Odluka Ustavnog suda o neustavnosti delova Uredbe o zaštiti Parka prirode 'Šargan-Mokra Gora'
Kratak pregled
Ustavni sud je utvrdio neustavnim odredbe Uredbe o zaštiti Parka prirode 'Šargan-Mokra Gora' koje su potpuno zabranjivale izgradnju objekata i čistu seču šume u drugom stepenu zaštite, ocenivši da je Vlada time prekoračila svoja zakonska ovlašćenja.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
IUo-49/2009
29.03.2012.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, na osnovu člana 167. stav 1. tač. 1. i 3. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 29. marta 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Utvrđuje se da nisu u saglasnosti sa Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorom i zakonom odredbe člana 5. stav 2. tačka 1) i člana 5. stav 2. tačka 5) u delu koji glasi: „čista seča i“ Uredbe o zaštiti Parka prirode „Šargan-Mokra Gora“ („Službeni glasnik RS“, br. 52/05, 105/05 i 81/08):
2. Odbija se zahtev za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti odredaba člana 5. stav 1. i člana 5. stav 2. tač. 2-4. i tač. 6-8. Uredbe iz tačke 1.
O b r a z l o ž e nj e
I
Ustavnom sudu podneta je inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredaba čl. 5. do 8. Uredbe navedene u tački 1. izreke. U inicijativi se navodi: da proglašenje Parka prirode „Šargan-Mokra Gora“ za zaštićeno prirodno dobro od izuzetnog značaja, I – prva kategorija, nije u saglasnosti sa Pravilnikom o kategorizaciji zaštićenih prirodnih dobara („Službeni glasnik RS“, broj 30/92), kojim su, kao dobra I kategorije određeni nacionalni parkovi i dobra zaštićena po međunarodnom pravu; da je područje ovog zaštićenog dobra bitno prošireno izmenama i dopunama Uredbe, tako da ukupna površina Parka prirode sada iznosi 10.813,73 ha; da je Uredbom dopušteno da se, suprotno Ustavu, svojina i upotreba imovine ograniči autonomnim aktom staraoca; da Uredbom nije utvrđen javni interes za ograničenje prava svojine, čime se narušava pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda; da je vlasnicima uskraćeno pravo na naknadu za slučaj ograničavanja prava svojine; da su zabrane korišćenja imovine propisane članom 5. Uredbe prekomerne i suprotne zakonu, te da se takvim propisivanjem diskriminišu vlasnici zemljišta i zgrada sa teritorije ovog parka prirode u odnosu na druge vlasnike, što je suprotno čl. 21. i 58. Ustava.
Postupajući po navedenoj inicijativi, Ustavni sud je, na sednici održanoj 24. novembra 2011. godine, doneo Rešenje IUo-49/2009 kojim je pokrenuo postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredaba člana 5. st. 1. i 2. Uredbe. Imajući u vidu zakonom utvrđen osnov za određivanje odgovarajućeg režima zaštite na području Parka prirode „Šargan-Mokra Gora“, Ustavni sud je ocenio da se osnovano može postaviti pitanje da li je Vlada prekoračila ovlašćenje iz zakona određujući zabrane u režimu zaštite II i III stepena, odnosno da li su pojedine zabrane predviđene osporenim članom 5. Uredbe ograničile pravo korišćenja na poljoprivrednom, šumskom i građevinskom zemljištu na način suprotan zakonu i da li je na taj način povređeno ustavno načelo o ograničenju ljudskih i manjinskih prava, kao i Ustavom i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava garantovano pravo na mirno uživanje imovine. Istim rešenjem Sud nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti odredaba člana 5. st. 3. i 4, čl. 6, 7. i 8. Uredbe.
Rešenje o pokretanju postupka dostavljeno je na odgovor Vladi Republike Srbije. Kako Vlada u ostavljenom roku nije dostavila odgovor, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 34. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), nastavio postupak.
II
U sprovedenom postupku Ustavni sud je utvrdio sledeće:
Osporenu Uredbu donela je Vlada Republike Srbije u vreme važenja Ustava Republike Srbije od 1990. godine, na osnovu ovlašćenja iz člana 43. stav 4. Zakona o zaštiti životne sredine („Službeni glasnik RS“, br. 66/91, 83/92, 53/93, 67/93, 48/94, 53/95 i 135/04), a u cilju izvršavanja ovog zakona. Zakon o zaštiti životne sredine iz 1991. godine prestao je da važi 29. decembra 2004. godine, stupanjem na snagu Zakona o zaštiti životne sredine („Službeni glasnik RS“, broj 135/04), osim odredaba kojima se uređuje zaštita vazduha, zaštita prirodnih dobara i zaštita od buke. Odredba člana 43. stav 4. Zakona o zaštiti životne sredine iz 1991. godine, koja je bila pravni osnov za donošenje osporene Uredbe, nalazila se u poglavlju VII „ZAŠTITA PRIRODNIH DOBARA“ i ovom odredbom je bilo dato ovlašćenje Vladi da, ako na predlog ministarstva utvrdi da je prirodno dobro od izuzetnog, odnosno velikog značaja, može doneti akt o stavljanju pod zaštitu prirodnog dobra. Odredbama člana 49. Zakona bili su uređeni režimi zaštite prirodnih dobara, tako što je bilo propisano: da se u I stepenu zaštite utvrđuje zabrana korišćenja prirodnih bogatstava i isključuju svi drugi oblici korišćenja prostora i aktivnosti osim naučnih istraživanja i kontrolisane edukacije (stav 4.); da se u II stepenu zaštite utvrđuje ograničeno i strogo kontrolisano korišćenje prirodnih bogatstava dok se aktivnosti u prostoru mogu vršiti u meri koja omogućava unapređenje stanja i prezentaciju prirodnog dobra bez posledica po njegove primarne vrednosti (stav 5.); da se u III stepenu zaštite utvrđuje selektivno i ograničeno korišćenje prirodnih bogatstava i kontrolisane intervencije i aktivnosti u prostoru ukoliko su usklađene sa funkcijama zaštićenog prirodnog dobra ili su vezane za nasleđene tradicionalne oblike obavljanja privrednih delatnosti i stanovanja uključujući i turističku izgradnju (stav 6.). Odredbom člana 51. Zakona bilo je propisano da se radovi ili izgradnja objekata na zaštićenom prirodnom dobru ili u zaštitnoj zoni koji bi mogli prouzrokovati promenu oblika, izgleda ili osobenosti zaštićenog prirodnog dobra mogu odobriti pod uslovima koje od organizacije za zaštitu prirode pribavi organ nadležan za izdavanje akta sa uslovima za uređenje prostora.
Saglasno odredbi člana 134. stav 3. Zakona o zaštiti prirode („Službeni glasnik RS“, broj 36/09), danom njegovog stupanja na snagu, odnosno 23. maja 2009. godine, prestale su da važe odredbe o zaštiti prirode sadržane u Zakonu o zaštiti životne sredine iz 1991. godine, uključujući i odredbu člana 43. stav 4. tog zakona koja je bila pravni osnov za donošenje osporene Uredbe. Prelaznim i završnim odredbama Zakona o zaštiti prirode je propisano: da prirodna dobra zaštićena do stupanja na snagu ovog zakona ostaju pod zaštitom, a upravljači, vlasnici i korisnici tih zaštićenih prirodnih dobara imaju prava i obaveze propisane ovim zakonom (član 130. stav 1.); da su upravljači zaštićenih područja dužni da usklade upravljanje zaštićenim područjem sa odredbama ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (član 131. stav 6.); da će podzakonski propisi za sprovođenje ovog zakona biti doneti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da, do stupanja na snagu propisa utvrđenih ovim zakonom, ostaju na snazi propisi koji su doneti na osnovu Zakona o zaštiti životne sredine iz 1991. godine (član 134. st. 1. i 2.). Dakle, Zakonom o zaštiti prirode je produženo važenje osporene Uredbe, odnosno važenje sprovedenog postupka proglašenja navedenog zaštićenog prirodnog dobra.
Osporenom Uredbom se područje planine Šargan, mokrogorske kotline, doline Belog Rzava i južnih delova planine Tare sa Dobrim i Ljutim poljem i dolinom potoka Bratešina, stavlja pod zaštitu kao Park prirode „Šargan-Mokra gora“ i utvrđuje za zaštićeno prirodno dobro od izuzetnog značaja, odnosno I kategorije (član 1.). Odredbama člana 4. Uredbe propisano je da se na području Parka prirode „Šargan-Mokra gora“ uspostavljaju režimi zaštite I, II i III stepena i utvrđena je površina koju ovi režimi zaštite zauzimaju. Osporenim odredbama člana 5. stav 1. Uredbe propisano je da se na površinama na kojima je utvrđen režim zaštite III stepena zabranjuje: izgradnja industrijskih objekata, skladišta industrijske robe, objekata za farmerski uzgoj stoke i živine većeg gabarita, drugih privrednih objekata i objekata komunalne, saobraćajne i energetske infrastrukture čije građenje, rekonstrukcija i rad mogu izazvati nepovoljne promene osobina i kvaliteta zemljišta, voda, vazduha, živog sveta, šuma, lepote predela i kulturnih dobara (tačka 1)); izgradnja i rekonstrukcija stambenih, ekonomskih i pomoćnih objekata poljoprivrednih domaćinstava i vikend objekata izvan građevinskih rejona i građevinskog zemljišta utvrđenih i proglašenih u skladu sa zakonom, a do donošenja odgovarajućih planova zabranjena je i izgradnja objekata poljoprivrednih domaćinstava izvan postojećih građevinskih parcela (tačka 2)); eksploatacija mineralnih sirovina, osim planskog otvaranja privremenih pozajmišta građevinskog ili ukrasnog kamena za lokalne potrebe (tačka 3)); razgradnja i drugi vidovi oštećivanja i uništavanja objekata koji po svojim arhitektonsko-građevinskim odlikama, vremenu nastanka i nameni predstavljaju spomenike narodnog graditeljstva (tačka 4)); prekomerno, nestručno i nepropisno korišćenje i seča šume (tačka 5)); branje, sakupljanje, ubijanje i druge radnje kojima se uništavaju ili ugrožavaju biljke i životinje zaštićene kao prirodne retkosti (tačka 6)); preoravanje zemljišta, krčenje šuma i obavljanje drugih radnji na mestima i na način koji mogu izazvati procese jake i ekscesivne vodne erozije i nepovoljne promene izgleda predela (tačka 7)); odlaganje i bacanje komunalnog smeća i otpadaka poljoprivrednih domaćinstava izvan mesta određenih za tu namenu, odlaganje rashodovanih vozila (tačka 8)); odlaganje otpada građevinskog materijala, ambalaže, industrijskog i drugog otpada, neregulisano skladištenje stajskog đubreta (tačka 9)); rukovanje otrovnim hemijskim preparatima i naftnim derivatima na način koji može prouzrokovati zagađivanje zemljišta i voda (tačka 10)); neregulisano ispuštanje otpadnih voda domaćinstava, turističko-ugostiteljskih, uslužnih i drugih objekata (tačka 11)); zapuštanje i zakorovljavanje obradivog poljoprivrednog zemljišta, puteva, vodotoka i površina za rekreaciju, narodne svetkovine i druge skupove, zemljišta u putnom i vodnom pojasu, okruženju kulturnih dobara, istorijskih spomenika i javnih česmi (tačka 12)). Osporenim odredbama člana 5. stav 2. Uredbe propisano je da se na površinama na kojima je utvrđen režim zaštite II stepena, osim zabrana iz stava 1. ovog člana, zabranjuje: izgradnja objekata, osim rekonstrukcije, adaptacije i sanacije zatečenih zgrada, puteva, elektro, telefonske i vodovodske mreže, nepokretnih kulturnih dobara, spomen-obeležja, javnih česmi i drugih objekata na postojećim građevinskim parcelama (tačka 1)); eksploatacija mineralnih sirovina, uključujući privremena pozajmišta, detaljna geološka istraživanja i korišćenje kamena i drugog materijala vezanih za navedena istraživanja (tačka 2)); kaptiranje izvora radi vodosnabdevanja (tačka 3)); lov, osim sanitarnog odstrela i planskih aktivnosti na regulisanju brojnosti divljači i ribolov, osim u naučnoistraživačke svrhe (tačka 4)); čista seča i krčenje šume, odlaganje i deponovanje posečene drvne mase u šumi i kraj puteva, seča najvećih, reprezentativnih i najstarijih stabala drveća i primeraka retkih i značajnih vrsta drveća i žbunja (tačka 5)); sadnja, zasejavanje i naseljavanje novih vrsta biljaka i životinja stranih za prirodni, izvorni živi svet zapadne Srbije, osim na malim površinama i u strogo kontrolisanim uslovima u cilju hortikulturnog uređenja rekreativnih površina (tačka 6)); ulazak motornih vozila u šumu i kretanje izvan šumskih puteva, osim u okviru šumarskih radova i u posebno utvrđene službene svrhe (tačka 7)); loženje vatre, kampovanje, parkiranje vozila, branje i sakupljanje gljiva, šumskih plodova, biljaka i životinja, osim na mestima i na način koji će se posebno utvrditi (tačka 8)).
III
Ustav Republike Srbije garantuje pravo na imovinu, tako što članom 58. jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav 1.) i uređuje da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (stav 2.), da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (stav 3.), te da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (stav 4.). Odredbama čl. 18. i 20. Ustava određene su granice zakonodavnih ovlašćenja pri uređivanju Ustavom zajemčenih ljudskih prava i sloboda, u koja spada i pravo na imovinu, tako što je utvrđeno da pri uređivanju načina ostvarivanja pojedinih prava zakon ni u kom slučaju ne sme da utiče na suštinu zajemčenog prava, da prava mogu biti zakonom ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu koji je neophodan da se zadovolji ustavna svrha u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava, kao i da su pri ograničavanju prava svi državni organi, a naročito sudovi, dužni da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava. Odredbama člana 21. Ustava utvrđeno je da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki (stav 1.) i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (stav 2.). Prema odredbi člana 87. stav 3. Ustava, prirodna bogatstva koriste se pod uslovima i na način predviđen zakonom. Članom 88. Ustava utvrđeno je da je korišćenje i raspolaganje poljoprivrednim zemljištem, šumskim zemljištem i gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini slobodno (stav 1.) i da se zakonom mogu ograničiti oblici korišćenja i raspolaganja, odnosno propisati uslovi za korišćenje i raspolaganje da bi se otklonila opasnost od nanošenja štete životnoj sredini ili da bi se sprečila povreda prava i na zakonom zasnovanih interesa drugih lica (stav 2.). Odredbom člana 89. stav 1. Ustava utvrđeno je da je svako dužan da čuva prirodne retkosti i naučno, kulturno i istorijsko nasleđe, kao dobra od opšteg interesa. Saglasno odredbi člana 97. tačka 9. Ustava, Republika Srbija uređuje i obezbeđuje održivi razvoj, sistem zaštite i unapređenja životne sredine, zaštitu i unapređivanje biljnog i životinjskog sveta. Članom 123. Ustava utvrđene su nadležnosti Vlade i utvrđeno je da Vlada izvršava zakone i druge opšte akte Narodne skupštine (tačka 2.) i donosi uredbe i druge opšte akte radi izvršavanja zakona (tačka 3.).
Odredbama člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Zakon o potvrđivanju ove konvencije objavljen je u „Službenom listu SCG-Međunarodni ugovori“, br. 9/03, 5/05 i 7/05) propisano je da: svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava (stav 1.); da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni (stav 2.).
IV
Odredbama člana 1. Zakona o zaštiti prirode („Službeni glasnik RS“, br. 36/09, 88/10 i 91/10) propisano je da se ovim zakonom uređuje zaštita i očuvanje prirode, biološke, geološke i predeone raznovrsnosti kao dela životne sredine (stav 1.) i da priroda kao dobro od opšteg interesa za Republiku Srbiju uživa posebnu zaštitu u skladu sa ovim zakonom i posebnim zakonima (stav 2.). Saglasno odredbama člana 8. Zakona: planiranje, uređenje i korišćenje prostora, prirodnih resursa, zaštićenih područja i ekološke mreže sprovodi se na osnovu prostornih i urbanističkih planova, planske i projektne dokumentacije, osnova i programa upravljanja i korišćenja prirodnih resursa i dobara u rudarstvu, energetici, saobraćaju, vodoprivredi, poljoprivredi, šumarstvu, lovstvu, ribarstvu, turizmu i drugim delatnostima od uticaja na prirodu, u skladu sa merama i uslovima zaštite prirode (stav 1.); korišćenje prostora, prirodnih resursa i zaštićenih područja dozvoljeno je na način predviđen ovim i drugim zakonima (stav 2.); nosilac projekta, odnosno pravno lice, preduzetnik i fizičko lice koje koristi prirodne resurse, obavlja građevinske i druge radove, aktivnosti i intervencije u prirodi dužno je da postupa u skladu sa merama zaštite prirode utvrđenim u planovima, osnovama i programima i u skladu sa projektno-tehničkom dokumentacijom, na način da se izbegnu ili na najmanju meru svedu ugrožavanje i oštećenje prirode (stav 3.). Odredbama člana 9. Zakona utvrđeni su uslovi zaštite prirode i propisano je da se u postupku izrade planova, osnova, programa, projekata, radova i aktivnosti iz člana 8. ovog zakona pribavljaju uslovi zaštite prirode koje izdaje nadležni zavod za zaštitu prirode (stav 1.). Članom 27. tačka 1) alineja 7. Zakona propisano je da su zaštićena prirodna dobra, pored ostalih, i zaštićena područja u koja je svrstan i park prirode. Odredbama člana 34. Zakona određeno je: da je park prirode područje dobro očuvanih prirodnih vrednosti sa pretežno očuvanim prirodnim ekosistemima i živopisnim pejsažima, namenjeno očuvanju ukupne geološke, biološke i predeone raznovrsnosti, kao i zadovoljenju naučnih, obrazovnih, duhovnih, estetskih, kulturnih, turističkih, zdravstveno-rekreativnih potreba i ostalih delatnosti usklađenih sa tradicionalnim načinom života i načelima održivog razvoja (stav 1.); da u parku prirode nisu dozvoljene privredne i druge delatnosti i radnje kojima se ugrožavaju njegova bitna obeležja i vrednosti (stav 2.); da se mere zaštite, način obavljanja privrednih delatnosti i korišćenje prirodnih vrednosti u parku prirode bliže utvrđuju aktom o proglašenju zaštićenog područja (stav 3.). Članom 35. Zakona predviđeno je: da se na zaštićenom području uspostavljaju režimi zaštite I stepena, II stepena i/ili III stepena (stav 1.); da se režim zaštite II stepena-aktivna zaštita, sprovodi na zaštićenom području ili njegovom delu sa delimično izmenjenim ekosistemima velikog naučnog i praktičnog značaja i posebno vrednim predelima i objektima geonasleđa (stav 4.); da se u II stepenu zaštite mogu vršiti upravljačke intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unapređenja zaštićenog područja, bez posledica po primarne vrednosti njihovih prirodnih staništa, populacija, ekosistema, obeležja predela i objekata geonasleđa, obavljati tradicionalne delatnosti i ograničeno koristiti prirodni resursi na održiv i strogo kontrolisan način (stav 5.). Saglasno stavu 6. navedenog člana Zakona, režim zaštite II stepena: zabranjuje izgradnju industrijskih, metalurških i rudarskih objekata, asfaltnih baza, rafinerija nafte, kao i objekata za skladištenje i prodaju derivata nafte i tečnog naftnog gasa, termoelektrana i vetrogeneratora, luka i robno-trgovinskih centara, aerodroma, uslužnih skladišta, magacina i hladnjača, vikendica i drugih porodičnih objekata za odmor, eksploataciju mineralnih sirovina, treseta i materijala rečnih korita i jezera, preoravanje prirodnih travnjaka, privredni ribolov, unošenje invazivnih alohtonih vrsta, izgradnju objekata za reciklažu i spaljivanje otpada i obrazovanje deponija otpada (tačka 1)); ograničava regulaciju i pregrađivanje vodotokoa, formiranje vodoakumulacija, melioracione i druge hidrotehničke radove, izgradnju hidroelektrana, solarnih elektrana i elektrana na bio-gas, objekata turističkog smeštaja, ugostiteljstva, nautičkog turizma i turističke infrastrukture i uređenje javnih skijališta, izgradnju objekata saobraćajne, energetske, komunalne i druge infrastrukture, stambenih i ekonomskih objekata poljoprivrednih gazdinstava, tradicionalno korišćenje kamena, gline i drugog materijala za lokalne potrebe, izgradnju ribnjaka, objekata za konvencionalno gajenje domaćih životinja i divljači, ribolov, lov, sakupljanje gljiva, divljih biljnih i životinjskih vrsta, gazdovanje šumama i šumskim zemljištem, formiranje šumskih i poljoprivrednih monokultura, unošenje vrsta stranih za divlji biljni i životinjski svet regije u kojoj se nalazi zaštićeno područje i primenu hemijskih sredstava (tačka 2)). Odredbama člana 35. Zakona je takođe propisano da se režim zaštite III stepena-proaktivna zaštita, sprovodi na zaštićenom području ili njegovom delu sa delimično izmenjenim i/ili izmenjenim ekosistemima, predelima i objektima geonasleđa od naučnog i praktičnog značaja (stav 7.) i da se u III stepenu zaštite mogu vršiti upravljačke intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unapređenja zaštićenog područja, razvoj sela i unapređenje seoskih domaćinstava, uređenje objekata kulturno-istorijskog nasleđa i tradicionalnog graditeljstva, očuvanje tradicionalnih delatnosti lokalnog stanovništva, selektivno i organičeno korišćenje prirodnih resursa i prostora uz potrebnu infrastrukturnu i drugu izgradnju (stav 8.). Prema stavu 9. ovog člana Zakona, režim zaštite III stepena: zabranjuje izgradnju rafinerija nafte i objekata hemijske industrije, metalurških i termoenergetskih objekata, skladišta nafte, naftnih derivata i prirodnog gasa, unošenje invazivnih alohtonih vrsta i obrazovanje deponija (tačka 1)); ograničava izgradnju drugih industrijskih i energetskih objekata, asfaltnih baza, objekata turističkog smeštaja i javnih skijališta, infrastrukturnih objekata, skladišta industrijske robe i građevinskog materijala, vikendica, eksploataciju i primarnu preradu mineralnih sirovina, obrazovanje objekata za upravljanje otpadom, izgradnju naselja i širenje njihovih građevinskih područja, lov i ribolov, formiranje šumskih i poljoprivrednih monokultura, primenu hemijskih sredstava i druge radove i aktivnosti koji mogu imati značajan nepovoljan uticaj na prirodne i druge vrednosti zaštićenog područja (tačka 2)). Odredbama člana 35. Zakona je predviđeno i da se režimi zaštite i granice delova zaštićenog područja sa različitim režimima zaštite utvrđuju aktom o proglašenju zaštićenog područja na osnovu studije zaštite (stav 10.) i da Vlada bliže propisuje režime zaštite, postupak i način njihovog određivanja i objekte, radove i aktivnosti koji su zabranjeni ili ograničeni (stav 11.). Saglasno odredbama člana 41. Zakona zaštićena područja su, u zavisnosti od vrednosti i značaja, svrstana u tri kategorije, i propisano je da je I kategorija -zaštićeno područje međunarodnog, nacionalnog, odnosno izuzetnog značaja (stav 1. tačka 1)). Zaštićeno područje I kategorije proglašava Vlada na predlog Ministarstva (član 41a stav 2.). Zaštita, upravljanje, korišćenje i unapređenje zaštićenih područja sprovodi se na osnovu akta o proglašenju zaštićenog područja i plana upravljanja zaštićenim područjem (član 51.), koji donosi upravljač za period od deset godina (član 52. stav 1.). Saglasno odredbama člana 55. Zakona: organizacija, korišćenje, uređenje prostora i izgradnja objekata na zaštićenom području vrši se na osnovu prostornog plana područja posebne namene odnosno urbanističkog plana, u skladu sa zakonom (stav 1.); planovi iz stava 1. ovog člana moraju biti u skladu sa aktom o proglašenju zaštićenog područja i planom upravljanja zaštićenim područjem (stav 2.); u postupku izgrade planova iz stava 1. ovog člana, nadležni organ za izradu plana, dužan je da pribavi uslove zaštite prirode u skladu sa članom 9. ovog zakona (stav 3.). Odredbama člana 57. Zakona propisano je: da su na zaštićenom području zabranjeni radovi i aktivnosti, odnosno izvođenje projekata, koji oštećuju, narušavaju i menjaju osobine i vrednosti zbog kojih je područje zaštićeno (stav 1.); da Vlada može, u skladu sa zakonom, dozvoliti radove i aktivnosti, odnosno projekte na zaštićenom području, posebno iz oblasti energetike, saobraćajne infrastrukture, vodoprivrede, poljoprivrede, turizma, sporta, rudarstva i zaštite prirode i životne sredine čije je izvođenje zabranjeno propisanim režimima zaštite, ukoliko se radi o projektima od opšteg interesa i nacionalnog značaja (stav 2.); da se za radove i aktivnosti, odnosno izvođenje projekata na zaštićenom području sprovodi postupak procene uticaja na životnu sredinu, u skladu sa zakonom, uz obavezno pribavljanje akta o uslovima i merama zaštite prirode (stav 3.). Prema odredbama člana 62. Zakona, u zaštićenom području, radi sprovođenja zaštite i očuvanja zaštićenih područja, kada postoji interes Republike Srbije, može se nepokretnost eksproprisati ili ograničiti svojinska i druga stvarna prava na nepokretnostima (stav 1.), pri čemu se postupak eksproprijacije prava svojine na nepokretnosti sprovodi u skladu sa posebnim propisima (stav 2.). Saglasno članu 63. Zakona, pravno lice, preduzetnik ili fizičko lice, kome su, zbog ograničenja i zabrana iz ovog zakona ili na osnovu donetih akata o zaštiti, bitno smanjeni postojeći uslovi za sticanje prihoda od delatnosti, a kojima se bavio najmanje pet godina do donošenja akta kojim je utvrđena zabrana, odnosno ograničenje korišćenja, a to nije moguće nadoknaditi dozvoljenom delatnošću u okviru propisanog režima zaštite u zaštićenom području, ima pravo na naknadu za ograničenja i zabrane (stav 1.), a lice iz stava 1. kome se usled primene mera biološko tehničke zaštite i uređenjem u cilju održivog korišćenja zaštićenog područja nanosi šteta, ima pravo na naknadu štete (stav 2.).
Zakonom o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“, br. 72/09, 81/09, 64/10 i 24/11) uređena su, pored ostalog, pitanja izgradnje objekata kao i uslovi i način uređenja prostora, uređivanje i korišćenje građevinskog zemljišta (član 1.). Odredbama člana 82. stav 1. Zakona propisano je da građevinsko zemljište jeste zemljište određeno zakonom i planskim dokumentom kao građevinsko, koje je predviđeno za izgradnju i redovno korišćenje objekata, kao i zemljište na kojem su izgrađeni objekti u skladu sa zakonom i zemljište koje služi za redovnu upotrebu tih objekata. Saglasno odredbi člana 110. Zakona, građenje objekata vrši se na osnovu građevinske dozvole i tehničke dokumentacije, pod uslovima i na način utvrđen ovim zakonom. Kada je u pitanju prostorno planiranje područja posebne namene, odredbom člana 21. Zakona propisano je da se prostorni plan područja posebne namene donosi za područje koje zbog prirodnih, kulturno-istorijskih ili ambijentalnih vrednosti, eksploatacije mineralnih sirovina, iskorišćenja turističkih potencijala i iskorišćenja hidropotencijala ili izgradnje objekata za koje građevinsku dozvolu izdaje ministarstvo nadležno za poslove građevinarstva ili nadležni organ autonomne pokrajine, zahteva poseban režim organizacije, uređenja, korišćenja i zaštite prostora ili koje je kao takvo određeno Prostornim planom Republike Srbije. Saglasno odredbi člana 22. stav 1. Zakona, prostorni plan područja posebne namene sadrži naročito posebno obeležavanje građevinskog područja sa granicama područja (tačka 3)), kao i pravila uređenja i građenja i druge elemente regulacije za delove teritorije u obuhvatu plana za koje nije predviđena izrada urbanističkog plana (tačka 11)). Uredbom o utvrđivanju Prostornog plana područja posebne namene Nacionalnog parka „Tara“ („Službeni glasnik RS“, broj 100/10) utvrđen je Prostorni plan za područje ovog Nacionalnog parka u čijoj zaštitnoj zoni se nalazi više zaštićenih područja, uključujući i Park prirode „Šargan-Mokra Gora“. Odredbama glave III Prostornog plana utvrđene su mere zaštite za Park prirode „Šargan-Mokra Gora“ u predviđenim režimima zaštite, dok su odredbama glave XII Prostornog plana predviđeni principi i pravila građenja i uređivanja prostora za delove teritorije u obuhvatu plana za koje nije predviđena izrada urbanističkog plana, koji se primenjuju i na uređenje i građenje na području Parka prirode.
Zakonom o šumama („Službeni glasnik RS“, broj 30/10) uređuje se očuvanje, zaštita, planiranje, gajenje i korišćenje šuma, raspolaganje šumama i šumskim zemljištem, kao dobrom od opšteg interesa (član 1.). Odredbama člana 9. Zakona propisane su mere za očuvanje šuma i utvrđeno je da je radi očuvanja šuma, osim kada je ovim zakonom drugačije propisano, zabranjena čista seča šuma koja nije planirana kao redovan vid obnavljanja šuma (stav 1. tačka 2)) i predviđeno je da čista seča šuma može da se vrši radi otvaranja šumskih proseka, elektrovodova, komunikacijskih vodova, izgradnje šumskih saobraćajnica, žičara i drugih objekata koji služe gazdovanju šumama i kojima se obezbeđuje unapređivanje i korišćenje svih funkcija šuma, ako je to u skladu s planovima gazdovanja šumama (stav 3.). Prema odredbama stava 4. navedenog člana Zakona, izuzetno od stava 1. tačka 2) ovog člana čista seča šuma koja nije predviđena planovima gazdovanja šumama kao redovan vid obnavljanja šuma, može da se vrši radi prosecanja prolaza za izvršenje geodetskih radova, geoloških istraživanja i drugih sličnih radova, kao i naučnoistraživačkih ogleda, ako se time ne ugrožavaju zaštitne funkcije šume (tačka 1)) i radi otvaranja protivpožarnih linija pri gašenju visokog šumskog požara, suzbijanja biljnih bolesti i štetočina, kao i kada je usled drugih prirodnih pojava ugrožena većina šumskog drveća, ako se time ne ugrožavaju zaštitne funkcije šume (tačka 2)). Saglasno odredbama člana 57. Zakona, seča stabala može da se vrši samo posle izvršenog odabiranja, obeležavanja doznačenim žigom i evidentiranja stabala za seču (stav 1.), a doznakom se smatra i obeležavanje površine šume planirane za čistu seču ili krčenje, kao i obeležavanje posebnim žigom panjeva bespravno posečenih stabala (stav 2.).
Odredbama člana 59. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“, br. 62/06, 65/08 i 41/09) propisane su obaveze za vlasnika ili korisnika obradivog poljoprivrednog zemljišta da ovo zemljište redovno obrađuje i primenjuje mere propisane ovim zakonom i drugim propisima (tačka 1)) i da postupa kao dobar domaćin i po pravilima kodeksa dobre poljoprivredne prakse (tačka 2)). Obradivo poljoprivredno zemljište koje nije obrađeno u prethodnom vegetacionom periodu, Ministarstvo može dati u zakup fizičkom, odnosno pravnom licu za period do tri godine, uz plaćanje zakupnine vlasniku zemljišta, a po odbijanju troškova postupka (član 59. stav 2. Zakona).
Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90, „Službeni list SRJ“, broj 29/96 i „Službeni glasnik RS“, broj 115/05) propisano je: da fizička i pravna lica mogu imati pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima (član 1.); da vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u granicama određenim zakonom, a da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica (član 3.); da vlasnik ostvaruje pravo svojine u skladu sa prirodom i namenom stvari (član 4. stav 1.) i da se pravo svojine može oduzeti ili ograničiti u skladu sa ustavom i zakonom (član 8.).
V
U rešavanju spornog ustavnopravnog pitanja da li je osporenim odredbama Uredbe povređeno pravo na imovinu vlasnika građevinskog, šumskog i poljoprivrednog zemljišta na području Parka prirode „Šargan-Mokra Gora“, odnosno ograničen način korišćenja zemljišta suprotno Ustavu i zakonu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 20. Ustava kojima je, pored ostalog, predviđena mogućnost ograničenja ljudskih i manjinskih prava pod sledećim uslovima: 1) da je takvo ograničenje dopušteno Ustavom i da je izričito propisano zakonom; 2) da ograničenje služi svrsi koju Ustav dopušta; 3) da je takva vrsta ograničenja neophodna u demokratskom društvu; 4) da se ograničenjem ne zadire u suštinu zajemčenog prava. Istim članom Ustava je utvrđena obaveza svih državnih organa, naročito sudova, da u slučaju postojanja ograničenja Ustavom garantovanih prava posebno vode računa o postojanju i uspostavljanju pravične ravnoteže između sredstva koje se koristi (ograničeno ustavno pravo) i cilja koji se želi postići (zaštita prava drugih ili zaštita vrednosti demokratskog društva). Ovo pre svega podrazumeva obavezu da se u svakom konkretnom slučaju ima u vidu suština prava koje se ograničava, važnost svrhe ograničenja, priroda i obim ograničenja, odnos ograničenja sa svrhom ograničenja, kao i da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava.
Kada je u pitanju korišćenje imovine, Ustavni sud konstatuje da ovlašćenje korišćenja stvari, pored njenog držanja i raspolaganja, čini jednu od komponenti prava svojine. Ustavni sud ukazuje da Ustav garantuje mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, uključujući i pravo korišćenja imovine, ali da ovo pravo nije apsolutno, budući da Ustav u članu 58. stav 3. predviđa mogućnost ograničenja načina korišćenja imovine.
Do ograničenja načina korišćenja imovine koje ne predstavlja povredu iz člana 58. stav 3. Ustava, može, po mišljenju Suda, doći pod uslovima da je takvo ograničenje izričito propisano zakonom i da je ustanovljeno u javnom interesu, odnosno u cilju otklanjanja opasnosti od nanošenja štete životnoj sredini ili sprečavanja povreda prava i na zakonom zasnovanih interesa drugih lica, kada je u pitanju ograničenje korišćenja i raspolaganja poljoprivrednim, šumskim i građevinskim zemljištem u privatnoj svojini, utvrđeno članom 88. Ustava. Takođe, i po stanovištu Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, a saglasno odredbama člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, da bi mešanje u pravo na imovinu, putem kontrole nad korišćenjem imovine, bilo opravdano, potrebno je: da je predviđeno zakonom (legalno); da je u opštem interesu (legitimno) i da je razumno i proporcionalno, odnosno da postoji pravična ravnoteža između zahteva od opšteg interesa određene zajednice i zahteva za zaštitom osnovnih prava nekog pojedinca.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud konstatuje da su osporenim odredbama člana 5. stav 2. Uredbe propisani radovi i aktivnosti čije je obavljanje u režimu zaštite II stepena na području Parka prirode zabranjeno, uz izvesna odstupanja koja dozvoljavaju obavljanje pojedinih radova i aktivnosti, pod određenim uslovima. Međutim, pitanje Ustavom i zakonom dopuštenog ograničenja načina korišćenja zemljišta se, po oceni Ustavnog suda, osnovano može postaviti jedino u vezi sa odredbama člana 5. stav 2. Uredbe kojima je u potpunosti zabranjena izgradnja objekata (tačka 1)) i čista seča šume (tačka 5)) u režimu zaštite II stepena, s obzirom na to da je zakonodavac izgradnju objekata i gazdovanje šumama i šumskim zemljištem u istom režimu zaštite ograničio.
Naime, ograničenjem izgradnje objekata zakonodavac je, prema shvatanju Ustavnog suda, dozvolio samo onu izgradnju koja se vrši u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, Zakonom o planiranju i izgradnji i na osnovu odgovarajućeg prostornog plana područja posebne namene i urbanističkog plana, dok je Uredbom zabranjena svaka izgradnja, pa i ona koja ispunjava zakonske uslove. Takođe, Zakonom predviđeno ograničeno gazdovanje šumama, koje uključuje i čistu seču šume, znači da je dozvoljena samo ona čista seča, odnosno korišćenje šume koje se vrši u skladu sa ovim zakonom, Zakonom o šumama i odgovarajućim planskim dokumentima u šumarstvu, za razliku od Uredbe koja zabranjuje svaku čistu seču, pa i onu koja je planirana kao redovan vid obnavljanja šume u smislu člana 9. stav 1. tačka 2) Zakona o šumama.
Polazeći od navedenog, Sud je kao nespornu utvrdio činjenicu da je Vlada, saglasno odredbama člana 35. st. 10. i 12. Zakona, bila ovlašćena da osporenom Uredbom utvrdi radove i aktivnosti čije je obavljanje u režimima zaštite Parka prirode zabranjeno, odnosno ograničeno. Međutim, budući da je osporenim odredbama člana 5. stav 2. tač. 1) i 5) Uredbe, suprotno Zakonu, zabranjena izgradnja svih objekata i čista seča šume u režimu zaštite II stepena, Vlada je time, po mišljenju Suda, prekoračila svoja zakonska ovlašćenja i postupila protivno svojoj ustavnoj funkciji iz člana 123. Ustava. Naime, Ustavni sud ukazuje da uredbe i drugi opšti akti Vlade moraju biti u skladu sa zakonom za čije izvršenje se donose. S tim u vezi, propisujući osporenim odredbama Uredbe strožije zabrane u režimu zaštite II stepena od onih utvrđenih Zakonom, Vlada je, po oceni Ustavnog suda, izašla iz svojih ustavnih i zakonskih ovlašćenja. Propisanim zabranama Vlada je ograničila način korišćenja zemljišta protivno odredbama člana 58. stav 3. i člana 88. Ustava, s obzirom na to da se takva ograničenja mogu propisati isključivo zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud ocenjuje da su osporenim odredbama Uredbe prekršena i osnovna načela iz čl. 18. i 20. Ustava, jer se njima na Ustavom nedopušten način ograničava pravo na imovinu garantovano članom 58. Ustava i članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
S obzirom na izneto, Ustavni sud je utvrdio da odredba člana 5. stav 2. tačka 1) i odredba člana 5. stav 2. tačka 5) Uredbe u delu koji glasi: „čista seča i“, nisu u saglasnosti sa Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorom i zakonom. U pogledu dozvoljenih radova rekonstrukcije, adaptacije i sanacije zatečenih objekata na postojećim građevinskim parcelama, propisanih u članu 5. stav 2. tačka 1) Uredbe, Ustavni sud nalazi da su ovi radovi, kao odstupanje u odnosu na opštu zabranu izgradnje objekata, sadržinski povezani sa ovom zabranom i da sa njom čine jedinstvenu pravnu i logičku celinu, te je stoga Sud utvrdio da odredba člana 5. stav 2. tačka 1) Uredbe, u celini nije u saglasnosti s Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorom i zakonom, odlučujući kao u tački 1. izreke.
U odnosu na preostale osporene odredbe člana 5. stav 2. Uredbe, Ustavni sud je ocenio da je propisivanjem načina korišćenja ostalih prirodnih vrednosti (mineralne sirovine, voda i drugi vidovi korišćenja zemljišta) i uslova obavljanja lovne delatnosti, Vlada bliže utvrdila radove i aktivnosti čije je obavljanje zabranjeno, odnosno ograničeno u režimu zaštite II stepena i time razradila odnose uređene Zakonom, u skladu sa njegovom svrhom i ciljem. Na ovaj način Vlada je, po oceni Ustavnog suda, postupila u granicama ovlašćenja utvrđenog Zakonom i u skladu sa svojom ustavnom funkcijom da izvršava zakone. S tim u vezi, preostalim osporenim odredbama člana 5. stav 2. Uredbe, nije, po shvatanju Suda, povređeno ni pravo na imovinu iz člana 58. Ustava i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom na to da je ograničenje ovog prava izvršeno uz poštovanje načela iz čl. 18. i 20. Ustava.
Saglasno iznetom, Ustavni sud je nakon sprovedenog postupka ocenio da zahtev inicijatora za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti odredaba člana 5. stav 2. tač. 2-4. i tač. 6-8. Uredbe, nije osnovan te je, saglasno odredbi člana 53. stav 4. Zakona o Ustavnom sudu, zahtev u ovom delu odbio, odlučujući kao u odnosnom delu tačke 2. izreke.
VI
Ocenjujući ustavnost i zakonitost osporenih odredaba člana 5. stav 1. Uredbe, a imajući u vidu navode iz inicijative, Ustavni sud je pošao, pre svega, od ustavne funkcije Vlade iz člana 123. Ustava, kao i citiranih odredaba Zakona o zaštiti prirode kojima se uređuje režim zaštite III stepena u zaštićenom području.
Ustavni sud je utvrdio da su osporenim odredbama Uredbe propisane zabrane u vezi sa vrstom privrednih i drugih delatnosti i načinom njihovog obavljanja, kao i korišćenjem prirodnih vrednosti u Parku prirode u režimu zaštite III stepena, ali je Vlada, kao i kod zabrana propisanih u režimu zaštite II stepena, predvidela i mogućnost ograničenog obavljanja pojedinih radova i aktivnosti.
Kada su u pitanju zabrane čiju ustavnost i zakonitost inicijator naročito osporava, Ustavni sud ukazuje da se zabrana propisana odredbom člana 5. stav 1. tačka 2) Uredbe odnosi isključivo na izgradnju i rekonstrukciju stambenih, ekonomskih i pomoćnih objekata poljoprivrednih domaćinstava i vikend objekata izvan građevinskih rejona i građevinskog zemljišta utvrđenih i proglašenih u skladu sa zakonom i izvan postojećih građevinskih parcela, znači na onu izgradnju i rekonstrukciju objekata koja inače nije dozvoljena ni Zakonom o planiranju i izgradnji. Iz navedenog proizlazi da je izgradnja i rekonstrukcija objekata koja se vrši u građevinskom području, odnosno na postojećim građevinskim parcelama unutar režima zaštite III stepena dozvoljena, ali uz poštovanje uslova propisanih Zakonom o zaštiti prirode, Zakonom o planiranju i izgradnji i određenim planskim dokumentima, što je u skladu sa Zakonom propisanim pravilom ograničene izgradnje u ovom stepenu zaštite.
U vezi sa zabranom prekomernog, nestručnog i nepropisnog korišćenja i seče šume, utvrđenom odredbom člana 5. stav 1. tačka 5) Uredbe, Ustavni sud ukazuje da su u pitanju radnje koje predstavljaju odstupanje od zakonom dozvoljenog načina korišćenja šuma, koje su, takođe, zabranjene i odredbama člana 9. Zakona o šumama, a detaljnije razrađene kaznenim odredbama ovog zakona.
Povodom zabrane zapuštanja i zakorovljavanja obradivog poljoprivrednog zemljišta koja je predviđena odredbom člana 5. stav 1. tačka 12) Uredbe, Sud konstatuje da je u pitanju zabrana koja proizlazi iz opšte obaveze vlasnika, odnosno korisnika poljoprivrednog zemljišta da poljoprivredno zemljište redovno obrađuje, koja je utvrđena citiranim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu.
Saglasno iznetom, Ustavni sud je utvrdio da je Vlada na osnovu ovlašćenja iz člana 35. st. 10. i 12. Zakona, bliže utvrdila radove i aktivnosti čije je obavljanje u režimu zaštite III stepena zabranjeno ili ograničeno, te da su osporenim odredbama Uredbe sporna pitanja korišćenja Parka prirode uređena u granicama ustavnih ovlašćenja Vlade da uredbom uređuje odnose od značaja za izvršavanje zakona. Iz navedenih razloga osporenim odredbama se ne organičava ni pravo na mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava zagarantovano Ustavom, jer su propisana ograničenja načina korišćenja imovine, po oceni Ustavnog suda, izvršena u skladu sa odredbama čl. 18. i 20. Ustava. U vezi sa navodima inicijatora da se zabranama korišćenja imovine iz osporenog člana 5. Uredbe diskriminišu vlasnici zemljišta i zgrada sa teritorije ovog parka prirode u odnosu na vlasnike u drugim parkovima prirode gde ovakve zabrane nisu propisane, Ustavni sud smatra da se osporenim članom ne povređuje princip zabrane diksriminacije iz člana 21. Ustava s obzirom na to da ovaj princip nema apsolutni smisao, već obavezuje na jednak tretman vlasnika ili korisnika nepokretnosti u jednakim pravnim situacijama. U tom smislu, Ustavni sud smatra da osporenim odredbama člana 5. Uredbe vlasnici ili korisnici nepokretnosti u Parku prirode nisu dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na vlasnike iz drugih parkova prirode, budući da se osporene odredbe Uredbe pod jednakim uslovima ravnopravno odnose na sva fizička i pravna lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji propisanoj tim odredbama, odnosno u konkretnom slučaju na sve vlasnike ili korisnike zemljišta na području Parka prirode „Šargan-Mokra Gora“.
Saglasno iznetom, Ustavni sud je nakon sprovedenog postupka ocenio da zahtev inicijatora za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti odredaba člana 5. stav 1. Uredbe nije osnovan te je, saglasno odredbi člana 53. stav 4. Zakona o Ustavnom sudu, zahtev i u ovom delu odbio, kao u tački 2. izreke.
Na osnovu izloženog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 2) i člana 45. tač. 1), 4) i 15) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci.
Na osnovu odredbe člana 168. stav 3. Ustava, odredbe Uredbe o zaštiti Parka prirode „Šargan-Mokra Gora“ navedene u tački 1. izreke prestaju da važe danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević