Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o odbijanju revizije zbog postojanja presuđene stvari
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbio je reviziju tužioca, potvrđujući odluke nižih sudova o odbacivanju tužbe. Utvrđeno je da postoji pravnosnažno presuđena stvar, jer je o istom zahtevu, između istih stranaka, već odlučeno u ranijem postupku, bez obzira na promenu pravnog osnova.
Preuzmite dokument u PDF formatuTekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2111/2020
18.03.2021. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Gordane Komnenić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Nikola Tadić, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Subotici, radi neosnovanog obogaćenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 4568/19 od 18.12.2019. godine, u sednici održanoj 18.03.2021. godine, doneo je
R E Š E Nj E
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 4568/19 od 18.12.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Rešenjem Višeg suda u Somboru P 101/18 od 08.08.2019. godine, stavom prvim izreke odbačena je tužba tužioca AA iz ... podneta protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde, radi neosnovanog obogaćenja. Stavom drugim izreke obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka od 48.000,00 dinara.
Rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 4568/19 od 18.12.2019. godine odbijena je žalba tužioca i potvrđeno rešenje Višeg suda u Somboru P 101/18 od 08.08.2019. godine.
Protiv pravnosnažnog rešenja donetog u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, u smislu odredbe člana 408, u vezi člana 420. stav 1. i 6. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ broj 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), pa je našao da revizija tužioca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti, a u postupku pred drugostepenim sudom nema propusta u primeni odredaba Zakona o parničnom postupku. Revizijsko ukazivanje na bitnu povredu parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP nije relevantno, zato što ta povreda ne predstavlja dozvoljen revizijski razlog u smislu člana 407. ZPP.
Prema stanju u spisima, tužilac je sin pokojnog BB koji je rehabilitovan pravnosnažnim rešenjem Višeg suda u Somboru Reh 110/13 od 10.07.2014. godine. Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Somboru P 29/16 od 02.11.2015. godine odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu (kao zakonskom nasledniku rehabilitovanog lica) isplati na ime rehabilitacionog obeštećenja - naknadu materijalne štete i nematerijalne štete od ukupno 77.558.846,66 dinara i to: za obavljeni a neplaćeni rad njegovog oca u redovno radno vreme i prekovremeni rad, po osnovu gubitka plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, po osnovu razlike u ličnom dohotku pre i posle štetnog događaja, po osnovu gubitka beneficiranog radnog staža i po osnovu razlike u penziji, kao i po osnovu naknade za psihički – duševni bol zbog protivpravnog lišenja slobode. Tužbom podnetom u ovom sporu tužilac traži da se obaveže tužena da mu (kao zakonskom nasledniku pok. oca BB) isplati ukupno 77.558.846,66 dinara i to: za obavljeni a neplaćeni rad njegovog oca u redovno radno vreme i prekovremeni rad, po osnovu gubitka plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, po osnovu razlike u ličnom dohotku pre i posle štetnog događaja, po osnovu gubitka beneficiranog radnog staža i po osnovu razlike u penziji. U podnetoj tužbi tužilac, kao pravni osnov njegovog tužbenog zahteva navodi neosnovano obogaćenje.
Nižestepeni sudovi su podnetu tužbu odbacili zbog postojanja pravnosnažno presuđene stvari. Naime, pravnosnažno presuđena stvar postoji kada između pokrenute i ranije pravnosnažno okončane parnice postoji identitet stranaka i identitet zahteva. Prema članu 359. stav 2. ZPP, sud tokom celog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravnosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtevu po kome je već pravnosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
Tokom postupka je utvrđeno da su ovde tužilac i tužena bili stranke i u parnici okončanoj pravnosnažnom presudom Višeg suda u Somboru P 29/16 od 02.11.2015. godine, a postoji i identitet zahteva u ovoj i pravnosnažno okončanoj parnici. Tužilac u obe parnice traži naplatu novčanog potraživanja, na osnovu činjenice da rehabilitovanom licu - njegovom pokojnom ocu, tokom izdržavanja zatvorske kazne na koju je osuđen iz ideoloških i političkih razloga nije plaćena naknada za prinudni rad, niti naknada za izgubljenu platu, beneficirani radni staž i penziju, koja tužiocu pripada kao njegovom zakonskom naslediniku. U pravnosnažno okončanoj parnici tužilac je isplatu tog novčanog potraživanja tražio po osnovu prava na rehabilitaciono obeštećenje (naknadu materijalne i nematerijalne štete), propisanog članom 26. stav 1. Zakona o rehabilitaciji. Tužbom podnetom u ovoj parnici tužilac isplatu istog novčanog potraživanja traži po osnovu neosnovanog obogaćenja (sticanja bez osnova), u skladu sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nižestepni sudovi su pravilno primenili odredbu člana 359. stav 2. ZPP, jer između ove i pravnosnažno okončane parnice postoji subjektivni (stranke) i objektivni (tužbeni zahtev) identitet.
Nisu osnovani navodi revizije o bitnim povredama odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primenii materijalnog prava. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 7. ZPP i odredbe člana 294. stav 2. ZPP nije zakonom propisani razlog za reviziju (član 407. stav 1. ZPP). Suprotno navodima revizije, pravni osnov naveden u tužbi nije od značaja za sud (član 192. stav 4. ZPP), pa zato promena tog osnova u podnetoj tužbi nema značaj za nepostojanje identiteta tužbenog zahteva u ovoj i ranijoj, pravnosnažno okončanoj parnici. Stoga su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su odbacili tužbu tužioca zbog pravnosnažno presuđene stvari.
Pravilna je i odluka o troškovima postupka doneta na osnovu člana 153. i 154. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu iznetog, primenom člana 414. stav 1. u vezi člana 420. stav 6. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća-sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić
Slični dokumenti
- Rev2 2145/2025: Prekluzija roka za tužbu radi utvrđenja radnog odnosa
- Rev2 1940/2024: Odbijanje revizije u sporu zbog otkaza ugovora o radu kao tehnološkom višku
- Rev2 446/2025: Nezakonitost otkaza zbog neuredne dostave i nedostatka svesti o nedisciplini
- Rev2 3168/2023: Odluka o visini novčane rente za štetu usled povrede na radu
- Rev 1412/2023: Odbijanje revizije u sporu za naknadu štete zbog izgubljene zarade
- Rev2 695/2024: Odbacivanje revizije Ministarstva odbrane u sporu za naknadu štete
- Rev2 1524/2023: Presuda o naknadi štete zbog nezakonitog otkaza i izgubljene zarade zaposlenog