Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u sporu o službenosti
Kratak pregled
Vrhovni sud nije prihvatio odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj i odbacio je kao nedozvoljenu. Odluka je u skladu sa postojećom sudskom praksom, a vrednost spora je ispod zakonskog limita za reviziju u imovinsko-pravnim sporovima.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 15273/2024
03.10.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužilaca AA i BB, oboje iz sela ..., čiji je zajednički punomoćnik Miloš Senić, advokat iz ..., protiv tuženog AD „Elektromreža Srbije“ Beograd, koga u revizijskom postupku zastupa Katarina Ćosić, advokat iz ..., radi utvrđenja prava službenosti i isplate naknade, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2450/23 od 03.04.2024. godine, u sednici održanoj 03.10.2024. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2450/23 od 03.04.2024. godine, kao o izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2450/23 od 03.04.2024. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Leskovcu P 11187/2020 od 13.02.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi postojanje prava stvarne službenosti na poslužnom dobru koje je u svojini tužilaca na nepokretnosti na kp.br. ... upisanoj u LN br. ... KO ... u korist tuženog kao vlasnika povlasnog dobra. Stavom drugim izreke, tuženi je obavezan da tužiocima na ime naknade za uspostavljenu zakonsku stvarnu službenost prolaska dalekovoda jačine 400 kv broj 460 TS Niš 2 – TS Leskovac 2, koji je u vlasništvu tuženog na kp.br. ... upisanoj u LN br. ... KO ..., koja je u vlssništvu tužilaca u površini, merama i granicama bliže navedenim u ovom stavu izreke isplati ukupno 47.340,00 dinara, odnosno svakom od tužilaca po 23.760,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja 13.02.2023. godine do isplate. Stavom trećim izreke, tuženi je obavezan da tužiocima solidarno naknadi troškove parničnog postupka od 123.933,60 dinara, u slučaju docnje sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtev tužilaca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka za period od prvostepenog presuđenja do izvršnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2450/23 od 03.04.2024. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavovima drugom i trećem izreke.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Tužioci su podneli odgovor na reviziju sa predlogom da se revizija odbaci kao nedozvoljena.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/ 11... 18/2020 i 10/23 – drugi zakon) Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, na osnovu člana 404. ZPP jer je odluka u skladu sa pravnim stavom usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 23.01.2017. godine na kojoj je usvojen pravni stav o pravnoj prirodi naknade zbog prolaska kabla eleketrične energije vazdušnim putem i o zastarelosti te naknade. Prema ovom pravnom stavu, pravni osnov potraživanja tužioca zbog prolaska kabla električne energije vazdušnim putem iznad njegove katastarske parcele je stvarnopravnog karaktera, odnosno konstituisanje zakonske stvarne službenosti na osnovu člana 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (ZOSPO), pa se visina odgovarajuće naknade određuje na osnovu člana 53. stav 3. istog zakona, kojim je propisano da na zahtev vlasnika poslužnog dobra nadležni državni organ utvrđuje i odgovarajuću naknadu, koju je vlasnik povlasnog dobra dužan da plati vlasniku poslužnog dobra. Imajući ovo u vidu, te da se u konkretnom slučaju radi o parnici radi utvrđenja prava službenosti i naknade za konstituisanu stvarnu službenost, u kojima odluka o osnovanosti tužbenog zahteva i primena materijalnog prava, zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja u svakom konkretnom slučaju. Prilikom odlučivanja, Vrhovni sud je imao u vidu i rešenja Apelacionog suda u Nišu koja su priložena uz reviziju, ali nalazi da su ona bez uticaja na drugačiju odluku o ispunjenosti uslova iz člana 404. ZPP, s obzirom da se njima pravnosnažno ne okončava postupak, već se radi o rešenjima kojima su ukinute prvostepene odluke, što ne upućuje na zaključak da je u priloženim odlukama izraženo konačno prihvaćeno pravno stanovište koje je suprotno pobijanoj odluci. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. ZPP, pa je u skladu s tim i odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvednost 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovoj pravnoj stvari je podneta 08.12.2020. godine, a podneskom od 24.11.2022. godine tužba je preinačena povećanjem zahteva. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude ceni se u odnosu na svakog tužioca pojedinačno. S obzirom da oni nisu jedinstveni i nužni suparničari, u smislu člana 210. ZPP, pobijana vrednost spora u odnosu na svakog tužioca iznosi po 23.670,00 dinara. Ovi pojedinačni iznosi, prema srednjem kursu NBS na dan preinačenja tužbe, predstavljaju dinarsku protivvrednost ispod 40.000 evra.
Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, u kome pobijana vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan preinačenja tužbe, to je Vrhovni sud našao da je revizija tuženog nedozvoljena.
Na osnovu člana 413. ZPP u vezi člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Mirjana Andrijašević, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković
Slični dokumenti
- Rev 1206/2024: Nedozvoljenost revizije u sporu o naknadi zbog zakonske stvarne službenosti
- Rev 18771/2024: Rešenje Vrhovnog suda o neprihvatanju i odbacivanju posebne revizije
- Rev 17886/2023: Rešenje o neprihvatanju i odbacivanju revizije u sporu o službenosti
- Rev 16633/2024: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u sporu o službenosti
- Rev 5416/2025: Naknada za zakonsku stvarnu službenost i pitanje zastarelosti potraživanja
- Rev 32439/2023: Odbijanje posebne revizije u sporu o naknadi za stvarnu službenost
- Rev 19715/2024: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne i redovne revizije