Odbacivanje inicijative za ocenu ustavnosti odredbe Zakona o javnom tužilaštvu
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio inicijativu za ocenu ustavnosti člana 77a stav 4. Zakona o javnom tužilaštvu. Sud je utvrdio da propisivanje različitih načina provere stručnosti kandidata za prvi izbor zamenika tužioca ne narušava nadležnosti Državnog veća tužilaca.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
IUz-159/2017
26.12.2019.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Vladan Petrov, članovi Veća, na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 26. decembra 2019. godine, doneo je
R E Š E Nj E
1. Odbacuje se inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti odredbe člana 77a stav 4. Zakona o javnom tužilaštvu („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 104/09, 101/10, 78/11, 101/11, 38/12 - Odluka US, 121/12, 101/13, 111/14 - Odluka US, 117/14, 106/15, 63/16 - Odluka US).
2. Odbacuje se zahtev za obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji preduzetih na osnovu osporene odredbe Zakona iz tačke 1.
O b r a z l o ž e nj e
I
Ustavnom sudu je podneta inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti odredbe člana 77a stav 4. Zakona navedenog u izreci. Po mišljenju inicijatora osporena odredba nije u saglasnosti sa odredbama čl. 21. i 53, člana 164. stav 1, člana 165. i člana 194. st. 3. i 5. Ustava. U inicijativi se navodi da se osporenom odredbom povređuje načelo jednakosti građana koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, odnosno koji ispunjavaju Zakonom o javnom tužilaštvu propisane uslove za izbor, budući da se uvodi kategorija kandidata čiju stručnost i osposobljenost proverava Državno veće tužilaca i druga kategorija čija se stručnost i osposobljenost ne proverava od strane tog veća, već se kao merilo njihove stručnosti i osposobljenosti uzima završna ocena na početnoj obuci na Pravosudnoj akademiji. Inicijator smatra da primena osporene odredbe Državno veće tužilaca stavlja u poziciju da prilikom predlaganja kandidata za prvi izbor diskriminiše određene grupe kandidata. Dalje se navodi da se osporenom odredbom povređuje pravo na stupanje na javne funkcije pod jednakim uslovima, zajemčeno članom 53. Ustava, jer osporena odredba po logici stvara nejednake uslove, budući da propisuje različite načine utvrđivanja stručnosti i osposobljenosti kandidata, od strane različitih organa, u zasebnim postupcima i uz primenu različitih merila. Pozivajući se na Odluku Ustavnog suda u predmetu IUz-428/2013 od 12. juna 2014. godine, inicijator smatra da je zakonodavac osporenom odredbom ponovo narušio ostvarivanje ustavnih funkcija Državnog veća tužilaca iz člana 164. stav 1. i člana 165. Ustava, da kao samostalan organ samostalno utvrđuje predlog kandidata za prvi izbor zamenika javnih tužilaca, i to tako što je Veću onemogućeno da proveri stručnost i osposobljenost kandidata koji imaju završnu ocenu sa početne obuke na Pravosudnoj akademiji i što se obavezuje da navedenu ocenu uzme kao merilo njihove stručnosti i osposobljenosti, zbog čega nema ni govora o samostalnosti Veća u pogledu utvrđivanja predloga kandidata. Po mišljenju inicijatora ustavni okvir ne ostavlja mogućnost da bilo koji organ ili institucija uporedo ili umesto Državnog veća tužilaca učestvuje u proveri stručnosti i osposobljenosti kandidata u postupku predlaganja za prvi izbor na funkciju zamenika javnog tužioca. Dalje se ističe da navedeno ograničenje Državnog veća tužilaca da samostalno predlaže kandidate za prvi izbor zamenika javnih tužilaca ograničava i funkciju tog veća da obezbedi i garantuje samostalnost javnih tužilaca i njihovih zamenika i da se postavlja pitanje na koji način Veće može da garantuje samostalnost javnih tužilaca i njihovih zamenika ako nije u mogućnosti da samostalno proveri stručnost i osposobljenost kandidata koje predlaže za izbor na javnotužilačku funkciju. Uz konstataciju da početna obuka na Pravosudnoj akademiji više ne nosi izvesnost izbora na sudijsku funkciju, u inicijativi se navodi da se postavlja pitanje dozvoljenosti uticaja završne ocene početne obuke na postupanje Državnog veća tužilaca u postupku predlaganja za prvi izbor zamenika javnih tužilaca, odnosno „postavlja se pitanje da li Pravosudna akademija, koja kroz početnu obuku organizuje sticanje praktičnih i teorijskih znanja i veština svojih polaznika, istovremeno može i da ceni rezultat svog rada odnosno da kroz završnu ocenu umesto Državnog veća tužilaca proverava u kojoj meri su njeni polaznici stručni i osposobljeni za obavljanje javnotužilačke funkcije.“ Obavezivanje Državnog veća tužilaca da prihvati kao unapred utvrđenu stručnost i osposobljenost kandidata na osnovu završne ocene kojom je kandidate ocenila ista institucija koja ih je i obučavala, po mišljenju inicijatora, može se tretirati isključivo kao ograničavanje i suspendovanje ustavnih nadležnosti Državnog veća tužilaca. Ukazuje se i da je inicijator imao u vidu da se u obrazloženju Odluke Ustavnog suda IUz-497/2011 navodi da za Ustavni sud nije sporno da stručna obuka pravosudnih kadrova doprinosi podizanju kvaliteta u obavljanju ovih funkcija i da stoga treba da bude adekvatno vrednovana u okviru zakonom propisanih kriterijuma kako za prvi izbor na sudijsku odnosno javnotužilačku funkciju tako i prilikom izbora u viši sud odnosno javno tužilaštvo. Ističe se i da je osporena odredba u koliziji sa Mišljenjem broj 4 (2009) Konsultativnog saveta evropskih tužilaca i suprotna Preporuci Rec (2000) 19 Saveta Ministara, u kojoj se navodi da države treba da preduzmu mere kojima se obezbeđuje da se zapošljavanje, unapređivanje i premeštaj javnih tužilaca vrši u skladu sa poštenim i nepristrasnim postupkom koji sadrži mere obezbeđenja protiv bilo kakvog pristupa koji favorizuje interes određenih grupa i kojim se isključuje diskriminacija po bilo kom osnovu. Na kraju je predloženo i da Ustavni sud do donošenja odluke o ustavnosti osporene odredbe obustavi izvršenje pojedinačnih akata i radnji preduzetih na osnovu člana 77a stav 4. Zakona o javnom tužilaštvu.
II
U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je konstatovao da je Zakon o javnom tužilaštvu donela Narodna skupština na sednici održanoj 22. decembra 2008. godine. Zakon je stupio na snagu danom konstituisanja Državnog veća tužilaca, a počeo je da se primenjuje 1. januara 2010. godine, izuzev odredaba čl. 74-84, koje se primenjuju od dana konstituisanja Državnog veća tužilaca. Osnovni tekst Zakona je menjan i dopunjavan u više navrata. Poslednje dopune su izvršene Zakonom o dopunama Zakona o javnom tužilaštvu („Službeni glasnik RS“, broj 106/15), koji je stupio na snagu 29. decembra 2015. godine i kojim su, između ostalog, u osnovni tekst integrisane odredbe člana 77a, čiji je stav 4. osporen.
Članom 77a Zakona uređuje se utvrđivanje stručnosti i osposobljenosti kandidata za zamenika javnog tužioca koji se prvi put bira, nakon što je Odlukom Ustavnog suda IUz-428/2013 od 12. juna 2014. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom druga rečenica člana 75. stav 2. Zakona o javnom tužilaštvu („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 104/09, 101/10, 78/11-drugi zakon, 101/11, 38/12-Odluka US, 121/12 i 101/13), koja je glasila: „Državno veće tužilaca dužno je da prilikom predlaganja kandidata za izbor zamenika osnovnog javnog tužioca, predloži kandidata koji je završio početnu obuku u Pravosudnoj akademiji, u skladu sa posebnim zakonom.“ Navedenim članom 77a Zakona, čiji je stav 4. osporen, propisano je: da se u postupku izbora zamenika javnog tužioca koji se prvi put bira na funkciju u javnom tužilaštvu proverava stručnost i osposobljenost kandidata (stav 1.); da se stručnost i osposobljenost kandidata proverava na ispitu koji organizuje Državno veće tužilaca (stav 2.); da se uspeh na ispitu izražava ocenama od 1 do 5 (stav 3.); da kandidat za zamenika javnog tužioca koji se prvi put bira na funkciju u osnovnom javnom tužilaštvu i koji je završio početnu obuku na Pravosudnoj akademiji nije dužan da polaže ispit koji organizuje Državno veće tužilaca, već se njemu kao merilo stručnosti i osposobljenosti uzima završna ocena na početnoj obuci na Pravosudnoj akademiji (stav 4.) i da Državno veće tužilaca propisuje program i način polaganja ispita na kome se proverava stručnost i osposobljenost kandidata (stav 5.).
III
Ustavom Republike Srbije je utvrđeno da je Državno veće tužilaca samostalan organ koji obezbeđuje i garantuje samostalnost javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca u skladu sa Ustavom (član 164. stav 1.) i da Državno veće tužilaca predlaže Narodnoj skupštini kandidate za prvi izbor za zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca za trajno obavljanje funkcije zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca koji su na stalnoj funkciji za zamenike javnog tužioca u drugom javnom tužilaštvu, odlučuje u postupku za prestanak funkcije zamenika javnih tužilaca, na način predviđen Ustavom i zakonom, vrši i druge poslove određene zakonom (član 165.), kao i da Narodna skupština, na predlog Državnog veća tužilaca, bira za zamenika javnog tužioca lice koje se prvi put bira na ovu funkciju (član 159. stav 5.). Ustavom je takođe utvrđeno da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1. i 3.), da građani imaju pravo da učestvuju u upravljanju javnim poslovima i da pod jednakim uslovima stupaju u javne službe i na javne funkcije (član 53.).
Ustavni sud nalazi da je, radi celovitijeg sagledavanja spornih ustavnopravnih pitanja, potrebno imati u vidu i odredbe Zakona o javnom tužilaštvu kojima je propisano: da za javnog tužioca i zamenika javnog tužioca može biti izabran državljanin Republike Srbije koji ispunjava opšte uslove za rad u državnim organima, koji je završio pravni fakultet, položio pravosudni ispit i dostojan je funkcije javnog tužioca (član 76.); da za javnog tužioca i zamenika javnog tužioca može biti izabrano lice koje, pored opštih uslova, ima radno iskustvo u pravnoj struci nakon položenog pravosudnog ispita, i to – četiri godine za osnovnog javnog tužioca i tri godine za zamenika osnovnog javnog tužioca, sedam godina za višeg javnog tužioca i šest godina za zamenika višeg javnog tužioca, deset godina za apelacionog javnog tužioca i javnog tužioca posebne nadležnosti i osam godina za zamenike apelacionog javnog tužioca i zamenika javnog tužioca posebne nadležnosti, dvanaest godina za Republičkog javnog tužioca i jedanaest godina za zamenika Republičkog javnog tužioca (član 77.); da Državno veće tužilaca pribavlja podatke i mišljenja o stručnosti, osposobljenosti u radu i dostojnosti kandidata i da se podaci i mišljenja pribavljaju od organa i organizacija u kojima je kandidat radio u pravnoj struci (član 80.); da pre donošenja odluke o izboru, Državno veće tužilaca obavlja razgovor sa prijavljenim kandidatom (član 81.); da pri predlaganju i izboru kandidata za javnotužilačku funkciju Državno veće tužilaca sastavlja rang listu kandidata na osnovu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata, a prema kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti koje propisuje Državno veće tužilaca, u skladu sa zakonom, te da, između ostalog, stručnost podrazumeva posedovanje teorijskog i praktičkog znanja potrebnog za obavljanje javnotužilačke funkcije, a osposobljenost veštine koje omogućavaju efikasnu primenu specifičnih pravničkih znanja u rešavanju javnotužilačkih predmeta, da se pri izboru i predlaganju za izbor javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca vodi računa o nacionalnom sastavu stanovništva, odgovarajućoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina i poznavanju stručne pravne terminologije na jeziku nacionalne manjine koja je u službenoj upotrebi u sudu, kao i da je prilikom izbora i predlaganja kandidata za javnotužilačku funkciju zabranjena diskriminacija po bilo kom osnovu (član 82. st. 1. do 6.).
Zakonom o Pravosudnoj akademiji („Službeni glasnik RS“, br. 104/09, 32/14- Odluka US i 106/15) propisano je: da cilj osnivanja Akademije jeste da doprinese profesionalnom, nezavisnom, nepristrasnom i efikasnom obavljanju sudijske i tužilačke funkcije i stručnom i efikasnom obavljanju poslova sudskog i tužilačkog osoblja (član 2.); da Akademija, između ostalog, organizuje i sprovodi početnu obuku (član 5. stav 1. alineja druga); da je početna obuka organizovano sticanje praktičnih i teorijskih znanja i veština, razumevanje uloge i osnovnih principa postupanja sudije i zamenika javnog tužioca u cilju samostalnog, stručnog i efikasnog vršenja funkcije sudije u prekršajnom i osnovnom sudu i zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu (član 25.); da program početne obuke obuhvata primenu materijalnih i procesnih zakona, sudsku i tužilačku praksu, standarde sudijske i tužilačke etike, međunarodne pravne standarde, unutrašnju organizaciju rada sudova i tužilaštva, naučne i stručne radove u oblasti domaćeg i međunarodnog prava, kao i veštine sudskog i tužilačkog posla, da program početne obuke utvrđuju Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca, na osnovu predloga koji je utvrdio Programski savet, a usvojio Upravni odbor Akademije, da početna obuka traje dve godine, počinje 1. oktobra i sastoji se od teorijskog i praktičnog dela u oblasti ustavnog, građanskog, krivičnog i prekršajnog prava, kao i opšte i profesionalne kulture, da se praktični deo početne obuke obavlja u sudu, javnom tužilaštvu, kao i u drugim državnim organima, advokatskim kancelarijama i drugim organizacijama, da se vreme trajanja obuke za svaku oblast utvrđuje programom početne obuke, da se teorijski deo obuke odvija kroz obradu određenih tematskih celina u organizaciji Akademije, a praktični deo kroz rad u pravosudnim organima pod nadzorom mentora i kroz rad u institucijama izvan pravosuđa (član 35.); da po završetku svakog dela početne obuke mentor i predavač iz tog dela obuke koja se obavlja u sudu i tužilaštvu daju ocenu, da se rad u institucijama izvan pravosuđa ne ocenjuje i da se ocenjivanje početne obuke vrši ocenama od 1 do 5 (član 36. st. 1. i 2.); da po završetku početne obuke korisnici početne obuke polažu završni ispit na kome se proveravaju isključivo praktična znanja i sposobnosti stečena na početnoj obuci za obavljanje posla sudije prekršajnog suda, osnovnog suda i zamenika javnog tužioca u osnovnom tužilaštvu, da se završni ispit polaže pred komisijom od pet članova, od kojih su tri člana sudije, a dva tužioci, da se ocenjivanje završnog ispita izražava ocenama od 1 do 5 (član 37. st. 1-3.); da Akademija izdaje korisniku uverenje o završenoj početnoj obuci koje sadrži ocenu za svaki deo obuke i završnu ocenu (član 39. stav 1.).
IV
Ispitujući ispunjenost pretpostavki za postupanje po podnetoj inicijativi, a krećući se u okviru navoda i razloga inicijative, Ustavni sud je, polazeći od članom 165. Ustava utvrđene nadležnosti Državnog veća tužilaca da predlaže Narodnoj skupštini kandidate za prvi izbor za zamenika javnog tužioca i bira zamenike javnih tužilaca za trajno obavljanje funkcije zamenika javnog tužioca, konstatovao da su saglasno navedenom, uslovi i postupak za izbor zamenika javnih tužilaca za trajno obavljanje javnotužilačke funkcije, odnosno za predlaganje kandidata za zamenike javnih tužilaca koji se po prvi put biraju na ovu funkciju, propisani Zakonom o javnom tužilaštvu. Da bi jedno lice moglo biti izabrano za javnog tužioca, odnosno zamenika javnog tužioca, ono mora biti državljanin Republike Srbije, koji ispunjava opšte uslove za rad u državnim organima, mora imati završen pravni fakultet, položen pravosudni ispit i mora biti dostojno javnotužilačke funkcije. Posebni uslovi za izbor javnog tužioca, odnosno zamenika javnog tužioca odnose se na potrebno radno iskustvo koje ova lica moraju da imaju u pravnoj struci nakon položenog pravosudnog ispita, a u zavisnosti od funkcije na koju se biraju i vrste javnog tužilaštva u koje se biraju.
U postupku za izbor zamenika javnih tužilaca (nezavisno od toga da li se biraju prvi put ili na stalnu funkciju), Državno veće tužilaca ima obavezu da pribavlja podatke i mišljenja o stručnosti, osposobljenosti u radu i dostojnosti kandidata od organa i organizacija u kojima je kandidat radio u pravnoj struci, da obavi razgovor sa prijavljenim kandidatima i da sastavi rang listu kandidata. Rang lista kandidata sačinjava se na osnovu njihove stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, a Veće je ovlašćeno da propiše kriterijume i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata, u skladu sa zakonom. Zakonodavac je posebno propisao način utvrđivanja stručnosti i osposobljenosti kandidata za zamenika javnog tužioca koji se prvi put bira, i to putem ispita koji organizuje Državno veće tužilaca. Uspeh na ispitu vrednuje se ocenama od 1 do 5, a program i način polaganja ispita propisuje Državno veće tužilaca. Od takvog načina provere stručnosti i osposobljenosti, prema osporenoj odredbi, oslobođeni su kandidati koji su završili početnu obuku na Pravosudnoj akademiji kada konkurišu za zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu, a kao merilo stručnosti i osposobljenosti njima se u tom slučaju uzima završna ocena sa početne obuke. Iz navedenog sledi da je uspešno završena početna obuka na Pravosudnoj akademiji u suštini dokaz o stručnosti i osposobljenosti polaznika te obuke za obavljanje funkcije zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu.
Imajući u vidu da cilj osnivanja Akademije jeste da doprinese profesionalnom, nezavisnom, nepristrasnom i efikasnom obavljanju sudijske i tužilačke funkcije, da je početna obuka organizovano sticanje praktičnih i teorijskih znanja i veština, razumevanje uloge i osnovnih principa postupanja sudije i zamenika javnog tužioca u cilju samostalnog, stručnog i efikasnog vršenja funkcije sudije u prekršajnom i osnovnom sudu i zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu, da se ocenom od 1 do 5 vrednuje uspeh kandidata i na ispitu u postupku izbora i na početnoj obuci, kao i da Državno veće tužilaca utvrđuje i program početne obuke na Pravosudnoj akademiji i program ispita za proveru stručnosti i osposobljenosti kandidata u postupku prvog izbora zamenika javnog tužioca, Ustavni sud nalazi da je zakonodavac, saglasno svom ustavnom ovlašćenju da propiše uslove i postupak za izbor zamenika javnog tužioca, propisao i da kandidati sa završenom početnom obukom nisu dužni da polažu navedeni ispit, već da se kao merilo njihove stručnosti i osposobljenosti uzima završna ocena sa početne obuke. Povodom navoda inicijative da su na taj način ograničene ustavne nadležnosti Državnog veća tužilaca da predlaže kandidate za prvi izbor zamenika javnih tužilaca jer mu je onemogućeno da proveri stručnost i osposobljenost kandidata sa završenom početnom obukom, Ustavni sud nalazi da ustavne odredbe o Državnom veću tužilaca i njegovim nadležnostima ne daju osnova za tvrdnju da je to veće dužno da neposredno vrši proveru stručnosti i osposobljenosti kandidata za zamenike javnih tužilaca. Ustavom utvrđena nadležnost Državnog veća tužilaca jeste da predlaže kandidate koji se prvi put biraju na funkciju zamenika javnog tužioca, a u skladu sa položajem koji to veće ima kao samostalan organ koji obezbeđuje i garantuje samostalnost javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca. Odluku o tome koga će od kandidata sa utvrđene rang liste predložiti za izbor Veće donosi samostalno, budući da Zakonom u tom smislu ni na koji način nije obavezano, pa čak ni time da mora da predloži prvog kandidata sa liste. S tim u vezi, Ustavni sud primećuje i da, prema Pravilniku o programu i načinu polaganja ispita na kome se proverava stručnost i osposobljenost kandidata koji se prvi put bira na funkciju zamenika javnog tužioca („Službeni glasnik RS“, br. 82/17 i 91/18), koji je donelo Državno veće tužilaca, ispit ne sprovodi Veće, već posebne komisije koje ono obrazuje. Saglasno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da se time što su kandidati sa završenom početnom obukom izuzeti od polaganja ispita za proveru stručnosti i osposobljenosti u postupku prvog izbora za zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu ne dovodi u pitanje Ustavom utvrđen položaj Državnog veća tužilaca i njegova nadležnost da predlaže kandidate za prvi izbor zamenika javnog tužioca.
Što se tiče ostalih navoda inicijative kojima se odredba člana 77a stav 4. Zakona osporava u odnosu na ustavni položaj i nadležnosti Državnog veća tužilaca, Ustavni sud je konstatovao da oni ne predstavljaju ustavnopravne razloge osporavanja, već inicijator postavlja pitanja u vezi ustavnog položaja Veća i mogućnosti da Pravosudna akademija koja organizuje sticanje praktičnih i teorijskih znanja i veština svojih polaznika ceni rezultat svog rada kroz završnu ocenu polaznika.
U odnosu na navode inicijative da se osporenom odredbom krši načelo jednakosti građana koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, odnosno koji ispunjavaju Zakonom o javnom tužilaštvu propisane uslove za izbor, Ustavni sud najpre ukazuje da Ustav ne poznaje princip jednakosti kao opšti, apstraktni pojam koji se u svakoj pravnoj situaciji podjednako odnosi i na različite pravne subjekte, već garantuje jednakost pri istom činjeničnom i pravnom stanju, u okviru iste kategorije pravnih subjekata. Kada su u pitanju kandidati za prvi izbor za zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu Ustavni sud nalazi da u pogledu njih ne postoji isto činjenično i pravno stanje, budući da su jedni završili zakonom ustanovljenu početnu obuku na Pravosudnoj akademiji (koja je organizovano sticanje praktičnih i teorijskih znanja i veština, razumevanje uloge i osnovnih principa postupanja sudije i zamenika javnog tužioca u cilju samostalnog, stručnog i efikasnog vršenja funkcije sudije u prekršajnom i osnovnom sudu i zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu), dok drugi nisu. Uvažavajući navedene razlike zakonodavac je propisao da ispit za proveru stručnosti i osposobljenosti u postupku predlaganja kandidata za prvi izbor za zamenika javnog tužioca u osnovnom javnom tužilaštvu nisu dužni da polažu kandidati sa završenom početnom obukom. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je i u Odluci IUz-428/2013 od 12. juna 2014. godine izneo stanovište da za ovaj sud nije sporno da stručna obuka pravosudnih kadrova, i to ne samo onih lica koja se pripremaju za vršenje javnotužilačke funkcije, već i izabranih javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca, doprinosi podizanju kvaliteta u obavljanju javnotužilačke funkcije i da stoga treba da bude adekvatno vrednovana u okviru zakonom propisanih kriterijuma kako za prvi izbor zamenika javnih tužilaca, tako i prilikom izbora nosilaca javnotužilačke funkcije za trajno obavljanje te funkcije. Ustavni sud dalje konstatuje da navodi inicijative da „primena osporene odredbe Državno veće tužilaca stavlja u poziciju da prilikom predlaganja kandidata za prvi izbor diskriminiše određene grupe kandidata“ ne predstavljaju ustavnopravne razloge osporavanja navedene zakonske odredbe, već hipotetičke situacije do kojih eventualno može doći u primeni Zakona, što Ustavni sud, saglasno članu 167. stav 1. Ustava, nije nadležan da ceni u postupcima normativne kontrole opštih akata.
Povodom osporavanja ustavnosti člana 77a stav 4. Zakona u odnosu na član 53. Ustava, Ustavni sud nalazi da sadržina osporene odredbe ne može da se dovede u neposrednu ustavnopravnu vezu sa navedenom ustavnom odredbom kojom je zajemčeno pravo građana da pod jednakim uslovima stupaju na javne funkcije. Ovo stoga što se osporenom odredbom Zakona ni neposredno ni posredno ne uvode različiti uslovi pod kojima pojedine kategorije građana mogu da stupe na funkciju zamenika javnog tužioca, već se uređuje način utvrđivanja stručnosti i osposobljenosti kandidata, a radi sačinjavanja rang liste sa koje potom Državno veće tužilaca jednog od kandidata predlaže Narodnoj skupštini za izbor.
Što se tiče navoda inicijative da je osporena odredba u suprotnosti sa Mišljenjem broj 4 (2009) Konsultativnog saveta evropskih tužilaca i Preporukom Rec 19 (2000) Saveta ministara, Ustavni sud ukazuje da saglasno članu 167. Ustava ovaj sud odlučuje o saglasnosti zakona i drugih opštih akata sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima, a da navedeni akti ne predstavljaju ni potvrđene međunarodne ugovore ni opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je našao da iznetim razlozima u inicijativi nije potkrepljena tvrdnja da ima osnova za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti odredbe člana 77a stav 4. Zakona, pa je, saglasno odredbi člana 53. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS”, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), rešio kao u tački 1. izreke.
Kako je Sud na ovaj način konačno odlučio o podnetoj inicijativi, zahtev za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji preduzetih na osnovu osporene odredbe Zakona je odbacio, kao u tački 2. izreke, saglasno odredbi člana 56. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu.
Na osnovu izloženog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 2) i člana 46. tač. 3) i 5) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo rešenje kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić