Odbačena revizija banke kao nedozvoljena u sporu male vrednosti o troškovima kredita
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio odlučivanje o reviziji tužene banke i istu je odbacio. Radi se o privrednom sporu male vrednosti, gde revizija nije dozvoljena, a nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu reviziju jer je odluka u skladu sa pravnim stavom Vrhovnog kasacionog suda.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 2118/2022
02.12.2022. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Miljuš, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u parnici tužioca Proizvodno- trgovinsko preduzeće HRAST DOO Paraćin, čiji je punomoćnik Ivan Stević, advokat u ..., protiv tuženog ADDIKO BANK AD Beograd, čiji su punomoćnici Sanja Ćetković, Dušan Bulatović i dr, advokati u ..., radi utvrđenja ništavosti i sticanja bez osnova, vrednost predmeta spora 59.000,00 dinara, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 9 Pž 4188/22 od 15.07.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 02.12.2022. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 9 Pž 4188/22 od 15.07.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 9 Pž 4188/22 od 15.07.2022. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Privrednog suda u Beogradu 26 P 8796/2021 od 25.01.2021. godine u stavu prvom izreke utvrđeno je da je ništava odredba člana 4. stav 4.1 Ugovora o kratkoročnoj kreditnoj revolving liniji br. ... ...-.../... od 10.02.2010. godine koja glasi: „Klijent je dužan da na dan puštanja kredita / izdavanja garancije, koji god od tih datuma nastupi ranije, o kome je banka dužna da ga obavesti, plati banci jednokratnu naknadu u iznosu od 1,5% od ukupnog iznosa kredita“ i odredba člana 4. stav 4. tačka 3. Ugovora o kratkoročnoj kreditnoj revolving liniji br. ... ...-.../... od 10.02.2010. godine u delu koji glasi: „jednokratne naknade iz stava 4. tačka 1. ovog člana plaćaju se u dinarskoj protivvrednosti po prodajnom kursu Narodne banke Srbije na dan obračuna“. U stavu drugom izreke obavezan je tuženi da tužiocu isplati iznos od 59.394,66 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18.02.2010. godine do isplate. U stavu trećem izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 34.380,00 dinara.
Presudom Privrednog apelacionog suda 9 Pž 4188/22 od 15.07.2022. godine odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju sa pozivom na odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Ocenjujući ispunjenost uslova za odlučivanje o reviziji na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da u ovoj vrsti spora ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse.
Pobijanom presudom nije odstupljeno od sudske prakse. Izraženo stanovište nižestepenih sudova u skladu je sa pravnim stavom usvojenim na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj dana 22.05.2018. godine i njegovom dopunom usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj 16.09.2021. godine. Navedenim pravnim stavom izrečeno je da banka ima pravo da naplati troškove naknade bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove kredita nije ništava pod uslovom da je ponuda banke sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita. Troškove koje banka obračunava prilikom odobravanja kredita ili koji su poznati na dan obračuna i koje banka obračunava klijentima u toku realizacije kredita mogu biti posebno iskazani u ugovoru o kreditu kao obaveza korisnika kredita bilo u procentualnom iznosu ili apsolutnoj vrednosti, ali uslov je da moraju biti navedeni u ponudi banke tako jasno i nedvosmisleno da korisnik kredita ni jednog trenutka ne bude doveden u zabludu o kojim troškovima je reč. U slučaju kada nema dokaza da je tuženi postupio na opisani način i da je tužiocu kao korisniku kredita dostavio ponudu sa propisanom sadržinom, to predstavlja njegovu nesavesnost koja vodi ništavosti imovinskog prava ugovorenog takvim postupanjem u sopstvenu korist, zbog čega nema povrede pravnog stava Vrhovnog kasacionog suda. U opisanoj situaciji nema potrebe za razmatranjem pravnog pitanja od opšteg interesa ili pravnog pitanja u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potrebe za novim tumačenjem prava, jer su nižestepeni sudovi postupili u skladu sa stavom Vrhovnog kasacionog suda povodom spornog pravnog pitanja. U odlučivanju o sporednom zahtevu, za zakonske zatezne kamate na iznos koga tužilac potražuje na ime vraćanja datog po ništavoj odredbi ugovora, nižestepeni sudovi su primenili materijalno pravo koje ne zahteva novo tumačenje, a revident ne ukazuje na drugačiju sudsku praksu kod odlučivanja o takvim zahtevima.
Bez uticaja na dozvoljenost revizije je pozivanje tuženog na dopunu pravnog stava o dozvoljenosti ugovaranja troškova obrade kredita usvojenog na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj 16.09.2021. godine, iz razloga što je ništavost sporne ugovorne odredbe suštinski utvrđena iz razloga nedostatka adekvatne ponude, a ne zbog toga što banka nije dokazala strukturu i visinu troškova koji su obuhvaćeni zbirnim iznosom troškova kredita.
Na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 18/20), odlučeno je kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost izjavljene revizije primenom odredbe člana 410. stav 2. tačka 5 Zakona o parničnom postupku i našao da revizija tuženog nije dozvoljena.
Tužilac je protiv tuženog podneo tužbu dana 31.08.2021. godine. Vrednost predmeta spora iznosi 59.000,00 dinara.
Odredbom člana 487. stav 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da u postupku u privrednim sporovima, sporovi male vrednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, koji ne prelazi dinarsku protivvrednost od 30.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Prema odredbi stava 3. istog člana, kao sporovi male vrednosti smatraju se i sporovi u kojim predmet tužbenog zahteva nije novčani iznos, a vrednost predmeta spora koji je tužilac naveo u tužbi ne prelazi navedeni iznos. Odredbom člana 479. stav 6. istog zakona propisano je da u sporovima male vrednosti protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.
U konkretnom slučaju radi se o privrednom sporu male vrednosti iz odredbe člana 487. Zakona o parničnom postupku, pa se zaključuje da izjavljena revizija shodno odredbi člana 479. stav 6. Zakona o parničnom postupku nije dozvoljena.
Iz navedenih razloga na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Branko Stanić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić
Slični dokumenti
- Prev 2059/2022: Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti revizije u privrednom sporu male vrednosti
- Prev 496/2023: Rešenje o nedozvoljenosti revizije u sporu o naknadi za obradu kredita
- Prev 67/2023: Nedozvoljenost revizije u sporu male vrednosti o naknadi za obradu kredita
- Prev 1535/2023: Odbačena revizija tužene banke u sporu male vrednosti o naknadi troškova kredita
- Prev 408/2023: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u sporu o troškovima kredita
- Prev 828/2023: Odbačena posebna revizija banke povodom naknade za obradu revolving kredita
- Prev 1533/2022: Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti revizije u sporu o troškovima kredita