Nedozvoljenost revizije u sporu male vrednosti o ništavosti ugovorne odredbe

Kratak pregled

Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji i odbacio je redovnu reviziju tužene banke. Sud je utvrdio da ne postoji potreba za ujednačavanjem prakse o troškovima kredita, a da je reč o sporu male vrednosti u kojem revizija nije dozvoljena.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1022/2020
18.06.2020. godina
Beograd

 

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića predsednika veća, Branke Dražić, Danijele Nikolić, Dobrile Strajina i Slađane Nakić Momirović članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Marija Joksović, advokat iz ..., protiv tužene Agroindustrijske Komercijalne banke AIK BANKE, a.d. iz Beograda, koju zastupa Marijana Kovačević, advokat iz ..., radi utvrđenja delimične ništavosti ugovora o kreditu i sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Somboru Gž 1720/2019 od 24.09.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 18.06.2020. godine, doneo je

R E Š E Nj E

NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Somboru Gž 1720/2019 od 24.09.2019. godine.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv presude Višeg suda u Somboru Gž 1720/2019 od 24.09.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Somboru P 127/18 od 11.06.2019. godine stavom prvim izreke, konačno precizirani tužbeni zahtev tužioca se delimično usvaja. Stavom drugim izreke utvrđeno je da je ništava odredba člana 6. stav 6. 1. tačka 1. Ugovora o stambenom kreditu broj ... od 28.03.2013. godine, što je tužena dužna priznati i trpeti. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu isplati iznos od 12.719,22 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice od 8.289,82 dinara, počev od 09.10.2018. godine, pa do isplate. Stavom četvrtim izreke tužbeni zahtev tužioca preko dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 8.289,82 dinara, pa do traženog iznosa od 12.719,22 dinara, kao neosnovan se odbija. Stavom petim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 65.300,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Somboru Gž 1720/2019 od 24.09.2019. godine stavom prvim izreke žalba tužioca se usvaja, pa se presuda Osnovnog suda u Somboru P 127/18 od 11.06.2019. godine preinačava u delu odluke o troškovima postupka na način što se obavezuje tužena da tužiocu pored iznosa od 65.300,00 dinara, isplati još i iznos od 9.900,00 dinara, pod uslovima i na način kao u prvostepenoj presudi, dok se u preostalom pobijanom usvajajućem delu odluke o glavnoj stvari i nepreinačenom delu odluke o troškovima postupka prvostepena presuda potvrđuje, a žalba tužene odbija. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 18.200,00 dinara. Stavom trećim izreke odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova nastalih u žalbenom postupku.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije, na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013-US, 74/2013- US, 55/2014, 87/2018, u daljem tekstu: ZPP) Vrhovni kasacioni sud je ocenio da nema mesta odlučivanju o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu odredbe stava 1. tog člana, s obzirom da ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa, pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, ujednačavanjem sudske prakse ili novim tumačenjem prava (posebna revizija). Prema stavu 2. istog člana o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.

Pravnosnažnom presudom utvrđena je ništavost odredbe člana 6. stava 6. tačka 1. Ugovora o kreditu kojim je predviđeno pravo tužene banke da od tužioca, kao korisnika kredita, naplati troškove obrade kredita i puštanja kredita u tečaj u iznosu od 0,5 % od iznosa odobrenog kredita, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan realizacije kredita, odnosno iznos od 74 evra prema srednjem kursu na dan uplate, što je iznosi 8.289,82 dinara. Ovo zbog toga što tužena nije dokazala na šta se odnose troškovi obrade kreditnog zahteva i puštanja kredita u korišćenje u iznosu koji je tužilji naplaćen.

Nižestepeni sudovi su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, doneli odluku u skladu sa pravnim stavom Vrhovnog kasacionog suda o dozvoljenosti ugovaranja troškova kredita, usvojenim na sednici Građanskog odeljenja održanoj 22.05.2018. godine i izraženim u brojnim presudama Vrhovnog kasacionog suda. Prema ovom pravnom stavu banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove kredita nije ništava, pod uslovom da je ponuda banke sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita. Troškovi obrade kredita i puštanja kredita u tečaj, kao i drugi troškovi koje banka obračunava korisniku prilikom odobravanja kredita, ili koji su poznati na dan obračuna i koje banka obračunava korisniku u toku realizacije ugovora o kreditu, mogu biti iskazani u procentualnom iznosu i naplaćuju se samo kroz obračun efektivne kamatne stope.

Iz navednog razloga nisu ispunjeni uslovi da se u ovoj parnici prihvati odlučivanje o reviziji tužene kao izuzetno dozvoljenoj.

Na osnovu člana 404. ZPP Vrhovni kasacioni sud odlučio kao u stavu prvom izreke ovog rešenja.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Odredbom člana 468. stav 1. ZPP propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.

Odredbom člana 479. stav 6. ZPP propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.

Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 25.01.2018. godine sa zahtevom za utvrđenje ništavosti odredbe ugovora o kreditu i sticanja bez osnova. Vrednost koju je tužilac naveo u tužbi je 8.800,00 dinara, s tim da je podneskom od 19.10.2018.godine precizirao tužbeni zahtev i označio vrednost spora u iznosu od 12.719,22 dinara.

Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrednosti u kojem vrednost pobijanog dela očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, revizija tužene nije dozvoljena primenom člana 479. stav 6. ZPP.

Na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić

Preuzmite dokument u PDF formatu

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.