Presuda Vrhovnog suda o pobijanju pravnih radnji stečajnog dužnika

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa predlogom da Vrhovni sud usvoji reviziju, ukine nižestepene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužilac je u odgovoru na reviziju u celosti osporio navode revidenta i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23), Vrhovni sud je odlučio da revizija tuženog nije osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Ukazivanje revidenta na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa odredbom člana 308. stav 1. Zakona o parničnom postupku, učinjenu od strane prvostepenog suda, nije dozvoljen revizijski razlog, s obzirom da prema članu 407. stav 1. tačka 3. revizija može da se izjavi samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostepenog suda, tuženi je dana 17.12.2013. godine podneo predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave, te je Prvi osnovi sud u Beogradu doneo rešenje o izvršenju 1Iv1450/2014 o 25.04.2014. godine, odnosno odredio je predloženo izvršenje na iznos od 14.898.593,00 dinara, a potraživanje predstavlja prema Odluci Upravnog odbora JUGOSLAVIJAPUBLIK AD BEOGRAD od 17.05.2013. godine, bonus-posebnu nagradu generalnom direktoru, zbog ostvarenog rezultata u pobijanju tužbenog zahteva tužioca Getwick, odnosno Belgrade City Palace protiv JUGOSLAVIJAPUBLIK AD BEOGRAD, a koja odluka je doneta na osnovu Statuta i Menadžerskog ugovora zaključenog između tužioca i tuženog od 29.06.2012. godine. Predlog za pokretanje stečajnog postupka nad tužiocem, podnet je 15.01.2016. godine. Iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke utvrđeno je da se potraživanje po rešenju o izvršenju Iv broj 1450/2014 odnosi na obračunatu nagradu-bonus, kako je definisano Odlukom Upravnog odbora JUGOSLAVIJAPUBLIK AD, koji iznos je prema tački 3. iste odluke dospeo 28.02.2013. godine, dakle potraživanje je dospelo pre podnošenja predlog za izvršenje. Po navedenom rešenju o izvršenju ukupno potraživanje tuženog zajedno sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom iznosi 21.985.568,38 dinara.

Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca, primenom člana 119. stav 3. i člana 124. Zakona o stečaju. Obrazlaže da predmet pobijanja može biti pravna radnja bez naknade, što je i propuštanje ulaganja prigovora, kao i da je nesporno da se propuštanje pravne radnje dogodilo pet godina pre podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka. Prvostepeni sud nalazi da je član 7. Manadžerskog ugovora ništav, u smislu člana 12 i 52. Zakona o obligacionim odnosima, jer je protivan načelu savesnosti i poštenja. Nalazi da potraživanje tuženog u iznosu od 14.898.593,00 dinara nije postojalo prema pravnom prethodniku tužioca u vreme kada je određeno izvršenje rešenjem o izvršenju Iv.1450/2014, odnosno potraživanje potiče iz ništavog pravnog posla i to člana 7. Menadžerskog ugovora, što bi značilo da tuženi nije mogao da traži namirenje, tj. nije imao pravo na sticanje imovinske koristi, a pravni prethodnik tužioca mogao je osnovano isticati prigovor na rešenje o izvršenju. Kako pravni prethodnik tužioca nije iskoristio pravno sredstvo, koje mu je stajalo na raspolaganju-prigovor na rešenje o izvršenju Iv 1450/2014 od 25.04.2014. godine, te kako je pravni prethodnik tužioca mogao istaći prigovor koji bi doveo do drugačijeg ishoda izvršenog postupka i kako je tuženi stekao imovinsku korist, to je sud našao da je bez dejstva prema stečajnoj masi propuštanje ulaganja prigovora na rešenje o izvršenju Iv. 1450/2014, da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi izvršna isprava i da postoji obaveza vraćanja imovinske koristi, stečene po osnovu pobijane izvršne isprave.

Drugostepeni sud smatra da je odluka prvostepenog suda pravilna iz svih razloga koje je dao prvostepeni sud.

Vrhovni sud je stava da je materijalno pravo pravilno primenjeno i da odluku nižestepenih sudova treba potvrditi, iz sledećih razloga.

Naime, predmet tužbenog zahteva je utvrđenje da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužioca propuštanje ulaganja prigovora od strane prethodnika tužioca na rešenje o izvršenju Prvog osnovnog suda 1 Iv 1450/2014 od 25.04.2014. godine, da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužioca rešenje o izvršenju Prvog osnovnog suda u Beogradu 1 Iv 1450/2014 od 25.04.2014. godine, kao i obavezivanje tuženog da na ime vraćanje stečene imovinske koristi na osnovu pobijane radnje, isplati u stečajnu masu tužioca, iznos od 21.893.977,34 dinara.

Prema odredbi člana 119. stav 1. Zakona o stečaju („Sl. glasnik RS“, 83/14), pravni poslovi i druge pravne radnje zaključene odnosno preduzete pre otvaranja stečajnog postupka, kojima se narušava ravnomerno namirenje stečajnih poverilaca ili oštećuju poverioci, kao i pravne poslove i druge pravne radnje kojima se pojedini poverioci stavljaju u pogodniji položaj (u daljem tekstu: pogodovanje poverilaca), mogu pobijati stečajni upravnik, u ime stečajnog dužnika i poverioci, u skladu sa odredbama ovog zakona, a prema stavu 2 istog člana propuštanje zaključenja pravnog posla, odnosno propuštanje preduzimanja radnje u pogledu pobijanja, izjadnačava se sa pravnim poslom, odnosno sa pravnom radnjom, dok se prema stavu 3 istog člana mogu pobijati pravni poslovi, pravne i procesne radnje, na osnovu kojih je doneta izvršna isprava ili koje su preduzete po osnovu izvršne isprave ili u postupku prinudnog izvršenja, ako ispunjavaju uslov iz stava 1. ovog člana, a ako zahtev za pobijanje bude usvojen, prestaje dejstvo izvršne isprave prema stečajnoj masi.

Odredbom člana 124. stav 1. Zakona o stečaju („Sl. Glasnik RS“ broj 83/14) propisano je da pravni posao i pravna radnja stečajnog dužnika bez naknade ili uz neznatnu naknadu mogu se pobijati, ako su zaključeni, odnosno preduzeti u poslednjih pet godina pre podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka. Stavom 2 istog člana propisano je da se pravnom radnjom stečajnog dužnika bez naknade smatra i propuštanje ulaganja žalbe, prigovora, odgovora na tužbu ili izostanak sa ročišta, ako je saugovarač stečajnog dužnika stekao neku imovinsku korist.

Iz citirane odredbe člana 124. Zakona o stečaju, proizilazi da je raspolaganje bez naknade svaka činidba stečajnog dužnika za koju stečajni dužnik nije primio odgovorajuću protivvrednost, čime se smanjuje stečajna masa. Smanjenjem stečajne mase se oštećuju poverioci. Pravni posao i pravna radnja stečajnog dužnika bez naknade ili uz neznatnu naknadu mogu se pobijati ako su zaključeni odnosno preduzeti u poslednjih pet godina pre podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka. Pravnom radnjom stečajnog dužnika bez naknade smatra se i propuštanje ulaganja žalbe, prigovora, odgovora na tužbu ili izostanak sa ročišta, ako je saugovarač stečajnog dužnika stekao neku imovinsku korist. U pitanju su radnje koje predstavljaju zloupotrebu prava učinjenu upravo sa ciljem da se onemogući ili umanji mogućnost namirenja potraživanja ostalih poverilaca stečajnog dužnika. Ne mogu se pobijati uobičajeni prigodni darovi, kao ni darovi učinjeni iz zahvalnosti niti izdvajanja u humanitarne svrhe, pod uslovom da su u vreme kada su učinjeni bili srazmerni finansijskim mogućnostima stečajnog dužnika i uobičajeni za privrednu granu kojoj stečajni dužnik pripada. Odricanje od nasledstva se smatra pravnom radnjom stečajnog dužnika bez naknade.

Iz odredbi ovog člana proizilazi da nije uslov da je lice u čiju korist je izvršena radnja znalo da se dužnik nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji. Sama činjenica da za određeno raspolaganje stečajni dužnik nije primio odgovarajuću protivvrednost, direktno utiče na obim stečajne mase, odnosno za posledicu ima manje sredstava iz kojih se mogu namiriti potraživanja stečajnih poverilaca. U toj situaciji se ne ispituje da li je treće lice, u čiju korist je izvršena radnja, znalo ili moglo znati da se dužnik nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji niti se ispituje namera ili savesnost tog lica, pa na podnosiocu pobojne tužbe nema tereta dokazivanja ovih činjenica.

Iz činjenica utvrđenih u ovoj parnici, proizilazi da je tuženi, tužiočev saugovarač, po osnovu menadžerskog Ugovora zaključenog dana 29.06.2012. godine, kojim je za tuženog, tada generalnog direktora tužioca ugovorena naknada-bonus za uspešnost u pobijanju tužbenog zahteva između tužioca i društva Getwick, odnosno Belgrade City Palace, u iznosu od 14.898.593,00 dinara, dok je izdata menica bila sredstvo obezbeđenja predmetnog potraživanja. Na osnovu menice, tuženi je pokrenuo izvršni postupak (17.12.2013. godine), izdejstvovao donošenje rešenja o izvršenju Iv 1450/2014 od 25.04.2014. godine, a tužilac, tada izvršni dužnik propustio je da izjavi prigovor na doneto rešenje o izvršenju, pa je tuženi naplatio svoje dospelo potraživanje u iznosu od 21.985.568,38 dinara i u tom iznosu umanjio tužiočevu imovinu, kasnije stečajnu masu ( predlog za pokretanje stečaja 15.01.2016. godine).

Suština je da je predmet pobijanja propuštanje da se izjavi prigovor, dok činjenica uspešnosti/neuspešnosti u situaciji da je prigovor izjavljen nije od uticaja za pobijanje i ne može biti predmet ocene u ovoj parnici, kao ni pitanje ništavosti člana 7. Menadžerskog ugovora od 29.06.2012. godine. Samim propuštanjem da se prigovor izjavi, te naplatom po usvojenom predlogu za izvršenje, stvara se pretpostavka da je za iznos sprovedenog izvršenja oštećena stečajna masa. Dakle, predmet pobijanja nije Menadžerskim Ugovor od 29.06.2012. godine, nego propuštanje da se izjavi prigovor na rešenje o izvršenju. Protivnik pobijanja nakon što vrati imovinsku korist, ima pravo da ostvaruje svoje protivpotraživanje kao stečajni poverilac, podnošenjem naknadne prijave potraživanja. U toj situaciji, protivnik pobijanja ima pravo da prijavi svoja potraživanja. Po takvoj prijavi, kao naknadnoj prijavi, za koju ne važi rok iz člana 111 stav 5 Zakona o stečaju, stečajni upravnik postupa kao sa ostalim prijavama potraživanja stečajnih poverilaca, pa ih osporava ili priznaje. Zbog navedenog, pitanje ništavosti člana 7. Menadžerskog Ugovora, nije pitanje ove parnice, kao ni uspešnost prigovora. Suština je da se stečena imovinska korist vrati u stečajnu masu, potraživanje prijavi, dok pitanje osnovanosti ili neosnovanosti prijavljenog potraživanja može biti predmet druge parnice u slučaju da stečajni upravnik takvo potraživanje ospori.

Sledom navedenog, nižestepeni sudovi su pravilno primenili član 124. stav 2. Zakona o stečaju, a navodi revidenta kojim ukazuje da isti nije saugovoarač stečajnog dužnika, neosnovani su, budući da je između navedenih stranaka zaključen menadžerski Ugovor od 29.06.2012. godine, a da je menica data kao sredstvo obezbeđenja predmetnog potraživanja, pa se navedeni član ima primeniti. U vezi sa tim, neosnovani su i navodi revidenta da je reč o tužbi podnetoj nakon isteka zakonskog roka, imajući u vidu da je stečajni postupak pokrenut predlogom od 15.01.2016. godine, a predlog za izvršenje je podnet dana 17.12.2013. godine, dok je rešenje o izvršenju doneto 25.04.2014. godine, a prema članu 124. stav 2. Zakona o stečaju, predmet pobijanja može biti i propuštanje ulaganja prigovora u poslednjih pet godina pre podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka.

Navodi revidenta kojim ukazuje da sud nije mogao da odlučuje o novčanom potraživanju u iznosu od 25.923.752,82 dinara, jer je isti povučen, ponovljeni su žalbeni navodi, pa se Vrhovni sud na takve navode neće izjašnjavati, primenom člana 414. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Navodi revidenta kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nisu dozvoljeni revizijski razlozi shodno članu 407. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi o kojima revizijski sud vodi računa po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković