Odbijanje zahteva za zaštitu zakonitosti zbog krivičnog dela krijumčarenja
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbio je kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog. Utvrđeno je da u radnjama okrivljenog stoje sva obeležja krivičnog dela krijumčarenja, uključujući i element „bavljenja“, te da delo može biti izvršeno i na zvaničnom graničnom prelazu.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 1120/2017
16.11.2017. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Janka Lazarevića, predsednika veća, Bate Cvetkovića, Dragana Aćimovića, Radoslava Petrovića i Maje Kovačević Tomić, članova veća, sa savetnikom Marinom Radosavljević, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA, zbog krivičnog dela krijumčarenje iz člana 230. stav 1. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA, advokata Dušana Prijića, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Kikindi 2K 76/17 od 19.05.2017. godine i Višeg suda u Zrenjaninu 3Kž1 195/17 od 24.07.2017. godine, u sednici veća održanoj 16.11.2017. godine, jednoglasno je doneo
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA, advokata Dušana Prijića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Kikindi 2K 76/17 od 19.05.2017. godine i Višeg suda u Zrenjaninu 3Kž1 195/17 od 24.07.2017. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Kikindi 2K 76/17 od 19.05.2017. godine, okrivljeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela krijumčarenje iz člana 230. stav 1. KZ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i na novčanu kaznu u iznosu od 200.000,00 dinara, koju je dužan platiti sudu u roku od 10 (deset) meseci po pravnosnažnosti navedene presude, a ako okrivljeni ne plati novčanu kaznu u ostavljenom roku, određeno je da će ista biti zamenjena kaznom zatvora, i to tako što će se za svakih započetih 1.000,00 dinara novčane kazne, odrediti jedan dan zatvora. Okrivljenom će se u kaznu zatvora uračunati vreme provedeno u pritvoru od 29.01.2017. godine, koji može trajati do upućivanja okrivljenog u ustanovu za izdržavanje kazne zatvora, ali ne duže od izrečene kazne zatvora u prvostepenoj presudi. Istom presudom, na osnovu člana 230. stav 3. KZ, oduzeti su predmeti krivičnog dela i to: 28 000 paklica cigareta marke „...“, bez akciznih markica Republike Srbije i 3000 paklica cigareta „...“, bez akciznih markica Republike Srbije, i određeno je da će isti po pravnosnažnosti presude biti uništeni. Okrivljeni je obavezan da plati Osnovnom javnom tužilaštvu u Kikindi iznos od 21.256,33 dinara, na ime troškova saobraćajnog veštačenja, u korist budžeta Republike Srbije, na račun bliže označen u izreci navedene presude, kao i iznos od 18.925,00 dinara, na ime troškova odbrane po službenoj dužnosti, sve u roku od 3 (tri) meseca, od dana pravnosnažnosti navedene presude. Takođe, okrivljeni je obavezan da plati sudu paušal u iznosu od 5.000,00 dinara, u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude.
Presudom Višeg suda u Zrenjaninu 3Kž1 195/17 od 24.07.2017. godine, odbijene su kao neosnovane žalba branioca okrivljenog i žalba Osnovnog javnog tužioca iz Kikinde, a presuda Osnovnog suda u Kikindi 2K 76/17 od 19.05.2017. godine je potvrđena.
Protiv navedenih pravnosnažnih presuda, zahtev za zaštitu zakonitosti, blagovremeno je podneo branilac okrivljenog AA, advokat Dušan Prijić, u smislu člana 485. stav 1. tačka 1) ZKP, a zbog povreda zakona iz člana 439. tačka 1) i 2) ZKP, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud usvoji podneti zahtev i preinači pobijane presude, tako što će okrivljenog osloboditi od optužbe.
Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 488. stav 1. ZKP dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu, pa je u sednici veća, koju je održao bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo u smislu člana 488. stav 2. ZKP, nije od značaja za donošenje odluke, razmotrio spise predmeta sa pravnosnažnim presudama protiv kojih je podnet zahtev za zaštitu zakonitosti, te je nakon ocene navoda u zahtevu, našao:
Zahtev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.
Branilac okrivljenog, u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe da su pobijane presude donete uz povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP, budući da u radnjama okrivljenog nedostaje element bića krivičnog dela krijumčarenje iz člana 230. stav 1. KZ, u vezi okolnosti da se okrivljeni „bavi“ prenošenjem robe preko carine izbegavajući mere carinskog nadzora, jer iako je radnja predmetnog krivičnog dela (prenošenje) određena trajnim glagolom, prema stavu branioca, pored trajnog glagola, stoji i „bavljenje“ kao trajna odrednica, koja podrazumeva da učinilac ovakve radnje vrši kontinuirano u vidu zanimanja, odnosno u više navrata i da je spreman da navedene radnje i ponovi. Zbog navedenog, branilac ocenjuje, da za postojanje krivičnog dela krijumčarenje iz člana 230. KZ, nije dovoljno da je radnja izvršena samo jednom, i u vezi toga se između ostalog poziva i na presudu Vrhovnog kasacionog suda Kzz 65/11 od 19.10.2011. godine.
Odredbom člana 230. stav 1. KZ propisano je da ko se bavi prenošenjem robe preko carinske linije izbegavajući mere carinskog nadzora ili ko izbegavajući mere carinskog nadzora prenese robu preko carinske linije naoružan, u grupi ili uz upotrebu sile ili pretnje, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina i novčanom kaznom.
Izrekom pobijane prvostepene presude Osnovnog suda u Kikindi 2K 76/17 od 19.05.2017. godine, okrivljeni AA, oglašen je krivim da je kritičnom prilikom, na graničnom prelazu Srpska Crnja, koji se nalazi na državnoj granici između Srbije i Rumunije, sposoban da shvati značaj svog dela i da upravlja svojim postupcima, izbegavajući mere carinskog nadzora, bavio se prenosom robe preko carinske linije, koju robu je neovlašćeno nabavio, pri čemu je bio svestan svoga dela i hteo njegovo izvršenje, a bio je svestan da je njegovo delo zabranjeno.
Polazeći od navedenog i citiranih zakonskih odredbi, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, iz izreke pobijane prvostepene presude koja je u svemu potvrđena drugostepenom presudom, jasno proizilaze sva subjektivna i objektivna obeležja bića krivičnog dela krijumčarenje iz člana 230. stav 1. KZ, odnosno jasno proizilazi da je okrivljeni kritičnom prilikom preduzeo radnje izvršenja navedenog krivičnog dela, jer se bavio prenošenjem robe preko carinske linije izbegavajući mere carinskog nadzora.
U vezi navedenog, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, stoje navodi zahteva da je radnja predmetnog krivičnog dela (prenošenje) određena trajnim glagolom i da pored trajnog glagola stoji i „bavljenje“ kao trajna odrednica, koja podrazumeva da učinilac ovakve radnje vrši kontinuirano u vidu zanimanja, odnosno u više navrata i da je spreman da navedene radnje i ponovi. Međutim, to je upravo i činjenični zaključak prvostepenog i drugostepenog suda, a naime da se okrivljeni i ranije bavio prenosom robe preko carinske linije, izbegavajući mere carinskog nadzora, o čemu je drugostepeni sud, odgovarajući na žalbene navode, na strani četiri, pasus dva i tri, dao detaljne razloge za takav svoj zaključak. U postupku po zahtevu za zaštitu zakonitosti, nije moguće osporavati utvrđeno činjenično stanje u pravnosnažnoj presudi, jer ZKP ne predviđa mogućnost podnošenja ovog vanrednog pravnog leka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pravnosnažnoj presudi. Stoga su navodi zahteva kojima se ukazuje da delo za koje je okrivljeni oglašen krivim nije krivično delo, od strane ovog suda, ocenjeni kao neosnovani, jer je očigledno pravilan pravni zaključak suda u pogledu navedenog zakonskog obeležja krivičnog dela iz člana 230. KZ.
Iz iznetih razloga, neosnovano branilac okrivljenog u zahtevu ukazuje da su pobijane presude donete uz povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP.
Pored navedenog, branilac u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe da su nižestepeni sudovi radnje okrivljenog pogrešno pravno kvalifikovali kao krivično delo krijumčarenje iz člana 230. stav 1. KZ, budući da se navedeno delo, ne može izvršiti na zvaničnom državnom graničnom prelazu, koji je pritom i međunarodni, već se prema navodima zahteva, isto može izvršiti jedino van graničnog prelaza, tj. ilegalnim prelazom granične linije između dve države, zbog čega branilac ocenjuje da bi se u radnjama okrivljenog, eventualno mogla steći obeležja carinskog prekršaja.
Iznetim navodima, branilac ukazuje na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) ZKP.
Međutim, branilac okrivljenog AA, advokat Dušan Prijić, ove navode isticao je i u žalbi na pobijanu prvostepenu presudu, a prilikom drugostepenog odlučivanja sud je našao da su ti žalbeni navodi neosnovani i u obraloženju pobijane presude na strani tri, poslednji pasus i strani četiri, prvi pasus, za to dao jasne i dovoljne razloge, koje u svemu kao pravilne prihvata i Vrhovni kasacioni sud i u smislu odredbe člana 491. stav 2. ZKP na njih i upućuje.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci ove presude, na osnovu člana 491. stav 1. ZKP.
Zapisničar-savetnik Za predsednika veća-sudija
Marina Radosavljević,s.r. Bata Cvetković,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić