Presuda Vrhovnog kasacionog suda o (ne)postojanju prekoračenja optužbe
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbija zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog, nalazeći da nije došlo do prekoračenja optužbe. Sud smatra da izostavljanje dela činjeničnog opisa iz optužnice u izreci presude, konkretno ukupnog dugovanog iznosa, ne otežava položaj okrivljenog.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 1202/2018
07.11.2018. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Nevenke Važić, predsednika veća, Veska Krstajića, Biljane Sinanović, Milunke Cvetković i Dragana Aćimovića, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Snežanom Medenicom, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA, zbog tri krivična dela nedavanje izdržavanja iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog – advokata Dušana Simića, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 9K br.481/2017 od 22.03.2018. godine i Višeg suda u Beogradu Kž1 br.300/18 od 23.05.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 07. novembra 2018. godine, jednoglasno, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA – advokata Dušana Simića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 9K br.481/2017 od 22.03.2018. godine i Višeg suda u Beogradu Kž1 br.300/18 od 23.05.2018. godine, u odnosu na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu ODBACUJE.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu 9K br.481/2017 od 22.03.2018. godine okrivljeni AA oglašen je krivim zbog izvršenja tri krivična dela nedavanje izdržavanja iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakonika, pa pošto su mu prethodno utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po tri meseca za svako od izvršenih krivičnih dela, okrivljeni je na osnovu člana 60. stav 2. i člana 45. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest meseci. Istovremeno je određeno da će se ova kazna izvršiti tako što će je okrivljeni izdržavati u prostorijama u kojima stanuje u ..., ulica ..., s tim što okrivljeni ne sme napuštati prostorije u kojima stanuje, osim u slučajevima propisanim zakonom koji uređuje izvršenje krivičnih sankcija, bez primene mera elektronskog nadzora, a okrivljeni je upozoren da ukoliko jednom u trajanju preko 6 časova ili dva puta u trajanju do šest časova samovoljno napusti prostorije u kojima stanuje, sud će odrediti da ostatak kazne zatvora izdrži u zavodu za izvršenje kazne zatvora.
Istom presudom, na osnovu člana 262. stav 1. i stav 2. u vezi člana 261. stav 2. tačka 8) ZKP okrivljeni je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i to nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenog, o čijoj visini će biti odlučeno naknadno, posebnim rešenjem, kada se ti podaci pribave, a na osnovu člana 264. stav 4. ZKP, okrivljeni je oslobođen plaćanja ostalih troškova krivičnog postupka i određeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Na osnovu člana 258. stav 4. ZKP, zakonski zastupnik maloletnih oštećenih BB, VV i GG, majka DD, je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahteva upućena na parnični postupak.
Presudom Višeg suda u Beogradu Kž1 br.300/18 od 23.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivljenog AA – advokata Dušana Simića, a presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 9K br.481/2017 od 22.03.2018. godine, potvrđena.
Protiv navedenih pravnosnažnih presuda, zahtev za zaštitu zakonitosti podneo je branilac okrivljenog AA – advokat Dušan Simić, zbog povrede zakona iz člana 485. stav 1. tačka 1) i stav 4. ZKP, u vezi člana 438. stav 1. tačka 9) ZKP i člana 439. tačka 1) i 2) ZKP, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud ukine pobijane presude i predmet vrati na ponovno suđenje ili da pobijane presude preinači, tako što će okrivljenog osloboditi od optužbe primenom člana 195. stav 2. KZ.
Vrhovni kasacioni sud dostavio je primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu, shodno odredbi člana 488. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku i u sednici veća, koju je održao bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke (član 488. stav 2. ZKP) razmotrio spise predmeta, sa pravnosnažnim presudama protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, pa je nakon ocene navoda iznetih u zahtevu, našao:
Zahtev je neosnovan u delu u kojem se odnosi na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) ZKP, dok je u ostalom delu nedozvoljen, odnosno nema zakonom propisan sadržaj.
Ukazujući na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) ZKP, branilac okrivljenog u zahtevu za zaštitu zakonitosti navodi da je sud u izreci presude izostavio navode iz dispozitiva optužnog akta „te je okrivljeni imajući u vidu da nije postupao po rešenju ostao dužan na ime izdržavanja svoje maloletne dece u ukupnom iznosu od 371.209,50 dinara“, uz obrazloženje da ta činjenica nije utvrđena tokom krivičnog postupka, te da su ovi delovi dispozitiva optužnog akta izostavljeni na štetu okrivljenog.
Izloženi navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nisu osnovani.
Naime, prekoračenje optužbe na štetu okrivljenog podrazumeva izmenu činjeničnog opisa radnji izvršenja krivičnog dela okrivljenog, koje su opisane u optužnom aktu, dodavanjem više kriminalnih aktivnosti, odnosno dodavanjem veće kriminalne volje okrivljenog, kojima se otežava položaj okrivljenog u pogledu pravne kvalifikacije dela ili krivične sankcije. To ovde nije slučaj, jer izostavljanjem iz izreke prvostepene presude navoda: „te je okrivljeni imajući u vidu da nije postupao po rešenju ostao dužan na ime izdržavanja svoje maloletne dece u ukupnom iznosu od 371.209,50 dinara“ okrivljenom nije povećana kriminalna aktivnost, niti kriminalna volja, pa mu tako nije ni otežan položaj u pogledu pravne ocene dela ili krivične sankcije, niti se ove izmene odnose na bitne elemente krivičnog dela nedavanje izdržavanja iz člana 195. stav 1. KZ, zbog kojeg je okrivljeni oglašen krivim. Izostavljanjem navedenih navoda u izreci prvostepene presude, sud je u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u zakonito sprovedenom postupku, na glavnom pretresu, precizirao izreku presude, na šta ima zakonska ovlašćenja, te su po oceni ovoga suda navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog u delu u kojem se ističe da je na ovaj način sud prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) ZKP, neosnovani.
U ostalom delu, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog odbačen je, iz sledećih razloga:
Odredbom člana 484. Zakonika o krivičnom postupku propisano je da se u zahtevu za zaštitu zakonitosti mora navesti razlog za njegovo podnošenje (član 485. stav 1. ZKP).
Kada se zahtev podnosi zbog povrede zakona (član 485. stav 1. tačka 1) ZKP), okrivljeni preko svog branioca, a i sam branilac koji u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može preduzeti okrivljeni (član 71. tačka 5) ZKP), takav zahtev može podneti samo iz razloga propisanih odredbom člana 485. stav 4. ZKP, dakle zbog povreda odredaba člana 74, člana 438. stav 1. tač. 1) i 4) i tačka 7) do 10) i stav 2. tačka 1), član 439. tačka 1) do 3) i član 441. st. 3. i 4. ZKP, učinjenih u postupku pred prvostepenim i pred apelacionim sudom.
Pri tome, obaveza navođenja razloga za podnošenje zahteva zbog povrede zakona (član 485. stav 1. tačka 1) ZKP), podrazumeva ne samo formalno označavanje o kojoj povredi zakona se radi, već i ukazivanje na to u čemu se ona sastoji.
U preostalom delu, branilac okrivljenog u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe povredu zakona iz člana 439. tačka 1) i 2) ZKP.
Međutim, u odnosu na povredu zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP, branilac u zahtevu za zaštitu zakonitosti nijednom rečju ne navodi u čemu se ova povreda sastoji, pa kako Vrhovni kasacioni sud pravnosnažnu odluku, odnosno postupak koji joj je prethodio ispituje samo u okviru razloga, dela i pravca pobijanja koji su istaknuti u zahtevu za zaštitu zakonitosti i nije ovlašćen da po službenoj dužnosti ispituje u čemu se konkretno sastoji povreda zakona na koju se zahtevom za zaštitu zakonitosti ukazuje, to je zahtev branioca okrivljenog u ovom delu odbačen, obzirom da nema zakonom propisan sadržaj u smislu odredbe člana 484. ZKP.
U odnosu na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) ZKP, branilac okrivljenog u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe da u spisima postoje dokazi o davanjima okrivljenog za izdržavanje maloletne dece kao i dokazi o prihodima okrivljenog, da je za isti period u konkretnom slučaju u istom predmetu utvrđeno davanje u različitim iznosima izvršnim sudskim odlukama, i to presudom i rešenjem o privremenoj meri, koja je doneta bez saslušanja tuženog (okrivljenog) i utvrđivanja visine njegovih prihoda, a zbog čega je u konkretnom slučaju morala biti primenjena povoljnija izvršna sudska odluka po okrivljenog. S tim u vezi, u zahtevu se navodi i da je pravnosnažnom presudom Drugog osnovnog suda u Beogradu P2 br.4482/12 od 25.03.2015. godine utvrđeno da postoje opravdani razlozi zbog kojih okrivljeni nije davao izdržavanje u iznosu i na način utvrđen rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu 9P2 br.4482/12 od 13.06.2013. godine, te da je samim tim, odnosno utvrđivanjem suda da je postojala obaveza okrivljenog u iznosu koji nije u saglasnosti sa visinom obaveze utvrđenog pravnosnažnom presudom parničnog suda, sud pogrešno primenio materijalno pravo na dokazane činjenice i nije okrivljenog oslobodio od optužbe primenom člana 195. stav 2. KZ, na koji način je učinio povredu zakona iz člana 439. tačka 2) ZKP.
Po oceni ovoga suda, branilac okrivljenog izloženim navodima polemiše i osporava činjenice utvrđene u pobijanoj odluci, a koje se odnose na primenu pravnosnažne izvršne sudske odluke u konkretnom slučaju, i ovaj svoj stav temelji na sopstvenom zaključku da su postojali opravdani razlozi zbog kojih okrivljeni nije davao izdržavanje u iznosu i na način utvrđen pravnosnažnom sudskom odlukom, te koji zaključak je u domenu utvrđenog činjeničnog stanja koja ne može biti predmet ispitivanja po zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog u smislu člana 485. stav 4. ZKP, iz kojih razloga je zahtev branioca okrivljenog u ovom delu odbačen kao nedozvoljen.
Sa svega izloženog, a na osnovu odredbe člana 491. stav 1. ZKP u odbijajućem delu, te na osnovu odredbe člana 487. stav 1. tačka 3) ZKP u vezi sa članom 484. ZKP u delu u kojem je zahtev odbačen jer nema zakonom propisan sadržaj, te na osnovu člana 487. stav 1. tačka 2) ZKP u vezi sa članom 485. stav 4. ZKP u delu u kojem je zahtev odbačen kao nedozvoljen, doneta je odluka kao u izreci.
Zapisničar-savetnik Za Predsednika veća-sudija
Snežana Medenica, s.r. Vesko Krstajić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić