efektivno provedenih 12 meseci računa u staž osiguranja kao 15 meseci, za svake dve godine provedene na radnom mestu, odnosno poslu na kome se efektivno provedenih 12 meseci računa u staž osiguranja kao 16 meseci, za svaku jednu godinu i šest meseci provedenih na radnom mestu, odnosno poslu na kome se efektivno provedenih 12 meseci računa u staž osiguranja kao 18 meseci (stav 1.), da se starosna granica iz stava 1. ovog člana može snižavati najviše do 53. godine (stav 2.) i da se izuzetno od stava 2. ovog člana, starosna granica za osiguranike koji rade na poslovima iz stava 1. tačka 4) ovog člana može snižavati najviše do 50 godina života (stav 3.). Odredbama člana 42. Zakona propisano je da osiguranici – zaposleni koji rade na poslovima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem i koji mogu pod posebnim uslovima ostvariti pravo na penziju jesu: 1) ovlašćena službena lica u smislu propisa o vršenju unutrašnjih poslova i pripadnici Bezbednosno-informativne agencije; 2) zaposleni u Ministarstvu inostranih poslova koji rade na poslovima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem; 3) zaposleni u organima i organizacijama koji rade na poslovima kontra radio-izviđajne službe i poslovima kriptografije; 4) ovlašćena službena lica u smislu propisa o izvršenju krivičnih sankcija; 5) ovlašćena službena lica Poreske policije u smislu propisa o poreskoj administraciji. Odredbama člana 43. Zakona propisano je da osiguranik iz člana 42. ovog zakona kome prestane zaposlenje s pravom na penziju pre ispunjenja uslova iz člana 19. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju ako je navršio najmanje 53 godine života i 20 godina staža osiguranja, od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na radnim mestima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem (stav 1.) i da pravo na starosnu penziju pod uslovima iz stava 1. ovog člana ne može steći osiguranik koji u momentu ostvarivanja prava nije ovlašćeno lice, odnosno zaposleni iz člana 42. ovog zakona (stav 2.). Odredbom člana 79. Zakona propisano je da se osiguraniku iz člana 43. ovog zakona, starosna odnosno invalidska penzija određuje u skladu sa odredbama člana 61. ovog zakona, a lični bodovi utvrđuju se na način predviđen čl. 62. do 70. ovog zakona (stav 1.), da iznos penzije utvrđen na način iz stava 1. ovog člana uvećan za 20%, predstavlja ukupan iznos penzije za osiguranike iz člana 43. ovog zakona (stav 2.) i da iznos penzije iz st. 1. i 2. ovog člana ne može biti veći od iznosa utvrđenog u članu 78. ovog zakona (stav 3.). Odredbama člana 244. st. 1. i 2. Zakona propisano je da pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica ima osiguranik i korisnik penzije, do donošenja odgovarajućih propisa (stav 1.) i da se pravo iz stava 1. ovog člana ostvaruje pod uslovima utvrđenim propisima, koji su važili do dana početka primene ovog zakona (stav 2.).
Osporenom odredbom člana 231. stav 1. Zakona propisan je izuzetak u pogledu određivanja visine penzije, kako je to predviđeno odredbom člana 79. Zakona, a koji se odnosi na osiguranike iz čl. 42. i 43. Zakona. Time se daje mogućnost ovim osiguranicima, ako je to za njih povoljnije, da im se visina penzije odredi kako je to predviđeno ovom zakonskom odredbom i, istovremeno, do 31. decembra 2009. godine, produžava se primena ranijih propisa u delu koji se odnosi na određivanje visine penzije za određene kategorije osiguranika, tj. pruža se mogućnost zadržavanja penzijskog osnova i procenata koji se primenjuju u zavisnosti od dužine staža osiguranja. Polazeći od navedenog, osporenom odredbom člana 231. stav 1. Zakona ne povređuje se, po oceni Ustavnog suda, načelo jednakosti građana i načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, jer jednakost ne podrazumeva jednakost građana u apsolutnom smislu te reči, već jemči jednakost građana koji se nalaze u istim ili sličnim situacijama, a upravo se osporenom odredbom utvrđeni način određivanja starosne odnosno invalidske penzije odnosi jednako na sve građane koji se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Takođe, osporenom odredbom se, s jedne strane, ne stvara nejednakost (diskriminacija) građana s obzirom na njihova svojstva utvrđena odredbom člana 21. stav 3. Ustava, a s druge strane, utvrđivanje izuzetka u pogledu određivanja visine penzije ovoj kategoriji osiguranika, na način predviđen osporenom odredbom Zakona, ne zasniva se, po oceni Ustavnog suda, na nekom nedozvoljenom razlogu, niti takvo uređivanje ima za cilj ili posledicu ugrožavanje ili onemogućavanje ostvarivanja Ustavom zajemčenih ljudskih prava i sloboda bilo koje kategorije građana, što znači da osporena odredba nema diskriminatorni karakter.
Ustavni sud je, ocenjujući ustavnost odredaba člana 231. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u osnovnom tekstu, koji sadrži suštinski isto rešenje kao i osporena odredba Zakona, u odnosu na Ustav od 1990. godine, na istovetan način odlučio u Rešenju broj IU-439/2003 od 17. marta 2005. godine, kada je utvrdio da osporene odredbe Zakona nisu u nesaglasnosti s Ustavom.
Kada je u pitanju ocena ustavnosti osporene odredbe člana 244. stav 5. Zakona, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano, pored ostalog, i da osiguranik i korisnik penzije ima pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica, do donošenja odgovarajućih propisa (član 244. stav 1.), kao i da se pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica ostvaruje pod uslovima utvrđenim propisima koji su važili do dana početka primene ovog zakona (član 244. stav 2.). Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 52/96, 46/98, 29/01 i 80/02), koji je važio do dana početka primene Zakona čija je odredba osporena, bilo je utvrđeno: da pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica, ako je zbog prirode i težine stanja povrede ili bolesti neophodna pomoć i nega za obavljanje radnji radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, ima osiguranik, korisnik penzije i invalid rada s preostalom radnom sposobnošću (član 36.); da se novčana naknada za pomoć i negu, za korisnika koji je smešten u ustanovu socijalne zaštite za smeštaj starih lica, isplaćuje toj ustanovi (član 40. stav 2.).
Saglasno navedenim odredbama člana 244. st. 1. i 2. Zakona, čiji je stav 5. osporen, kao i odredbama člana 36, a naročito člana 40. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1996. godine, koje se, kada je u pitanju pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica i dalje primenjuju, osporenom odredbom Zakona korisniku koji je smešten u ustanovu socijalne zaštite za smeštaj starih lica obustavlja se isplata novčane naknade za pomoć i negu drugog lica. U postupku ocene ustavnosti osporene odredbe Zakona Ustavni sud je imao u vidu i sadržinu odredbe člana 40. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1996. godine. Prema odredbi člana 40. stav 2. Zakona iz 1996. godine, novčana naknada za pomoć i negu isplaćuje se ustanovi socijalne zaštite za smeštaj starih lica, ukoliko je korisnik ove naknade smešten u tu ustanovu, čime je, po oceni Ustavnog suda, osporena zakonska odredba logična posledica uređivanja pitanja koja se odnose na pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica. Smisao odredaba kako ranije, tako i sada važećeg Zakona kojim se uređuju uslovi pod kojima se ostvaruje pravo na ovu vrstu naknade je obezbeđenje namenskog korišćenja sredstava opredeljenih za ovu svrhu. Saglasno tome, stav Ustavnog suda je da se namensko korišćenje sredstava ostvaruje tako što se isplata novčane naknade za pomoć i negu drugog lica vrši direktno korisniku, kada pomoć i negu drugog lica obezbeđuje sam korisnik, a kada mu je pomoć i nega obezbeđena institucionalno, preko odgovarajuće ustanove socijalne zaštite, što znači da sredstva namenjena za tuđu pomoć i negu treba da budu redovno usmeravana ustanovi koja korisniku naknade pruža negu i pomoć, a čije usluge je on inače obavezan da plati. Stoga je Ustavni sud polazeći od suštine ovog prava i cilja koji se njegovim uspostavljanjem postiže, ocenio da prethodno utvrđeno pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica, u slučaju utvrđenom osporenom odredbom Zakona, postoji i dalje, odnosno ne prestaje obustavom isplate novčane naknade korisniku prava, već može biti reči samo o promeni načina isplate. Naime, kako je smisao ovog prava u tome da se licima-osiguranicima, odnosno korisnicima penzije koji zbog prirode i težine stanja povrede ili bolesti ne mogu sami zadovoljavati svoje osnovne životne potrebe, obezbedi pomoć i nega drugog lica i kako se pomoć i nega može obezbediti ili isplatom odgovarajuće novčane naknade korisniku, sa ciljem da on tom naknadom sam obezbedi pomoć i negu drugog lica, ili uplatom istog iznosa ustanovi socijalne zaštite u koju je korisnik smešten, a preko koje je obezbeđena potrebna pomoć i nega drugog lica, u oba slučaja korisniku je obezbeđena pomoć i nega drugog lica, što i jeste jedina svrha prava na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica. Pri tome, pitanje načina primene osporene odredbe Zakona nije od značaja za ocenu njene saglasnosti s Ustavom i ne može biti predmet ustavnopravne ocene.
Saglasno izloženom, osporena odredba Zakona, po oceni Suda, nije nesaglasna s Ustavom. Naime, osporenom odredbom Zakona ne povređuje se načelo jednakosti građana iz člana 21. Ustava, jer se taj princip odnosi na jednakost u pravima, a ne i jednakost u uslovima i načinu ostvarivanja pojedinog prava, kao i stoga što se ostvarivanje prava utvrđenog osporenom odredbom odnosi jednako na sve građane koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji propisanoj osporenom odredbom. Takođe, ovom odredbom se ne povređuje ni načelo zabrane diskriminacije iz iste odredbe Ustava, jer se njome ne stvara nejednakost građana s obzirom na njihova svojstva utvrđena tom odredbom Ustava. Nadalje, utvrđivanje uslova za obustavu isplate novčane naknade za pomoć i negu, na način predviđen osporenom odredbom Zakona, ne zasniva se, po oceni Suda, na nekom nedozvoljenom razlogu, niti takvo uređivanje ima za cilj ili posledicu ugrožavanje ili onemogućavanje ostvarivanja Ustavom zajemčenih ljudskih prava i sloboda ove kategorije građana, te stoga, osporena odredba i iz ovih razloga nema diskriminatorni karakter. Iz istih razloga osporena odredba nije nesaglasna ni sa odredbama člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Takođe, osporenom odredbom Zakona ne uskraćuje se, niti ograničava pravo na socijalnu zaštitu zajemčeno odredbom člana 69. stav 1. Ustava, imajući u vidu da navedena ustavna norma ne sadrži utvrđenje konkretnih prava, već izražava načelno opredeljenje ustavotvorca u pogledu staranja države o zaštiti onih kategorija kojima je neophodna društvena pomoć. Nadalje, polazeći od toga da se, saglasno odredbama člana 69. stav 2. i člana 70. stav 1. Ustava, socijalno obezbeđenje i osiguranje, kao i penzijsko osiguranje, uređuju zakonom i da su sporna pitanja upravo uređena zakonom, Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba nije nesaglasna ni navedenim odredbama Ustava.
Ustavni sud je, ocenjujući ustavnost odredbe člana 244. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u odnosu na Ustav od 1990. godine, na istovetan način odlučio u Rešenju broj IU-344/2004 od 26. maja 2005. godine, kada je utvrdio da osporene odredbe Zakona nisu u nesaglasnosti s Ustavom.
Osporenom odredbom člana 77. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju utvrđen je izuzetak od pravila propisanog odredbom člana 20. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema kome se starosna granica iz stava 1. istog člana može snižavati najviše do 53 godine života, tako da se, prema osporenoj odredbi, starosna granica za osiguranike iz člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju može snižavati najviše do 50 godina života zaključno sa 31. decembrom 2009. godine. Osporena odredba Zakona ima karakter prelazne odredbe kojom se izuzetno, i to do 31. decembra 2009. godine, na izvestan način suspenduje, u odnosu na osiguranike iz člana 42. Zakona, primena odredbe člana 20. stav 2. Zakona, a tim osiguranicima snižavanjem starosne granice za sticanje prava na starosnu penziju daje određena pogodnost u odnosu na postojeće rešenje. Polazeći od toga da je osporenom odredbom Zakona omogućeno snižavanje starosne granice za sticanje prava na starosnu penziju svim osiguranicima navedenim u odredbi člana 42. Zakona, time nije, po oceni Suda, povređeno načelo jednakosti i načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, jer se snižavanje starosne granice utvrđeno osporenom odredbom odnosi jednako na sve građane koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji i ne stvara se nejednakost građana s obzirom na njihova svojstva utvrđena navedenom odredbom Ustava. Takođe, i ova osporena zakonska odredba nema diskriminatorni karakter i stoga što se uređivanje uslova prestanka svojstva osiguranika ovoj kategoriji osiguranika ne zasniva na nekom nedozvoljenom razlogu, niti ima za cilj ili posledicu ugrožavanje ili onemogućavanje ostvarivanja Ustavom zajemčenih ljudskih prava i sloboda ove kategorije građana.
Polazeći od svega navedenog, Sud nije našao osnova za pokretanje postupka povodom podnetih inicijativa, te iste nije prihvatio, odlučujući kao u tač. 1. i 2. izreke.
Na osnovu izloženog i odredbe člana 46. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Rešenje kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić