Odbijen zahtev za zaštitu zakonitosti u predmetu krivičnog dela uvrede

Kratak pregled

Vrhovni kasacioni sud odbio je kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti, utvrdivši da radnje okrivljenog, kako su opisane u pravnosnažnoj presudi, sadrže sva bitna obeležja krivičnog dela uvrede iz člana 170. stav 1. Krivičnog zakonika.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 941/2020
28.10.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Nevenke Važić, predsednika veća, Veska Krstajića, Biljane Sinanović, Milunke Cvetković i Dragana Aćimovića, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Snežanom Lazin, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA, zbog krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Denisa Murića, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Lebanu K.br.292/18 od 10.03.2020. godine i Višeg suda u Leskovcu 3Kž1.br.204/20 od 20.07.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 28.10.2020. godine, jednoglasno, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Denisa Murića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Lebanu K.br.292/18 od 10.03.2020. godine i Višeg suda u Leskovcu 3Kž1.br.204/20 od 20.07.2020. godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog ODBACUJE kao nedozvoljen.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Lebanu K.br.292/18 od 10.03.2020. godine okrivljeni AA je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. KZ i osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 (dvadesethiljada) dinara koju je dužan da plati u roku od 2 meseca po pravnosnažnosti presude, a u slučaju da se ista ne može naplatiti ni prinudnim putem sud će je izvršiti tako što će svakih započetih 1.000,00 dinara novčane kazne zameniti za jedan dan zatvora.

Istom presudom okrivljeni je obavezan da plati privatnom tužiocu BB na ime troškova krivičnog postupka iznos od 101.710,00 dinara, kao i da plati sudu na ime paušala iznos od 5.000,00 dinara, a sve u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja. Privatni tužilac BB je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahteva upućen na parnicu.

Presudom Višeg suda u Leskovcu 3Kž1.br.204/20 od 20.07.2020. godine, usvajanjem žalbe branioca okrivljenog AA, preinačena je presuda Osnovnog suda u Lebanu K.br.292/18 od 10.03.2020. godine u delu odluke o troškovima krivičnog postupka, tako što je Viši sud u Leskovcu okrivljenog AA obavezao da privatnom tužiocu BB na ime troškova krivičnog postupka isplati novčani iznos od 82.210,00 dinara u roku od 30 dana od dana prijema presude pod pretnjom prinudnog izvršenja, dok su odbijene kao neosnovane žalbe i to u preostalom delu žalba branioca okrivljenog AA i u celosti žalbe okrivljenog AA i privatnog tužioca BB i njegovog punomoćnika, pa je prvostepena presuda u nepreinačenom delu potvrđena.

Protiv navedenih pravnosnažnih presuda zahtev za zaštitu zakonitosti je podneo branilac okrivljenog AA - advokat Denis Murić, zbog povrede odredbe člana 423. tačka 1) ZKP u vezi člana 170. stav 1. KZ, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud usvoji podneti zahtev, te da ukine presudu Višeg suda u Leskovcu 3Kž1.br.204/20 od 20.07.2020. godine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku po žalbi ili da preinači u celini presude Osnovnog suda u Lebanu K.br.292/18 od 10.03.2020. godine i Višeg suda u Leskovcu 3Kž1.br.204/20 od 20.07.2020. godine tako što će u odnosu na okrivljenog na osnovu člana 422. tačka 2) ZKP doneti odbijajuću presudu ili na osnovu člana 423. tačka 1) ZKP oslobađajuću presudu, kao i da na osnovu člana 488. stav 3. ZKP odredi da se odloži izvršenje pravnosnažne presude.

Vrhovni kasacioni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu shodno odredbi člana 488. stav 1. ZKP, te je u sednici veća koju je održao u smislu člana 490. ZKP, bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke (član 488. stav 2. ZKP), razmotrio spise predmeta i pravnosnažne presude protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, pa je, nakon ocene navoda iznetih u zahtevu, našao:

Zahtev za zaštitu zakonitosti je neosnovan u delu koji se odnosi na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP, dok je u ostalom delu nedozvoljen.

U konkretnom slučaju, branilac okrivljenog AA u podnetom zahtevu ukazuje na povredu odredbe člana 423. tačka 1) ZKP u vezi člana 170. stav 1. KZ, isticanjem da- kako delo za koje je okrivljeni optužen i osuđen po zakonu nije krivično delo, to ga je stoga trebalo osloboditi od optužbe. Po stavu branioca, u opisu krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. KZ, koje je okrivljenom stavljeno na teret i za koje je pravnosnažno oglašen krivim, nije naveden bitan element bića predmetnog krivičnog dela i to „ko uvredi drugog“, a što samim tim isključuje postojanje ovog krivičnog dela, pri čemu navođenje privatnog tužioca u dispozitivu privatne tužbe da je okrivljeni iznošenjem spornih reči povredio čast i ugled privatnog tužioca po stavu branioca nije dovoljno za postojanje krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. KZ. Pored toga, u zahtevu se ističe i da-kako u konkretnom slučaju nedostaje subjektivan element krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. KZ, a to je da se iz načina izražavanja i drugih okolnosti vidi da je delo učinjeno u nameri omalovažavanja privatnog tužioca, to, i u slučaju da se prihvati da je okrivljeni izgovorio inkriminisane reči privatnom tužiocu, a što bi po braniocu jedino moglo biti u cilju zaštite svog opravdanog interesa, okrivljeni po stavu branioca ne bi mogao biti oglašen krivim, jer su ispunjeni uslovi za primenu odredbe člana 170. stav 4. KZ koja predstavlja osnov isključenja postojanja predmetnog krivičnog dela.

Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog kojima se u suštini ukazuje na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP, a zbog koje okrivljeni preko branioca u smislu člana 485. stav 4. ZKP može podneti zahtev za zaštitu zakonitosti, se po oceni Vrhovnog kasacionog suda ne mogu prihvatiti kao osnovani.

Isti navodi istaknuti u žalbi branioca okrivljenog AA - advokata Marijane Radovanić bili su predmet razmatranja Višeg suda u Leskovcu koji je u ovom krivičnom postupku postupao u drugom stepenu po žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude Osnovnog suda u Lebanu K.br.292/18 od 10.03.2020. godine. Viši sud u Leskovcu kao drugostepeni je ove navode ocenio neosnovanim i o tome na stranama 3 i 4 drugostepene presude 3Kž1.br.204/20 od 20.07.2020. godine izneo razloge, koje Vrhovni kasacioni sud prihvata kao pravilne, te u smislu odredbe člana 491. stav 2. ZKP na ove razloge i upućuje.

I po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, kako je u činjeničnom opisu krivičnog dela, utvrđenom u izreci pravnosnažne presude, jasno navedeno da je okrivljeni AA dana 05.11.2018. godine na zakazanom ročištu u Osnovnom sudu u Lebanu u predmetu P.br.891/18 kod sudije Milisava Spasića, u očekivanju potpisivanja zapisnika, obrativši se privatnom tužiocu BB rečima „Ti si maloumni čovek“, a koje reči je potom ponovio, povredio čast i ugled privatnog tužioca, to, dakle, nesumnjivo proizilazi da je okrivljeni kritičnom prilikom uvredio privatnog tužioca, zbog čega se u opisanim radnjama okrivljenog stiču sva bitna zakonska obeležja krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. KZ za koje je optužen i pravnosnažno oglašen krivim, tako da se suprotni navodi branioca okrivljenog ocenjuju kao neosnovani. Shodno ovoj oceni Vrhovnog kasacionog suda nema osnova ni za primenu člana 170. stav 4. KZ, kako to neosnovano tvrdi branilac okrivljenog.

Zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA u ostalom delu je odbačen kao nedozvoljen.

Naime, branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva ističe da pobijane presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a i oni razlozi koji su dati su nejasni, međusobno protivrečni i usmereni isključivo u korist privatnog tužioca, te da postoji protivrečnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržini zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih zapisnika, a koji navodi branioca okrivljenog bi po nalaženju ovoga suda predstavljali bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 2. tačka 2) ZKP. Pored toga, branilac okrivljenog navodi i da osim iskaza privatnog tužioca i članova njegove porodice - supruge i sina, koje je sud pogrešno cenio kao uverljive i međusobno saglasne, ni jedan drugi izvedeni dokaz ne ukazuje na nesumnjiv način da je okrivljeni kritičnom prilikom izgovorio inkriminisane uvredljive reči privatnom tužiocu, niti to proizilazi iz zapisnika Osnovnog suda u Lebanu sa parničnog ročišta održanog dana 05.11.2018. godine, pri čemu je sud nepravilno odbio dokazni predlog okrivljenog da se ispitaju sva lica koja su kritičnog dana prisustvovala navedenom ročištu, a koji navodi branioca okrivljenog u bitnom predstavljaju osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i ukazivanje na pogrešnu ocenu dokaza od strane nižestepenih sudova, davanjem sopstvene ocene izvedenih dokaza koja je potpuno drugačija od one date u pobijanim pravnosnažnim presudama.

Imajući u vidu da iz iznetih navoda proizilazi da branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva za zaštitu zakonitosti nižestepene presude pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 2. tačka 2) ZKP, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocene dokaza od strane nižestepenih sudova, a što ne predstavlja zakonske razloge zbog kojih je u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP dozvoljeno podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti okrivljenom i njegovom braniocu zbog povrede zakona, to je Vrhovni kasacioni sud u ovom delu zahtev branioca okrivljenog ocenio nedozvoljenim.

Sa iznetih razloga, nalazeći da pobijanim presudama nije učinjena povreda zakona na koju se neosnovano ukazuje zahtevom za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Denisa Murića, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 491. stav 1. ZKP zahtev u odnosu na navedenu povredu zakona odbio kao neosnovan, dok je u ostalom delu na osnovu člana 487. stav 1. tačka 2) ZKP i člana 485. stav 4. ZKP zahtev odbacio kao nedozvoljen i odlučio kao u izreci presude.

Zapisničar-savetnik                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                    Predsednik veća-sudija

Snežana Lazin, s.r.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                Nevenka Važić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić

 

 

Preuzmite dokument u PDF formatu

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.