Ocena ustavnosti odredbe o prethodnom obraćanju osiguravajućem društvu
Kratak pregled
Ustavni sud nije prihvatio inicijativu za ocenu ustavnosti člana 24. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju. Sud je utvrdio da obaveza prethodnog obraćanja osiguranju sa odštetnim zahtevom ne povređuje pravo na pristup sudu, već predstavlja legitiman postupak.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
IUz-205/2009
09.06.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 9. juna 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti i nesaglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorom odredaba člana 24. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju (''Službeni glasnik RS'', broj 51/09).
O b r a z l o ž e nj e
Ustavnom sudu podneta je inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorom odredaba člana 24. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju (''Službeni glasnik RS'', broj 51/09). U inicijativi se navodi da je član 24. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju u direktnoj koliziji sa članom 32. stav 1. i članom 20. st. 1. i 2. Ustava, jer je osporenim članom Zakona ukinuta mogućnost da lice koje je oštećeno u saobraćajnoj nezgodi direktno podnese tužbu sudu protiv osiguravajućeg društva, već su po tom članu za ostvarivanje prava na naknadu štete uvedeni uslovi i rokovi. Uslov se odnosi na podnošenje zahteva osiguravajućem društvu, jer bez direktnog zahteva osiguravajućem društvu ne može se realizovati naknada, a rok podrazumeva da se pravo može ostvariti tek po proteku roka od 90 dana od dana podnošenja navedenog zahteva. Inicijator smatra da ovakvo uslovljavanje i određivanje roka u predmetu naknade štete predstavlja direktno smanjivanje prava na obraćanje sudu, a produžavanje roka na 90 dana predstavlja i povredu prava na suđenje u razumnom roku. Pored toga, inicijator navodi da osporene odredbe člana 24. Zakona nisu u saglasnosti ni sa odredbama člana 21. st. 1. i 2. Ustava, jer se na osnovu člana 24. Zakona omogućava osiguravajućim društvima povlašćen položaj u odnosu na treća lica koja su dužna da štetu naknade. Inicijator na kraju ističe da je osporenim odredbama člana 24. Zakona povređeno i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer ograničenje prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju ne služi legitimnom cilju niti postoji razuman stepen proporcionalnosti između iskorišćenih sredstava i cilja koji se želi postići, pri čemu cilj nije proklamovan, niti je pojašnjen od strane zakonodavca.
Zakonodavni odbor Narodne skupštine u odgovoru navodi da je osporeni Zakon donet na osnovu člana 97. tačka 6. Ustava, da je rešenjima sadržanim u Zakonu izvršeno usklađivanje sa regulativom Evropske unije (Četvrta i Peta Direktiva za osiguranje od autodgovornosti ), kao i da je zakonsko uređivanje podnošenja zahteva za naknadu štete i prava na podnošenje tužbe saglasno zakonodavnoj praksi zemalja članica Evropske unije i država kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Što se tiče navoda podnosioca inicijative da se protiv odgovornog lica može voditi neposredno sudski postupak, a da je to onemogućeno protiv osiguravača, Zakonodavni odbor ističe da se osporenim članom 24. Zakona reguliše potraživanje oštećenog lica po osnovu osiguranja od autoodgovornosti od društva za osiguranje, a ne ostvarivanje prava na naknadu štete prouzrokovane od vlasnika motornog vozila, odnosno lica odgovornog za štetu. Stavom 3. osporenog člana Zakona predviđena je mogućnost pokretanja sudskog postupka za ostvarivanje naknade štete oštećenom licu po osnovu osiguranja od autoodgovornosti, dakle podnošenja tužbe protiv osiguravača, čime se ne zadire u pravo podnošenja tužbe protiv štetnika, odnosno odgovornog lica po posebnom osnovu odgovornosti za štetu. Zakonskim rešenjem iz osporenog člana 24. Zakona propisan je način ostvarivanja prava na naknadu štete od društva za osiguranje sa kojim je vlasnik motornog vozila zaključio ugovor o osiguranju od autoodgovornosti, pa je polazeći od prirode ostvarivanja ovog prava trebalo propisati odgovarajući postupak u ostvarivanju prava na naknadu štete, pre pokretanja sudskog postupka. Propisivanjem postupka za naknadu štete pred društvom za osiguranje i roka od 90 dana od dana prijema odštetnog zahteva za dostavljanje obrazložene ponude društva za osiguranje, kao i mogućnosti da se po isteku ovog roka podnese tužba sudu ne dovodi se u koliziju ovakvo zakonsko rešenje sa članom 32. Ustava, jer se oštećenom ne isključuje pravo na pristup sudu, već mu se daje zakonska mogućnost da se za slučaj da osiguravajuće društvo ne dostavi ponudu u krajnjem roku koji je sada po prvi put preciziran Zakonom, pokrene sudski spor. To ne isključuje pravo oštećenog da pokrene postupak pred sudom i nezavisno od navedenog roka, jer mogućnost podnošenja tužbe sudu postoji nezavisno od rokova u kojima osiguravač mora da da odgovor, odnosno ponudu podnosiocu zahteva. Naime, osporenim članom 24. Zakona otklonjena je dosadašnja mogućnost da se u nedogled čini neizvesnim isplata naknade od osiguravača, ali to ne znači da se ostavljanjem primerenog roka za dobrovoljno izvršavanje obaveze osiguravača uskraćuje pravo oštećenog na tužbu. Donosilac osporenog akta smatra da osporenim odredbama člana 24. Zakona nije umanjen dostignuti nivo ljudskih prava, jer se u konkretnom slučaju radi samo o limitiranju zakonskih rokova propisanog načina ostvarivanja prava u postupku ostvarivanja naknade štete po osnovu osiguranja od autotodgovornosti, kao i da za ocenu ustavnosti nije od značaja činjenica da je ovaj postupak ranije važećim zakonom bio uređen na drugačiji način. Što se tiče povrede ustavnog načela zabrane diskriminacije u odgovoru se navodi da osporenim odredbama člana 24. Zakona nisu stavljeni u nejednak položaj društva za osiguranje u odnosu na štetnike, odnosno vlasnike motornih vozila, jer ovo ustavno načelo ne podrazumeva postojanje jednakosti građana u apsolutnom smislu te reči, već jemči jednakost građana koji se nalaze u identičnim pravnim situacijama, pa stoga razlika koja postoji između naknade od osiguravača po osnovu ugovora o osiguranju i naknadi štete od štetnika po osnovu odgovornosti predstavlja dva različita pravna osnova za naknadu štete, što zahteva i različito regulisanje postupaka za njihovo ostvarivanje, a takva razlika ne može predstavljati bilo kakav vid diskriminacije. Donosilac osporenog akta zaključuje da propisivanje roka u kome je osiguravajuće društvo dužno da postupi po zahtevu oštećenog i vezivanje prava na podnošenje tužbe protiv tog društva za istek roka u kome osiguravač nije postupio po zahtevu, ne ugrožava samu suštinu prava na obraćanje sudu i predstavlja legitimno sredstvo u ostvarivanju prava na naknadu štete. Što se tiče navodnih povreda prava garantovanih članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, donosilac osporenog akta ističe da se ne može govoriti o povredi ovih prava, jer je država u skladu sa javnim interesom i ustavnim ovlašćenjem uredila postupak u kome oštećeni ostvaruje prava na naknadu štete pred društvom za osiguranje na način koji ne isključuje pristup sudu, pa ni pravo na pravično i pošteno suđenje u razumnom roku.
U sprovedenom postupku Ustavni sud je utvrdio:
Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju je donela Narodna skupština na sednici od 8. jula 2009. godine, na osnovu odredba člana 97. tačka 6. Ustava Republike Srbije, prema kojima Republika Srbija uređuje i obezbeđuje pravni položaj privrednih subjekata i sistem obavljanja pojedinih privrednih i drugih delatnosti i člana 137. Ustava, prema kome se zakonom pojedina javna ovlašćenja mogu poveriti, pored ostalog, i ustanovama, organizacijama i pojedincima. Ovim zakonom uređuje se obavezno osiguranje u saobraćaju, osniva Garantni fond, uređuje se njegova nadležnost i način finansiranja i poveravaju se javna ovlašćenja Udruženju osiguravača Srbije (član 1.). Osporeni član 24. Zakona nalazi se u "Delu III. Osiguranje vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima" i njime je uređen postupak za podnošenje zahteva za naknadu štete i pravo na podnošenje tužbe protiv osiguravača. Osporenim odredbama člana 24. Zakona propisano je: da potraživanje po osnovu autoodgovornosti oštećeno lice ostvaruje podnošenjem odštetnog zahteva neposredno društvu za osiguranje (stav 1.); da oštećeno lice može podneti zahtev za naknadu štete društvu za osiguranje sa kojim je to lice zaključilo ugovor o osiguranju od autoodgovornosti, ako je takva mogućnost predviđena tim ugovorom, saglasno aktima poslovne politike društva (stav 2.); da ako društvo za osiguranje ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno obaveštenje iz člana 25. stav 5. ovog zakona u roku od 90 dana od dana prijema odštetnog zahteva, odnosno ne isplati malu štetu u roku iz člana 27. ovog zakona, oštećeno lice može podneti tužbu sudu i o tome obavestiti Narodnu banku Srbije (stav 3.); da je društvo za osiguranje dužno da zahtev iz stav 1. ovog člana evidentira u posebnoj knjizi šteta sa danom prijema zahteva, po redosledu prijema (stav 4.); da u slučaju naknade štete po zahtevu iz stava 2. ovog člana, društvo za osiguranje koje je isplatilo štetu ima pravo na regres od društva za osiguranje čiji je osiguranik odgovoran za štetu (stav 5.).
Ustavom je utvrđeno: da ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava i da se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati (član 20. st. 1. i 2.); da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (član 21. st. 1. i 2.); da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale (član 22. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.); da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje, pored ostalog, pravni položaj privrednih subjekata i sistem obavljanja pojedinih privrednih i drugih delatnosti (član 97. tačka 6.).
Zakonom o osiguranju (''Službeni glasnik RS", br. 55/04, 70/04, 61/05, 85/05, 101/07, 63/09, 107/09) propisano je: da je osiguranje imovine i lica dobrovoljno i da izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, osiguranje imovine i lica je obavezno u slučajevima propisanim zakonom (član 6.); da se obavezno osiguranje u saobraćaju utvrđuje i uređuje posebnim zakonom (član 11.).
Odredbama člana 919. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ'', br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni list SRJ'', br. 31/93, 22/99 i 44/99), kojima je uređena isplata naknade ili ugovorene svote , kao jedna od obaveza osiguravača iz ugovoru o osiguranju, propisano je: da je, kada se dogodi osigurani slučaj, osiguravač dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obaveštenje da se osigurani slučaj dogodio (stav 1.); da ukoliko je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvesno vreme,ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos (stav 2.); da ako iznos osiguravačeve obaveze ne bude utvrđen, u roku iz stava 1. ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtev ovlašćenog lica, isplatiti iznos nesporenog dela svoje obaveze na ime predujma (stav 3.).
Odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (''Službeni list SCG" - Međunarodni ugovori, br. 9/03 i 5/2005) propisano je, pored ostalog, da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.
Na osnovu navedenog Ustavni sud je utvrdio da je Republika Srbija, na osnovu ustavnog ovlašćenja, nadležna da uredi i obezbedi sistem obavljanja pojedinih privrednih i drugih delatnosti u koje, pored ostalog, spada i osiguranje imovine i lica. Osiguranje imovine i lica je po pravilu dobrovoljno, osim u slučajevima koji su propisani zakonom. Jedno od obaveznih vrsta osiguranja koje je uređeno posebnim zakonom je osiguranje u saobraćaju. Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju su uređene četiri vrste obaveznog osiguranja u saobraćaju koje se odnose na osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja, osiguranje vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima (u daljem tekstu: osiguranje od autoodgovornosti), osiguranje vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima i putnicima i osiguranje vlasnika čamaca od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima. Osiguranje od autoodgovornosti je uređeno odredbama čl. 18. do 60. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju. Osporenim odredbama člana 24. Zakona uređen je postupak ostvarivanja prava na potraživanje po osnovu osiguranja od autoodgovornosti oštećenog lica od društva za osiguranje i pravo na podnošenje tužbe sudu u slučaju neizvršenja obaveza društva za osiguranje po osnovu osiguranja od autoodgovornosti u zakonom predviđenom roku. Naime, oštećeno lice u saobraćajnoj nezgodi potraživanje po osnovu osiguranja od autotodgovornosti ostvaruje podnošenjem odštetnog zahteva neposredno društvu za osiguranje. Zahtev se, po pravilu, podnosi društvu za osiguranje lica koje je skrivilo saobraćajnu nezgodu i izazvalo štetu, a samo izuzetno oštećeno lice može podneti zahtev i svom osiguravaču, tj. društvu za osiguranje kod koga je ono osigurano od autotodgovornosti, ukoliko je to predviđeno odredbama ugovora o osiguranju i saglasno aktima poslovne politike društva. Ukoliko osiguravač oštećenog lica naknadi štetu svome osiguraniku na osnovu podnetog zahteva, ima pravo da se regresira od društva za osiguranje čiji je osiguranik izazvao štetu. Društvo za osiguranje je dužno da vodi posebnu evidenciju o podnetim zahtevima za naknadu štete od autoodgovornosti, prema redosledu prijema podnetih zahteva. Međutim, u slučaju da društvo za osiguranje ne postupi na način i u rokovima koji su Zakonom propisani za odlučivanje o zahtevu za naknadu štete i za naknadu male štete, tj. ako ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno obaveštenje da nema osnova za naknadu štete u roku od 90 dana od dana prijema odštetnog zahteva ili ne isplati malu štetu u roku od osam dana od dana prijema odštetnog zahteva, oštećeno lice može podneti tužbu sudu i o tome obavestiti Narodnu banku Srbije, kako je to propisano odredbom člana 24. stav 3. Zakona. Na taj način je ovom odredbom Zakona utvrđen krajnji rok u kome je društvo za osiguranje dužno da izvrši svoju obavezu isplate naknade štete na osnovu odštetnog zahteva, čime je postupak po zahtevu za naknadu štete oštećenog lica od društva za osiguranje zaokružen u celini. Imajući u vidu da se osporenim odredbama člana 24. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju reguliše, na opisani način, postupak za ostvarivanje potraživanja oštećenog lica po osnovu osiguranja od autoodgovornosti, a ne ostvarivanje prava na naknadu štete prouzrokovane od strane vlasnika motornog vozila, odnosno lica odgovornog za štetu, to sama priroda prva na potraživanje iz obligaciono pravnog odnosa nastalog na osnovu ugovora o osiguranju od autoodgovornosti, nalaže uređenje postupka prema kome najpre postoji obaveza dobrovoljnog izvršenja obligacije, pa tak u slučaju neizvršenja ugovorne obaveze može doći do njenog prinudnog izvršenja u sudskom postupku. Iz tih razloga se potraživanje po osnovu osiguranja od autoodgovornosti ostvaruje neposrednim podnošenjem zahteva društvu za osiguranje, a ne sudu, što podnosilac inicijative smatra protivustavnim, jer nastupanjem štetnog događaja i podnošenjem zahteva oštećenog lica nastaje i obaveza isplate naknade štete društva za osiguranje po osnovu osiguranja od autoodgovornosti, koja mora biti realizovana u propisanom postupku i u rokovima koji su određeni zakonom. Neizvršenje obaveza društva za osiguranje po osnovu ugovora o osiguranju od autoodgovornosti ili nepostupanje ovog subjekta na zakonom propisan način prilikom odlučivanja o podnetom odštetnom zahtevu može biti osnov za podnošenje tužbe protiv društva za osiguranje, radi ostvarivanja potraživanja oštećenog lica po osnovu osiguranja od autotodgovornosti, što je i predviđeno odredbom člana 24. stav 3. Zakona. Na taj način je priznato oštećenom licu pravo na pravno sredstvo protiv odluke društva za osiguranje u postupku odlučivanja o njegovom odštetnom zahtevu. Međutim, navodi podnosioca inicijative da je ovakvo zakonsko rešenje, kojim se ostvarivanje potraživanja oštećenog lica iz osiguranja od autotodgovornosti ostvaruje podnošenjem odštetnog zahteva neposredno društvu za osiguranje, a ne sudu, u direktnoj koliziji sa članom 32. stav 1. Ustava, kojim je svakome zajemčeno pravo na pravično suđenje, po oceni Ustavnog suda ne stoje, jer osporenim odredbama člana 24. Zakona nije isključena sudska zaštita, već je predviđeno pravo na obraćanje sudu radi zaštite svojih prava, pod određenim uslovima i u određenom roku. Što se tiče navoda inicijatora da propisani uslov i rok za obraćanje oštećenog lica sudu radi zaštite njegovih prava na osnovu potraživanja iz osiguranja od autoodgogovornosti predstavlja smanjenje dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava zajemčenih Ustavom, jer je prema ranije važećim propisima bilo predviđeno direktno obraćanje sudu u konkretnoj situaciji, Ustavni sud je utvrdio da se osporenim odredbama člana 24. Zakona ne ograničava pravo oštećenog lica na obraćanje sudu, već se samo propisuje postupak podnošenja odštetnog zahteva i krajnji rok u kome je društvo za osiguranje dužno da odluči po podnetom odštetnom zahtevu, nakon čega sledi podnošenje tužbe sudu protiv društva za osiguranje, ukoliko nije postupilo na način i u rokovima koje je zakon odredio. Naime, uređujući oblast obaveznog osiguranja u saobraćaju zakonodavac je, po oceni Ustavnog suda, ovlašćen da uredi i postupak za ostvarivanje prava na potraživanje iz osiguranja od autotodgovornosti, kao i da predvidi pravno sredstvo protiv odluke društva za osiguranje, jer se njima odlučuje o pravu oštećenog lica. Činjenica da je Zakonom o osiguranju imovine i lica materija osiguranja od autoodgovornosti bila uređena na drugačiji način nego sada važećim Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju, prema oceni Ustavnog suda ne ukazuje na neustavnost odredbe člana 24. tog Zakona, jer je pravo zakonodavca da samostalno propiše postupak ostvarivanja prava na naknadu štete po odštetnom zahtevu u domenu osiguranja od autotodgovornosti. Pri tome, ostavljanje primerenog roka za dobrovoljno izvršenje obaveze društva za osiguranje ne znači uskraćivanje prava oštećenog na tužbu, već naprotiv predstavlja mogućnost da se u postupku koji je brži, efikasniji i ekonomičniji nego sudski postupak, ostvari naplata odštetnog zahteva iz osiguranja od autoodgovornosti. Pitanje dužine roka od 90 dana za podnošenje tužbe sudu, po oceni Ustavnog suda ne spada u pitanje ustavnosti, već celishodnosti zakonskih rešenja, o kojima Ustavni sud nije nadležan da odlučuje.
U pogledu navoda inicijatora da se osporenim odredbama člana 24. Zakona stavljaju u povoljniji položaj društva za osiguranje u odnosu na štetnike, odnosno vlasnike motornih vozila, jer se protiv njih može neposredno podneti tužba sudu za naknadu štete, a protiv društva za osiguranje tek nakon određenog roka i pod određenim uslovima, Ustavni sud je utvrdio da se osporenim odredbama Zakona ne narušava ustavno načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, jer se, u konkretnom slučaju, ne radi o identičnim pravnim situacijama u kojima se nalaze navedeni subjekti. Naime, štetnik je lice koje je dužno da naknadi štetu oštećenom licu po posebnom osnovu odgovornosti za štetu, a osiguravajuće društvo je dužno da ispuni obavezu potraživanja po osnovu osiguranja od autotodgovornosti nastale na osnovu zaključenog ugovora između vlasnika osiguranog vozila i društva za osiguranje. Polazeći od navedene razlike, Ustavni sud je ocenio da je zakonodavac mogao različito da uredi postupak za ostvarivanje naknade štete po osnovu odgovornosti štetnika i postupak za ostvarivanje prava na potraživanje po osnovu osiguranja od autoodgovornosti, jer se radi o različitim pravnim osnovima za ostvarivanje navedenih prava. Naime, diskriminacija bi postojala da su zakonom propisana različita prava i obaveze za lica koja se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, što u konkretnom slučaju ne postoji.
Što se tiče navoda inicijatora da osporene odredbe člana 24. Zakona nisu u saglasnosti sa odredbama člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojima je utvrđeno pravo na pravično suđenje i kojima je na identičan način to pravo garantovano kao i odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da imajući u vidu da osporenim odredbama člana 24. Zakona nije narušeno pravo na sudsku zaštitu, tj. pravo na pristup sudu pod jednakim uslovima za sva oštećena lica, saglasno navedenom ustavnom načelu, to iz istih razloga osporena odredba člana 24. Zakona nije nesaglasna ni s odredbama člana 6. navedene Evropske konvencije.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud, saglasno odredbi člana 53. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07), nije našao osnova za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda odredaba člana 24. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju, pa inicijativu nije prihvatio.
Saglasno izloženom, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Rešenje kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić