Utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu zbog otpalog motiva poklonodavca

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilje AA i BB su blagovremeno izjavile reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužena je podnela odgovor na reviziju, zahtevajući naknadu troškova za njegov sastav.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu drugostepenu presudu primenom člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23) i našao da je revizija dozvoljena i osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja BB je treća supruga sada pokojnog DD sa kojim ima ćerku, ovde tužilju AA, dok je tužilja VV njegova ćerka iz prvog braka, a tužena GG ćerka iz drugog braka sa ĐĐ. Pokojni DD je u svojstvu poklonodavca zaključio ugovor o poklonu 22.11.1999. godine sa tuženom kao poklonoprimcem, koja je tada bila maloletna i zastupala ju je majka ĐĐ, koji je overen pred Opštinskim sudom u Velikom Gradištu pod brojem II Ov 40/99. Predmet poklona je katastarska parcela broj .. KO Veliko Gradište površine 14,18 ari sa stambenim objektom koji je poklonodavac sagradio sa suprugom BB, s tim što je zadržao za sebe pravo doživotnog plodouživanja ove nepokretnosti. Poklonodavac se saglasio da se nakon overe ugovora izvrši prenos prava vlasništva na poklonoprimca. U vreme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu, pokojni DD je bio u braku sa tužiljom BB, ali su tada bili u lošim odnosima i vodio se postupak za razvod njihovog braka (u kome je određeno mirovanje postupka i kasnije je povučena tužba). Predmetni ugovor o poklonu DD je zaključio sa tada maloletnom ćerkom GG sa željom i namerom da živi sa njom i bivšom suprugom ĐĐ koja je njena majka, smatrajući da će sa njima imati mirniji život i da će ĐĐ bolje brinuti o njemu s obzirom na to da je u vreme zaključenja ugovora faktički prekinuo zajednicu života sa tadašnjom suprugom, ovde tužiljom BB. Nakon zaključenja ugovora, DD je kratko živeo sa tuženom i njenom majkom i već posle petnaest dana je došlo do poremećaja odnosa između njega i majke tužene koja ga je isterala iz stana i tada je DD napustio njihovo domaćinstvo i vratio se supruzi BB sa kojom je nastavio da živi u braku. Pokojni DD je vodio postupak protiv ćerke GG radi opoziva predmetnog ugovora o poklonu i u ovom postupku je doneta pravnosnažna presuda Opštinskog suda u Velikom Gradištu P 658/2000 od 28.01.2003. godine (potvrđena presudom Okružnog suda u Požarevcu Gž 897/2003 od 08.09.2003. godine) kojom je odbijen njegov tužbeni zahtev za opoziv ovog ugovora. Pokojni DD je podneo tužbu u ovoj parnici 01.11.2013. godine, ali je u toku postupka preminuo, pa su parnični postupak nastavile tužilje kao njegove zakonske naslednice.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je primenjujući odredbe člana 52. i 53. Zakona o obligacionim odnosima usvojio tužbeni zahtev i utvrdio ništavost predmetnog ugovora o poklonu, smatrajući da je osnovni motiv poklonodavca za zaključenja ovog ugovora bila njegova želja da živi u zajedničkom domaćinstvu sa bivšom suprugom ĐĐ i tuženom kao ćerkom, ali kako je ubrzo po zaključenju ugovora došlo do prekida njihove zajednice života, po stanovištu ovog suda otpao je motiv za zaključenje ugovora o poklonu, koji kod dobročinih ugovora ulazi u njegov osnov, te je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o poklonu ostao bez osnov i time postao ništav (bez pravnog dejstva).

Drugostepeni sud nije prihvatio činjenično-pravni zaključak prvostepenog suda da je jedini motiv zaključenja ugovora o poklonu bila želja poklonodavca da živi sa majkom poklonodavca, smatrajući da ovako nešto nije potkrepljeno izvedenim dokazima u ovoj parnici (osim iskazima tužilja). Prema stanovištu ovog suda, iako je utvrđeno da je ubrzo po zaključenju predmetnog ugovora o poklonu poklonodavac napustio stan svoje bivše supruge ĐĐ i vratio se da živi sa svojom aktuelnom suprugom BB, na to ni na koji način nije uticala njegova ćerka GG kao pokloprimac, koja nije ispoljavala nedolično ponašanje i grubu neblagodarnost prema njemu i nije iskazivala želju da ne živi sa njim, već je to poklonodavac samovoljno učinio zbog njene majke koja ga je isterala iz stana. Kako poklonodavac nije zaključio ugovor o poklonu sa bivšom ženom, već sa ćerkom od koje nije zahtevao da živi sa njim i brine o njemu, drugostepeni sud nalazi da iseljenjem tužioca iz stana majke tužene nije otpao motiv ugovora o poklonu, odnosno da ovaj ugovor zbog toga nije ostao bez osnova, zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev za utvrđenje njegove ništavosti.

Vrhovni sud nalazi da je pobijana odluka drugostepenog suda doneta pogrešnom primenom materijalnog prava.

Naime, prema članu 52. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav. Prema odredbama člana 53. istog zakona, pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost (stav 1), ali ako je nedopuštena pobuda uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva (stav 2). Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo i kada drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača (stav 3).

Po oceni Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili polazeći od citiranih zakonskih odredbi da kod besteretnih ugovora, odnosno ugovora bez naknade kakav je i ugovor o poklonu, motiv odnosno pobuda za zaključenje ugovora ulazi u njegov osnov (kauzu obavezivanja) i da kada motiv otpadne takav ugovor više nema osnov i zbog toga je ništav. Međutim, drugostepeni sud je polazeći od pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan činjenično-pravni zaključak o motivu sada pokojnog poklonodavca DD za zaključenje ugovora o poklonu sa tuženom kao poklonoprimcem. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je sporni ugovor o poklonu zaključen sa namerom i željom poklonodavca da živi sa tuženom i bivšom suprugom ĐĐ koja je njena majka, smatrajući da će sa njima imati mirniji i ugodniji život i da će ĐĐ bolje brinuti o njemu s obzirom na to da je u to vreme prekinuo zajednicu života sa tadašnjom suprugom, ovde tužiljom BB. Međutim, kako je zajednica života poklonodavca sa poklonoprimcem i njenom majkom trajala vrlo kratko po zaključenju ugovora i bez obzira ko je kriv za to, odnosno iz kojih razloga je majka poklonoprimca isterala poklonodavca iz stana i tako prekinula zajednicu života sa njim koja ni naknadno nije uspostavljena, a bila je njegov odlučujući motiv za zaključenje darovnog ugovora sa ćerkom, u takvoj situaciji, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je predmetni ugovor o poklonu ništav prema članu 52. Zakona o obligacionim odnosima, jer je sa prestankom motiva prestao i osnov ovog ugovora. Zato je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio pravno stanovište i datu argumentaciju prvostepenog suda.

Kako je povodom revizije tužilja preinačena pobijana drugostepena presuda, to je potvrđena odluka o troškovima postupka iz prvostepene presude, dok je odbijen zahtev tužene (koja je izjavila žalbu) za naknadu troškova prvostepenog i drugostepenog postupka.

Odlučujući o troškovima postupka, Vrhovni sud je imao u vidu da su revidenti tražili naknadu troškova revizijskog postupka, ali kako ih nisu opredelili ni po vrsti, ni po visini u smislu odredbe člana 163. stav 2. ZPP, ovaj sud im nije dosudio te troškove bez obzira na postignuti uspeh u postupku po reviziji.

Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primenom odredbe člana 416. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.

Troškovi odgovora na reviziju po oceni Vrhovnog suda nisu bili potrebni tuženoj za vođenje ove parnice, te je primenom člana 154. stav 1. u vezi člana 165. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković