Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti revizije u sporu male vrednosti
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbacuje reviziju tužioca kao nedozvoljenu. Spor za naplatu članarine, gde vrednost potraživanja prema svakom od tuženih pojedinačno ne prelazi cenzus od 40.000 evra, predstavlja imovinskopravni spor u kojem revizija nije dozvoljena.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2587/2019
04.12.2019. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Božidara Vujičića, Ilije Zindovića, Branislava Bosiljkovića i Spomenke Zarić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca Udruženja taksi prevoznika Gradski 014 taksi Valjevo, čiji je punomoćnik Mladen Nikić, advokat iz ..., protiv tuženih: AA i BB, oba iz ..., VV, GG, DD i ĐĐ, svi iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Milan Mazić, advokat iz ..., kao i tuženog EE iz sela ..., čiji je punomoćnik Suzana Pavlović, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Valjevu Gž 663/18 od 21.02.2019. godine, u sednici održanoj 04.12.2019. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Valjevu Gž 663/18 od 21.02.2019. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Višeg suda u Valjevu Gž 663/18 od 21.02.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Valjevu P 869/18 od 10.09.2018. godine, stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da mu na ime duga plate i to: EE, AA i BB po 6.000,00 dinara, VV 54.000,00 diara, a GG, DD i ĐĐ po 12.000,00 dinara, sve sa zakonskom kamatom na iznose i od datuma dospeća, bliže određenih ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezan je tužilac da tuženima AA, BB, VV, GG, DD i ĐĐ, na ime naknade troškova postupka plati ukupno 243.160,00 dinara, a tuženom EE 80.300,00 dinara.
Presudom Višeg suda u Valjevu Gž 663/18 od 21.02.2019. godine, stavom prvim izreke žalba tužioca je odbijena, kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu dugom izreke prvostepene odluke, tako što je obavezan tužilac da tuženima AA, BB, VV, GG, DD i ĐĐ, na ime naknade troškova postupka plati ukupno 79.110,00 dinara, a tuženom EE 74.300,00 dinara, dok je stavom trećim izreke odlučeno da se troškovi drugostepenog postupka ne dosuđuju.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, na osnovu člana 404. ZPP.
Primenom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br.72/11 i 55/14), posebna revizija se može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom odlučeno je o zahtevu tužioca da mu tuženi plate tražene iznose na ime članarine, koja se odnosi na period nakon prestanka članstva tuženih u udruženju. Pobijana odluka je doneta uz primenu materijalnog prava na kojima se zasnivaju i odluke Vrhovnog suda Srbije i Vrhovnog kasacionog suda u predmetima sa tužbenim zahtevom kao u ovoj pravnoj stvari. Navodima revizije ne ukazuje se na pravnosnažne sudske odluke kojim je izražen drugačiji pravni stav nego u ovoj pravnoj stvari, pri čemu treba imati u vidu da i eventualno drugačija odluka sa istim tužbenim zahtevom ne znači nužno i neujednačenu sudsku praksu, jer osnovanost tužbenog zahteva u sporovima sa ovakvim tužbenim zahtevom zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja u svakom konkretnom slučaju.
Imajući ovo u vidu, Vrhovni kasacioni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije potrebno odlučivati o reviziji radi novog tumačenja prava, razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni radi ujednačavanja sudske prakse, pa nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca, kao izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. stav 1. ZPP, na osnovu čega je odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 72/11 i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Naime, odredbom člana 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba radi isplate, podneta je 08.02.2016. godine. Tuženi nisu jedinstveni suparničari, u smislu člana 210. ZPP, pa se ocena dozvoljenosti revizije ceni u odnosu na svakog od tuženih pojedinačno, tako da je vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude u odnosu na EE, AA i BB po 6.000,00 dinara, u odnosu na tuženog VV 54.000,00 dinara, a u odnosu na tužene GG, DD i ĐĐ po 12.000,00 dinara, što prema srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, predstavlja dinarske protivvrednosti ispod 40.000 evra.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom sporu, koji se odnosi na novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora pobijanog dela u odnosu na svakog od tuženih pojedinačno ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra, to je Vrhovni kasacioni sud našao da je revizija tužioca nedozvoljena, primenom odredbe člana 403. stav 3. ZPP.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić