Odluka Ustavnog suda o neustavnosti odredaba Posebnog kolektivnog ugovora za JKP Novi Sad
Kratak pregled
Ustavni sud utvrdio je da odredbe Posebnog kolektivnog ugovora za javna komunalna preduzeća grada Novog Sada, koje različito vrednuju radni staž za obračun otpremnine u zavisnosti od poslodavca, nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom jer su diskriminatorne.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
IUo-246/2011
22.03.2012.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, na osnovu člana 167. tačka 5. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. marta 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Utvrđuje se da odredbe člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora za javna komunalna i druga javna preduzeća grada Novog Sada ("Službeni list grada Novog Sada", broj 15/10 i "Službeni glasnik RS", broj 39/10), nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom.
O b r a z l o ž e nj e
Ustavnom sudu podneta je inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredaba člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora za javna komunalna i druga javna preduzeća grada Novog Sada ("Službeni list grada Novog Sada", broj 15/10). Inicijator smatra da se prema osporenim odredbama člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora, za obračun pripadajuće otpremnine različito uzimaju u obzir godine staža u preduzeću čiji je osnivač grad Novi Sad u odnosu na godine staža ostvarene u drugom pravnom licu čiji osnivač nije grad Novi Sad. Takvim propisivanjem, po oceni inicijatora, povređen je član 21. Ustava, koji zabranjuje diskriminaciju, a suprotno je i odredbama čl. 18. do 20. Zakona o radu kao i članu 43. Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS", br. 50/08 i 104/08 – Aneks I). Predlaže da Ustavni sud utvrdi da odredba člana 57. stav 1. alineja 1. u delu koji glasi: "ostvarenog u javnim komunalnim i drugim javnim preduzećima čiji je osnivač grad" i alineja 2. Posebnog kolektivnog ugovora od 2010. godine, nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom.
Ustavni sud je Rešenjem IUo-246/2011 od 7. jula 2011. godine, povodom ove inicijative pokrenuo postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredaba člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora navedenog u izreci. Navedeno rešenje Ustavni sud je dostavio donosiocu akta radi davanja odgovora kako bi u roku od 60 dana dostavio odgovor. Naime, Ustavni sud je polazeći od sadržine osporenih odredaba člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora utvrdio da je tim odredbama propisano različito utvrđivanje visine otpremnine, i to za radni staž ostvaren u javnom komunalnom i drugim javnim preduzećima čiji je osnivač grad Novi Sad i čija je minimalna visina otpremnine utvrđena Posebnim kolektivnim ugovorom (75% do 100% prosečne zarade ostvarene u privredi Republike Srbije prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike) i radni staž ostvaren u drugom pravnom licu čiji osnivač nije grad Novi Sad i čija visina se utvrđuje prema zakonu. Kako obaveza utvrđivanja isplate otpremnine i njena visina proizlazi iz odredaba Zakona o radu prema kojima kolektivni ugovor, pravilnik o radu i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom, kao i da se opštim aktom mogu utvrditi veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, osim ako zakonom nije drukčije određeno (član 8.), kao i da visina otpremnine utvrđena opštim aktom ne može biti niža od zbira trećine zarade zaposlenog za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu za prvih 10 godina provedenih u radnom odnosu i četvrtine zarade zaposlenog za svaku narednu navršenu godinu rada u radnom odnosu preko 10 godina provedenih u radnom odnosu (član 158.). Ustavni sud je imajući u vidu sadržinu osporenih odredaba Posebnog kolektivnog ugovora, kao i rešenja utvrđenih Ustavom i Zakonom o radu, ocenio da se osnovano mogu postaviti sledeća sporna ustavnopravna pitanja:
- da li ima osnova u Ustavu i Zakonu o radu da se u posebnom kolektivnom ugovoru predvide različiti kriterijumi i merila za određivanje visine otpremnine za radni staž zaposlenog;
- da li različito utvrđivanje visine otpremnine za radni staž ostvaren kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu i radni staž ostvaren kod drugog poslodavca, dovodi suprotno Ustavu i Zakonu u nejednak položaj lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji zbog smanjenja obima posla usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena ili prestanka potrebe za obavljanje određenog posla;
- da li ima ustavnog osnova da se "privileguju" samo zaposleni koji su radni staž ostvarili kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu tj. u javnom komunalnom preduzeću i drugim javnim preduzećima (čiji je osnivač grad Novi Sad) u odnosu na ostale zaposlene koji su radni staž ostvarili kod drugih poslodavaca.
Iz navedenih razloga Ustavni sud je ocenio da ima osnova za pokretanje postupka povodom odredaba člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora.
S obzirom na to da donosilac osporenog Posebnog kolektivnog ugovora u ostavljenom roku Ustavnom sudu nije dostavio odgovor, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 34. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), postupak nastavio.
Ustavom Republike Srbije utvrđeno je: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije i da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1. do 3.); da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom; da svako ima pravo na slobodan izbor rada i da su svima pod jednakim uslovima dostupna sva radna mesta i da svako ima pravo na pravičnu naknadu za rad, i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa (član 60. st. 1, 3. i 4.); da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti radnih odnosa, zaštite na radu, zapošljavanja, socijalnog osiguranja i drugih oblika socijalne sigurnosti i druge ekonomske i socijalne odnose od opšteg interesa (član 97. tačka 8.); da svi zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji moraju biti saglasni sa Ustavom i da svi podzakonski opšti akti Republike Srbije, opšti akti organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, političkih stranaka, sindikata i udruženja građana i kolektivni ugovori moraju biti saglasni zakonu (član 194. stav 3. i član 195. stav 1.).
Zakonom o radu ("Službeni glasnik RS", br. 24/05 i 61/05) propisano je: da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada, uređuju ovim zakonom i posebnim zakonom, u skladu sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama, kao i kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu - samo kada je to ovim zakonom određeno (član 1.); da se kolektivnim ugovorom kod poslodavca, u skladu sa zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i međusobni odnosi učesnika kolektivnog ugovora (član 3. stav 1.); da opšti i poseban kolektivni ugovor moraju biti u saglasnosti sa zakonom; (član 4. stav 1.); da kolektivni ugovor, pravilnik o radu i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, osim ako zakonom nije drugačije određeno (član 8.); da se posebnim kolektivnim ugovorom ne mogu utvrditi manja prava i nepovoljniji uslovi rada zaposlenog od prava i uslova utvrđenih opštim kolektivnim ugovorom koji obavezuje poslodavce koji su članovi udruženja poslodavaca koje zaključuje taj poseban kolektivni ugovor i da se kolektivnim ugovorom kod poslodavca ne mogu utvrditi manja prava i nepovoljniji uslovi rada zaposlenom od prava i uslova utvrđenih opštim, odnosno posebnim kolektivnim ugovorom koji obavezuje tog poslodavca (član 10.); da je zabranjena neposredna i posredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje kao i zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredelenje, političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim organizacijama, sindikatima ili neko drugo lično svojstvo (član 18.); da je neposredna diskriminacija, u smislu tog zakona, svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 18. tog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje, kao i zaposleni, stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, a da posredna diskriminacija, u smislu tog zakona, postoji kada određena na izgled neutralna odredba, kriterijum ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na drugo lice – lice koje traži zaposlenje, kao i zaposlenog, zbog određenog svojstva, statusa, opredelenja ili uverenja iz člana 18. tog zakona (član 19.); da je diskriminacija iz člana 18. tog zakona zabranjena u odnosu na uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla, uslove rada i sva prava iz radnog odnosa, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, napredovanje na poslu i otkaz ugovora o radu (član 20. stav 1.); da je poslodavac dužan da donese program rešavanja viška zaposlenih ako utvrdi da će zbog tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena doći do prestanka potrebe za radom zaposlenih na neodređeno vreme (član 153.); da program, pored ostalog, sadrži i kriterijume za utvrđivanje viška zaposlenih i sredstva za rešavanje njihovog socijalno-ekonomskog položaja (član 155.); da je poslodavac dužan da pre otkaza ugovora o radu, u smislu člana 179. tačka 9) tog zakona, isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom i da otpremnina ne može biti niža od zbira trećine zarade zaposlenog za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu za prvih deset godina provedenih u radnom odnosu i četvrtine zarade zaposlenog za svaku narednu navršenu godinu rada u radnom odnosu preko 10 godina provedenih u radnom odnosu (član 158.); da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca i ako, pored ostalog, dođe do smanjenja obima posla usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena ili prestane potreba za obavljanjem određenog posla (član 179. tačka 9)); da kolektivni ugovor kod poslodavca za javna preduzeća i javne službe zaključuje osnivač, odnosno organ koji on ovlasti, reprezentativni sindikat kod poslodavca i poslodavac, a u ime poslodavca kolektivni ugovor potpisuje direktor (član 247.).
Opštim kolektivnim ugovorom ("Službeni glasnik RS", br. 50/08, 104/08, 122/08 i 8/09) uređuju se u skladu sa zakonom, prava, obaveze i odgovornosti iz oblasti rada i radnih odnosa, postupak izmena i dopuna, međusobni odnosi učesnika tog kolektivnog ugovora, kao i druga pitanja od značaja za zaposlenog i poslodavca (član 1.). Odredbom člana 43. Opšteg kolektivnog ugovora utvrđeno je da je poslodavac dužan da zaposlenom isplati otpremninu u iznosu koji ne može biti niži od jedne trećine zarade zaposlenog za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu, a koja ne može biti niža od 50% prosečne zarade po zaposlenom u Republici, prema poslednjem objavljenom podatku nadležnog organa za poslove statistike, na dan isplate otpremnine, ako je to za zaposlenog povoljnije.
Aneksom II Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS", broj 8/09) propisano je da se privremeno, pored ostalih članova, odlaže i primena člana 43. Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS", br. 50/08 i 104/08) u skladu sa Sporazumom o razvoju socijalnog dijaloga (član 1.) te da će se datum početka primene odredaba Opšteg kolektivnog ugovora iz člana 1. tog aneksa odrediti posebnim aneksom Opšteg kolektivnog ugovora u skladu sa Sporazumom o razvoju socijalnog dijaloga (član 2.).
Ustavni sud je, polazeći od odredaba Zakona o radu kojima se uređuje rešavanje viška zaposlenih i u okviru toga - pravo na otpremninu u slučaju da je kod poslodavca došlo do tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena, utvrdio da je otpremnina institut radnog prava koja proizlazi iz odnosa radnika i poslodavca, sa osnovnim ciljem da se zaposlenom koji se nađe u situaciji iz člana 153. Zakona o radu privremeno reši njegov socijalno-ekonomski položaj i pruži novčana pomoć do ponovnog zasnivanja radnog odnosa. Takođe, iz odredaba Zakona proizlazi da je otpremnina pravo koje svaki zaposleni stiče u momentu kada se konkretnim aktom poslodavca utvrdi da je prestala potreba za radom zaposlenog. Stoga je, imajući u vidu karakter i svrhu otpremnine, zakonodavac i utvrdio obavezu njene isplate pre otkaza ugovora o radu. Po oceni Suda, iz odredaba Ustava i Zakona o radu, a posebno iz odredaba čl. 8. i 158. Zakona proizlazi da kolektivni ugovor ne može da sadrži odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom, kao i da se otpremnina koju je poslodavac dužan da zaposlenom isplati pre otkaza ugovora o radu, ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, utvrđuje za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu, što znači da se pri obračunu uzima ukupno vreme provedeno u radnom odnosu koje zaposleni ima, bez obzira kod kog poslodavca je bio u radnom odnosu. Ovakav stav Ustavni sud je zauzeo u svojoj Odluci IUo-217/2008 od 7. jula 2011. godine u postupku ocene ustavnosti i zakonitosti odredbe člana 58. u delu stava 1. koji glasi: "u preduzeću" i stava 2. Posebnog kolektivnog ugovora za javna komunalna i druga javna preduzeća grada Novog Sada ("Službeni list grada Novog Sada", broj 13/08 i "Službeni glasnik RS", broj 52/08).
Ustavni sud je, ocenjujući osporene odredbe člana 57. stav 1. al. 1. i 2. predmetnog Posebnog kolektivnog ugovora, utvrdio da je tim odredbama propisan procenat visine minimalne otpremnine koju je poslodavac dužan da isplati za svaku godinu radnog staža ostvarenog u javnom komunalnom i drugim javnim preduzećima čiji je osnivač grad Novi Sad (alineja 1.), a da se otpremnina za svaku godinu radnog staža ostvarenog u drugom pravnom licu čiji osnivač nije grad Novi Sad isplaćuje u skladu sa zakonom (alineja 2.). Polazeći od ovakve sadržine osporenih odredaba Posebnog kolektivnog ugovora, a imajući u vidu zakonsku obavezu poslodavca da zaposlenom za čijim radom je prestala potreba, isplati otpremninu pre otkaza ugovora o radu u slučaju da se nije moglo obezbediti drugo pravo (rad na drugom poslu, kod drugog poslodavca, prekvalifikacija, dokvalifikacija...), Ustavni sud je utvrdio da je i utvrđivanje visine otpremnine vezano za ukupan radni staž zaposlenog a ne za godine radnog staža ostvarenog kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu. Iz navedenog dalje sledi da različito utvrđivanje visine otpremnine za radni staž ostvaren kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu i radni staž ostvaren kod drugog poslodavca, kako je to utvrđeno u osporenom članu 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora, dovodi u nejednak položaj lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji (smanjenje obima posla usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena ili prestanak potrebe za obavljanje određenog posla), za šta, po oceni Suda, ne postoji razumno opravdanje za privilegiju jedne kategorije zaposlenih, čime je povređen ustavni princip iz člana 21. Ustava koji garantuje jednakost pred Ustavom i zakonom, a to znači i jednakost zaposlenih u pogledu ostvarivanja prava po osnovu rada zajemčenih Ustavom i zakonom. Imajući u vidu da je radni staž Zakonom o radu propisan kao osnovni element za ostvarivanje prava na otpremninu, kao jednog od prava po osnovu rada, to osporene odredbe Posebnog kolektivnog ugovora, po oceni Suda, nisu u saglasnosti ni sa odredbom člana 60. stav 4. Ustava o pravu na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa.
Po oceni Suda, osporene odredbe člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora nisu u saglasnosti ni sa odredbama čl. 8. i 158. Zakona o radu. Takođe, osporenim odredbama Posebnog kolektivnog ugovora izvršena je i neposredna diskriminacija iz člana 20. Zakona o radu, s obzirom na to da su zaposleni koji su radni staž ostvarili kod drugog poslodavca stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na zaposlene koji su radni staž ostvarili u javnom komunalnom i drugim javnim preduzećima čiji je osnivač grad Novi Sad. Naime, iz odredaba Zakona o radu ne proizlazi da se u uređivanju visine otpremnine različito tretiraju radni staž ostvaren kod više poslodavaca, već ukupna dužina radnog staža zaposlenog i Opšti kolektivni ugovor u odredbi člana 43. (koja se privremeno ne primenjuje), otpremninu koju je poslodavac dužan da isplati zaposlenom vezuje za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu što znači za ukupan radni staž, a ne za godine rada kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu.
Iz navedenih razloga Ustavni sud je utvrdio da osporene odredbe člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora za javna komunalna i druga javna preduzeća grada Novog Sada ("Službeni list grada Novog Sada", broj 15/10 i "Službeni glasnik RS", broj 39/10) nisu u saglasnosti sa Ustavom i Zakonom o radu.
Polazeći od izloženog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 2) i člana 45. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
Na osnovu člana 168. stav 3. Ustava, odredbe člana 57. stav 1. al. 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora navedenog u izreci prestaju da važe danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda u „Službenom glaniku Republike Srbije“.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević