Nedozvoljenost revizije u sporu za zateznu kamatu na iznos rente

Kratak pregled

Vrhovni sud je odbacio reviziju tužilja u sporu za isplatu kamate na dosuđenu rentu. Budući da se radi o sporu male vrednosti, zakon izričito zabranjuje reviziju, bez obzira na to što je drugostepena odluka bila preinačujuća.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 3831/2025
25.09.2025. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužilja AA, BB i mal. VV, čiji je zakonski zastupnik majka GG, sve iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Biljana Prodanić, advokat iz ..., protiv tuženog Udruženje osiguravača Srbije, Garantni fond Beograd, radi isplate, odlučujući o reviziji tužilja izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Somboru Gž 999/24 od 17.12.2024. godine, u sednici održanoj 25.09.2025. godine, doneo je

R E Š E Nj E

NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužilja izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Somboru Gž 999/24 od 17.12.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužilja izjavljena protiv presude Višeg suda u Somboru Gž 999/24 od 17.12.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Somboru P 756/22 od 07.03.2024. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužilja i tuženi je obavezan da im isplati na ime materijalne štete za izgubljeno izdržavanje 356.313,91 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 17.12.2020. godine do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtev tužilja u delu preko dosuđenih 356.313,91 dinara do traženih 382.654,58 dinara sa zakonskom zateznom kamatom za taj iznos. Stavom drugim izreke, tužilje su oslobođene obaveze da plaćanja sudske takse u ovom parničnom postupku. Stavom trećim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Višeg suda u Somboru Gž 999/24 od 17.12.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tužilja i potvrđena je prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem delu. Stavom drugim izreke, usvojena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem delu i odluka o troškovima postupka, tako što je odbijen tužbeni zahtev tužilja kojim su tražile da se tuženi obaveže da im isplati na ime materijalne štete za izgubljeno izdržavanje 356.313,91 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 17.12.2020. godine do isplate i tužilje su obavezane tuženom naknade troškove parničnog postupka od 8.726,55 dinara. Stavom trećim izreke, tužilje su obavezane da tuženom naknade troškove žalbenog postupka od 26.816,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtev tužilja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilje su blagovremeno izjavile reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što su predložile da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom (član 404. ZPP).

Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizje na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20 i 10/23 – drugi zakon) Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 404. ZPP. Pravnosnažnom presudom odlučeno je o potraživanju tužilja po osnovu zakonske zatezne kamate na dosuđeni i isplaćeni iznos novčane rente po pravnosnažnoj presudi Osnovnog suda u Somboru P 2047/18 od 30.07.2020. godine, kojom je utvrđeno da tužbeni zahtev nije osnovan i odbijen je tužbeni zahtev. O ovom pravu tužilja, sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava koje je u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog suda, u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom kao u ovoj pravnoj stvari, a tiče se primene odredaba članova 188, 196. i 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U pobijanoj drugostepenoj odluci izražen je pravni stav da, kod činjenice da je navedenom pravnosnažnom presudom uvećana renta dosuđena u kapitalizovanom iznosu bez posebnog roka dospeća ovako utvrđene obaveze, to nije bilo uslova da se dosuđeni iznos (putem veštaka) raščlanjuje na mesečne iznose sa dospećem mesečnih obaveza i potom na iste obračunava zatezna kamata u nominalnom iznosu, kao i da tužilje u smislu pravila o teretu dokazivanja nisu pružili dokaz na okolnosti eventualnog padanja u docnju tuženog sa obavezama iz pravnosnažne sudske odluke. Ukazivanje u reviziji na drugačije odluke ovog suda, kao i odluke nižestepenih sudova, ne predstavljaju nužno i različito postupanje suda u istoj pravnoj stvari, jer odluka o osnovanosti zahteva sa ovakvim tužbenim zahtevom zavisi od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na kome je zasnovana sudska odluka, pa stoga da u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenje prava. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije, u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Odredbom člana 468. stav 1. ZPP, propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Odredbom člana 479. stav 6. ZPP, propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.

Tužba radi isplate podneta je 12.03.2021. godine. Vrednost predmeta spora ceni se u odnosu na svaku tužilju pojedinačno, s obzirom da oni nisu jedinstveni i nužni suparničari, u smislu člana 210. ZPP, pa pobijana vrednost spora u odnosu na svaku od tužilja je 127.551,53 dinara (382.654,58 dinara podeljeno na jednake delove).

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra, što znači da se radi o sporu male vrednosti u kome revizija nije dozvoljena, to revizija tužilja nije dozvoljena, primenom člana 479. stav 6. ZPP.

Bez obzira što je odluka preinačena, u kom slučaju bi u smislu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP revizija bila uvek dozvoljena, u ovom slučaju revizija nije dozvoljena jer je u posebnoj glavi Zakona o parničnom postupku, koji reguliše postupak u sporu male vrednosti, propisano da revizija u ovim slučajevima nije dozvoljena, pa specijalno pravilo isključuje primenu opštih pravila (član 467. ZPP).

Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Mirjana Andrijašević, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković

Preuzmite dokument u PDF formatu

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.