Ukidanje drugostepene presude zbog pogrešne ocene dokaza bez održavanja rasprave
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud ukida presudu Apelacionog suda i vraća predmet na ponovno suđenje. Drugostepeni sud je učinio bitnu povredu postupka jer je izvršio drugačiju ocenu dokaza i izmenio činjenično stanje bez otvaranja rasprave, što je suprotno zakonu.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 3639/2020
10.02.2022. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Marine Milanović, predsednika veća, Dragane Boljević i Gordane Džakula, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik mr Nikola Jasika, advokat iz ..., protiv tužene Kompanije „Dunav osiguranje“ ado iz Beograda, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 275/20 od 19.03.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 10.02.2022. godine, doneo je
R E Š E Nj E
UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 275/20 od 19.03.2020. godine u preinačujućem delu stava prvog izreke, u stavu drugom i trećem izreke i u ukidajućem delu predmet VRAĆA drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv potvrđujućeg dela stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 275/20 od 19.03.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Staroj Pazovi, Sudska jedinica u Inđiji P 771/19 od 20.11.2019. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu isplati na ime naknade štete zbog izgubljenog izdržavanja iznos od 496.595,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, za razliku između dosuđenog iznosa od 496.595,00 dinara i traženog iznosa od 676.600,00 dinara, kao i u pogledu zahteva za isplatu zakonske zatezne kamate za svaki pojedinačno opredeljeni mesečni iznos tužbenim zahtevom od 10. u narednom mesecu za prethodni mesec, tužbeni zahtev tužioca odbijen je kao neosnovan. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 151.540,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke o troškovima postupka, pa do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 275/20 od 19.03.2020. godine, stavom prvim izreke, žalba tužioca je odbijena, a žalba tužene usvojena, pa je presuda Osnovnog suda u Staroj Pazovi, Sudska jedinica u Inđiji P 771/19 od 20.11.2019. godine u pobijanom usvajajućem delu i delu odluke o troškovima postupka (stavovi jedan i tri izreke) preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužena obavezana da tužiocu na ime naknade štete zbog izgubljenog izdržavanja isplati iznos od 496.595,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, pa je obavezan tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 14.504,00 dinara, dok je u preostalom pobijanom odbijajućem delu prvostepena presuda potvrđena. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova žalbenog postupka. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 19.731,90 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno preko punomoćnika izjavio reviziju iz svih zakonom propisanih razloga.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 72/11...55/14) i utvrdio da je revizija tužioca delimično osnovana.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju od strane prvostepenog suda, dana 25.02.2006. godine dogodila se saobraćajna nezgoda u ... u kojoj je smrtno stradala majka tužioca BB. Povodom te nezgode vođen je krivični postupak protiv VV iz ..., zbog krivičnog dela teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja, u kom postupku je doneta pravnosnažna presuda Kž1 696/16 od 21.12.2016. godine kojom je VV osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 meseci. Sada pok. BB kritičnom prilikom kretala se nepropisno zbog čega je doprinela nastanku štetne posledice sa 30%. Kod prvostepenog suda pravnosnažno je okončan parnični postupak P 1088/16 u kom je tužiocu, njegovom ocu i sestri dosuđena naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica. Tužilac, od oca GG i majke BB, rođen ...1996. godine, u momentu smrti majke imao je 10 godina i išao u četvrti razred Osnovne škole. Njegovom izdržavanju doprinosila su oba roditelja. Majka tužioca je pre štetnog događaja radila u Domu zdravlja u ... i ostvarivala zaradu oko 20.000,00 dinara mesečno, išla je u nadnicu i čistila po kućama na koji način je ostvarivala veću zaradu od one koju je imala u Domu zdravlja. Otac tužioca bio je traktorista, a njegova zarada bila je veća od majčine. Roditelji tužioca obrađivali su poljoprivredno zemljište i od te obrade ostvarivali prihod. Nakon majčine smrti tužilac i njegova sestra ostvarili su pravo na porodičnu penziju, koja je počev od 26.06.2006. godine mesečno iznosila 7.331,76 dinara. Tužilac je završio prva četiri razreda Osnovne škole u ..., a druga četiri u ..., dok je srednju školu završio 12.06.2015. godine. U poslednjih pet godina tužiočevog školovanja za njegovo izdržavanje bilo je potrebno mesečno najmanje 20.000,00 dinara od čega bi zakonski doprinos za izdražvanje tužioca od strane njegove majke bio 50%. Nakon smrti majke tužioca sve troškove izdržavanja tužioca koje nije mogla da podmiri penzija, finansirao je otac od prihoda sa poljoprivrednog zemljišta. Tužilac i njegova sestra nisu ostvarivali pravo na dečiji dodatak.
Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da su troškovi izdržavanja tužioca iznosili 20.000,00 dinara mesečno, da je majka tužioca doprinosila njegovom izdržavanju sa 50% - 10.000,00 dinara mesečno, a kako je tužilac na ime porodične penzije dobijao mesečno iznos od 3.665,88 dinara (polovina iznosa od 7.331,76 dinara), to bi iznos od 6.334,12 dinara (10.000,00 dinara – 3.665,88 dinara) predstavljao mesečni iznos izgubljenog izdržavanja. Međutim, kako je pokojna majka tužioca doprinela nastanku štetnog događaja sa 30% to bi iznos od 4.433,884 dinara predstavljao iznos izgubljenog izdržavanja tužioca, što za 112 meseci (od štetnog događaja do završetka školovanja tužioca) izgubljeno izdržavanje iznosi 496.595,00 dinara, pa je delimično usvojio tužbeni zahtev tužioca odlučujući kao u izreci pobijane presude, primenom člana 189, 192. stav 1, 194. i 197. Zakona o obligacionim odnosima i člana 154. i 155. stav 2. Porodičnog zakona.
Apelacioni sud u Novom Sadu je odlučujući o žalbama parničnih stranaka preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem delu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, zaključujući da tužilac nije postupio u skladu sa članom 231. stav 2. ZPP, jer nije dokazao kolika su bila primanja njegove sada pokojne majke po osnovu rada u nadnici, spremanja po kućama i od obrade poljoprivrednog zemljišta, te koliko je ona izdvajala na ime izdražvanja tužiočeve sestre i za sopstveno izdržavanje, zbog čega nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahteva.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda osnovano se revizijom tužioca ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinjenu od strane drugostepenog suda iz člana 374. stav 1. ZPP, u vezi sa članom 231. stav 2. ZPP, što je ujedno dovelo i do pogrešne primene materijalnog prava pri donošenju pobijane drugostepene presude. Naime, pobijanom presudom drugostepeni sud nije na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja na drugačiji način primenio materijalno pravo preinačavajući prvostepenu presudu, već je izvršio ocenu dokaza na drugačiji način i na osnovu izmenjenog činjeničnog stanja odbio je tužbeni zahtev tužioca u celosti (što je mogao učiniti jedino da je postupio po članu 383. stav 3. i 4. ZPP, a nije). Navedeno proizilazi iz činjenice da se činjenično stanje iz nižestepenih odluka razlikuje u odnosu na utvrđenje da li je tužilac dokazao, ili nije, kolika su bila primanja njegove sada pokojne majke po osnovu rada u nadnici, spremanja po kućama i od obrade poljoprivrednog zemljišta i koliko je ona izdvajala na ime izdražvanja tužiočeve sestre i za svoje sopstveno izdržavanje. Ovo sa razloga što je prvostepeni sud u celosti prihvatio iskaze tužioca saslušanog kao stranke u postupku na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom dana 08.10.2018. godine i 20.11.2019. godine kada se tužilac detaljno izjašnjavao o ukupnim prihodima svoje majke – da je mesečno zarađivala ukupno oko 70.000,00 dinara, pa je ceneći sve izvedene dokaze zaključio da je tužiočeva majka imala mogućnosti da doprinosi njegovom izdržavanju u navedenom iznosu.
Nasuprot prvostepenom sudu, drugostepeni sud je vršio ocenu dokaza na drugačiji način i na osnovu izmenjenog činjeničnog stanja odbio je tužbeni zahtev tužioca iako je pobijanu presudu doneo primenom člana 394. stav 1. tačka 4. ZPP smatrajući da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, što nije mogao učiniti u konkretnom slučaju bez otvaranja rasprave.
Zbog pogrešne primene materijalnog prava od strane drugostepenog suda činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno i u pogledu utvrđenja visine tužiočevih potreba u celom spornom periodu, shodno postavljenom tužbenom zahtevu, obzirom da je utvrđeno da je u poslednjih 5 godina tužiočevog školovanja za njegovo izdržavanje mesečno bilo potrebno po 20.000,00 dinara.
Sa iznetih razloga, drugostepena presuda je morala biti ukinuta.
U ponovnom postupu drugostepeni sud će otkloniti ukazane nepravilnosti i doneti pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu.
Ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka, u stavu jedan, dva i tri izreke, jer ista zavisi od konačnog ishoda parnice.
Sa iznetih razloga, primenom odredbe člana 415. i 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu prvom izreke rešenja.
Ispitujući dozvoljenost revizije u preostalom delu u kom je izjavljena, u odnosu na potvrđujući deo drugostepene presude u stavu prvom izreke, kojim je pravnosnažno odlučeno o odbijajućem delu tužbenog zahteva tužioca, u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Prema članu 403. stav 3. ZPP revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 18.01.2018. godine, a vrednost predmeta spora pobijanog dela predstavlja razliku između dosuđenog iznosa naknade štete od 496.595,00 dinara i traženog iznosa od 677.600,00 dinara, kao i zahtev za isplatu zakonske zatezne kamate za svaki pojedinačno opredeljeni mesečni iznos, što prema srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe očigledno predstavlja iznos ispod 40.000 evra (181.005,00 dinara).
Kako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, to revizija tužioca u potvrđujućem delu stava prvog izreke drugostepene presude nije dozvoljena shodno članu 403. stav 3. ZPP.
Sa iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke ovog rešenja, promenom člana 413. ZPP.
Predsednik veća-sudija,
Marina Milanović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić