Odbijanje revizije u sporu za naknadu za korišćenje poslovnog prostora bez osnova
Kratak pregled
Vrhovni sud je odbio reviziju tužioca koji je tražio isplatu zakupnine nakon isteka njegovog ugovora sa vlasnikom prostora. Kako tužilac nije imao pravo korišćenja nakon novembra 2015. godine, nema ni pravo na naknadu od trećeg lica.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 2114/2025
04.02.2026. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Mirjana Rajić Ilić, advokat iz ..., protiv tuženog „Privrednog društva Alfa grupa d.o.o.“ iz Beograda, čiji je punomoćnik Dragoslav Aleksić, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1227/23 od 13.11.2024. godine, u sednici održanoj 04.02.2026. godine doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1227/23 od 13.11.2024. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Beogradu P 2809/20 od 24.05.2022. godine, ispravljenom rešenjem od 23.11.2022. godine i dopunjenoj presudom od 31.05.2024. godine, stavom prvim izreke, dozvoljeno je preinačenje tužbe, kao u podnesku tužioca od 27.01.2022. godine. Stavom drugim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev, pa je obavezan tuženi da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati za period od jula 2015. godine zaključno sa novembrom 2015. godine pojedinačne mesečne iznose u dinarskoj protivvrednosti po srednjen kursu NBS na dan plaćanja, sa kamatom od dospelosti do isplate, kako je to bliže označeno u tom stavu izreke. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati ukupan iznos od 37.800 evra sa zakonskom zateznom kamatom na mesečne iznose od dospelosti do isplate, kako je to bliže označeno u tom stavu izreke, kao neosnovan. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati 323.630,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti pa do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1227/23 od 13.11.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu P 2809/20 od 24.05.2022. godine, ispravljena rešenjem istog suda P 2809/20 od 23.11.2022. godine i dopunjena presudom P 2809/20 od 31.05.2024. godine u stavu trećem i četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je našao da revizija tužioca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi člana 230. stav 1. i 231. stav 3. ZPP, s obzirom da je drugostepeni sud uzimajući u obzir dokazane činjenice, primenom pravila o teretu dokazivanja doneo odluku o postavljenom tužbenom zahtevu.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, kompanija „BB“ iz ... je sa tužiocem zaključila Ugovor o zakupu Ov .../... od 06.06.2007. godine kojim je tužiocu dala u zakup poslovni prostor površine 220m2 (pored ostalog) u ..., u ulici ... broj ..., na period od 8 godina počev od dana predaje poslovnog prostora, za koji zakupac neće plaćati zakupninu jer je ugovor zaključen radi prebijanja potraživanja tužioca prema preduzeću „Treska Mebel“ u iznosu od 25.000 evra i 10.000 dolara, koje je prebijeno sa celokupnim zakupom od 8 godina. Odredbom člana 2. stav 3. ugovora o zakupu ugovoreno je da se ugovor može produžiti istekom roka na koji je zaključen zaključivanjem aneksa ugovora. Nakon toga tužilac je predao u zakup predmetni poslovni prostor pravnom prethodniku tuženog preduzeću „Stefan“ na period od 5 godina počev od 01.11.2010. godine sa ugovorenom mesečnom zakupninom od 900 evra i prestankom ugovora o zakupu sa datumom 30.10.2015. godine. Iako je tužilac raskinuo ugovor januara 2013. godine, tuženi je nastavio da koristi predmetni poslovni prostor a tužiocu nije plaćao zakupninu. Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Beogradu P 2812/18 od 09.04.2019. godine tuženi je obavezan da tužiocu plati zakupninu za period od januara 2013. godine zaključno sa junom 2015. godine.
Prvostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev, i obavezao tuženog da tužiocu plati zakupninu za period od jula 2015. godine, zaključno sa novembrom 2015. godine, a odbio tužbeni zahtev za period počev od decembra 2015. godine do maja 2019. godine sa obrazloženjem da je ugovor o zakupu tužioca za poslovni prostor koji je predmet spora istekao 06.06.2015. godine, a za produženje zaključenog ugovora o zakupu bila je neophodna saglasnost vlasnika spornog prostora, odnosno privrednog društva sa kojim je tužilac zaključio ugovor o zakupu 06.04.2007. godine, a kako aneks ugovora o produženju zakupa nije zaključen, to tužiocu ne pripada pravo na naknadu na ime zakupa za poslovni prostor nakon 30.11.2015. godine, do kada je ugovoreno (članom 10. ugovora o zakupu od 29.10..2010. godine) da pravni prethodnik tuženog koristi poslovni prostor.
Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu sa obrazloženjem da nema mesta primeni člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, na kojima je zasnovan tužbeni zahtev, a ni odredbe člana 596. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da nije došlo do prećutnog produžavanja ugovora o zakupu između tužioca i trećeg lica, jer je ugovorom od 06.06.2007. godine bilo izričito predviđeno da je za produženje zaključenog ugovora o zakupu za izdati poslovni prostor potrebno zaključenje aneksa ugovora koji nije zaključen.
Po nalaženju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo, suprotno navodima u reviziji.
Odredbom člana 586. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da ukoliko nije drukčije ugovoreno, zakupac može zakupljenu stvar dati u zakup drugome (podzakup) ili mu je po kom drugom osnovu predati na upotrebu, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu. Odredbom člana 595. stav 1. istog zakona, propisano je da ugovor o zakupu zaključen za određeno vreme prestaje samim protekom vremena za koje je zaključen, a odredbom člana 596. stav 1. kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni.
Ugovorom između tužioca i trećeg lica od 06.06.2007. godine izričito je predviđeno da je za produženje zaključenog ugovora o zakupu za izdati poslovni prostor bilo potrebno zaključenje aneksa, koji nije zaključen, a tužilac na kome je teret dokazivanja u smislu člana 231. ZPP nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo pouzdano utvrditi da je nakon novembra 2015. godine imao bilo kakvo pravo raspolaganja u odnosu na sporni poslovni prostor, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Pozivanje tužioca u reviziji da ima pravo na traženu zakupninu na osnovu odredbe člana 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima nije osnovano.
Članom 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih vrednosti. Članom 219. istog zakona, kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
U konkretnom slučaju, aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za naknadu za korišćenje tuđe stvari ima lice na čiji račun je upotrebljena stvar koja se kvalifikuje kao tuđa, ali ne mora biti vlasnik stvari, već može biti i zakupac ili korisnik stvari po nekom drugom pravnom osnovu. Imalac nepokretnosti koji ima pravo upotrebe (korišćenja) bez obzira da li je vlasnik, ima pravo da od lica koje je nepokretnost upotrebilo u svoju korist bez pravnog osnova zahteva naknadu koristi koju je tu lice imalo od upotrebe. Tužilac se po nalaženju Vrhovnog suda, ne može smatrati imaocem poslovnog prostora koji je predmet spora, odnosno nema pravo upotrebe (korišćenja) ovog poslovnog prostora, s obzirom da mu je ugovor o zakupu koji je zaključio sa vlasnikom 06.06.2007. godine istekao, aneks ugovora nije zaključen a nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo pouzdano utvrditi da je nakon novembra 2015. godine imao pravo korišćenja u odnosu na sporni poslovni prostor. Zbog toga nema pravo da zahteva naknadu koristi od upotrebe stvari od strane tužene, suprotno navodima u reviziji.
Sa iznetih razloga, saglasno odredbi člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Branka Dražić, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković
Slični dokumenti
- Rev 2367/2017: Naknada štete u vidu izmakle koristi zbog nezakonitog držanja poslovnog prostora
- Gž 3477/2023: Odluka o obavezi plaćanja naknade zbog korišćenja poslovnog prostora bez pravnog osnova
- Gž 2462/2024: Preinačena presuda o visini zakupnine usled fiktivnog iznosa u ugovoru
- Prev 867/2024: Presuda Vrhovnog suda o naknadi za korišćenje nepokretnosti bez pravnog osnova
- Gž 1858/2025: Obaveza plaćanja zakupnine nakon otkaza ugovora o zakupu
- Rev 979/2024: Odbijena revizija tuženog u sporu zbog duga za zakupninu