Ukidanje presude o iseljenju radi utvrđivanja statusa zakupca stana

Kratak pregled

Vrhovni sud je, radi ujednačavanja sudske prakse, dozvolio posebnu reviziju, ukinuo nižestepene presude koje su odbile tužbeni zahtev za iseljenje i vratio predmet na ponovno suđenje. Ključno je utvrditi pravni status tužene kao nosioca stanarskog prava, što nižestepeni sudovi nisu razjasnili.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 6434/2024
11.06.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković, Radoslave Mađarov, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužilja AA iz ... i BB iz ..., kao pravnih sledbenica pokojnog VV, bivšeg iz ..., koje zastupa Miodrag Vasić, advokat iz ..., protiv tužene GG iz ..., koju zastupa Predrag Vasović, advokat iz ..., radi iseljenja i isplate zakupnine, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3020/23 od 02.11.2023. godine, u sednici održanoj dana 11.06.2024. godine, doneo je

R E Š E Nj E

DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužilja izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3020/23 od 02.11.2023. godine. UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 3020/23 od 02.11.2023. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4973/22 od 26.01.2023. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4973/22 od 26.01.2023. godine, prvim stvom izreke, odbijen je predlog za prekid ovog postupka do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka u predmetu Prvog osnovnog suda u Beogradu R1 60/19. Drugim stavom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojima je traženo iseljenje tužene sa svim licima i stvarima iz stana broj .. u Beogradu, ... i predaja opisane nepokretnosti u državinu i na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiljama. Trećim stavom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo obavezivanje tužene da na ime neplaćene zakupnine za period od 20.03.2015. godine do 20.03.2018. godine tužiljama isplati iznos od 403.445,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.03.2018. godine do isplate. Četvrtim stavom izreke obavezana su tužilje da tuženoj naknade parnične troškove u iznosu od 111.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 3020/23 od 02.11.2023. godine, prvim stavom izreke, odbijene su kao neosnovane žalba i dopuna žalbe tužilja i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4973/22 od 26.01.2023. godine u drugom i četvrtom stavu izreke. Drugim stavom izreke odbijen je zahtev tužilja za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu tužilje su blagovremeno izjavile reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o istoj odluči primenom člana 404. ZPP.

Razmatrajući izjavljenu reviziju u smislu člana 404. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 sa izmenama i dopunama), Vrhovni sud je našao da su radi ujednačavanja sudske prakse ispunjeni uslovi za odlučivanje o izjavljenoj reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, zbog čega je u smislu člana 404. stav 2. ZPP odlučeno kao u prvom stavu izreke.

Ispitujući pravilnost pobijane presude primenom člana 408. ZPP, Vrhovi sud je našao da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravni prethodnik tužene DD se u predmetni trosobni stan broj .. površine 79m2 u Beogradu, ..., sa članovima svoje porodice – suprugom, dva sina i ćerkom uselio 1986. godine na osnovu ugovora o zameni stana sa tadašnjim nosiocem stanarskog prava ĐĐ. Rešenjem R 863/91 od 27.08.1991. godine usvojen je predlog supruga tužene, pa je ovim rešenjem koje zamenjuje ugovor o korišćenju stana on određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu koji će koristiti sa članovima svoje porodice. Vlasnik navedene stambene jedinice je bio otac tužilja VV, koji je preminuo dana ...2021. godine.

Po smrti svog supruga dana 05.08.2006. godine, tužena svoj pravni status zakupca stana na neodređeno vreme formalno nije regulisala do podnošenja tužbe u ovoj parnici pokrenutoj dana 20.03.2018. godine, ali je nastavila da koristi predmetni stan, povremeno boraveći i u stanu u ... ulici, povodom koga se vodi drugi parnični postupak. Ekonomsko-finansijskim veštačenjem je utvrđeno da je za period od 01.01.2016. godine do 30.06.2022. godine na ime zakupnine koja ukupno iznosi 771.324,45 dinara tužena tužiljama, kao zakonskim nasledncama pokojnog VV po pravosnažnom rešenju javnog beležnika UPP 866-2021 od 21.12.2021. godine, platila 948.550,00 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravostepni sud je našao da shodno članu 17. Zakona o stambenim odnosima, članu 140. Zakona o stanovanju i održavanju stambenih zgrada, važećem na dan podnošenja tužbe 04.02.2020. godine, na osnovu člana 34, 35. i 40 Zakona o stanovanju i člana 52. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji, nema osnova za usvajanje tužbenog zahteva za iseljenje tužene sa članovima njene porodice iz razloga neplaćanja zakupnine, jer je nezavisno od neredovnog izmirivanja zakupnine, ona naknadno istu platila u iznosu višem od dugovanog.

Drugostepeni sud je prihvatio izloženo stanovište prvostepenog suda nalazeći istovremeno da pravo tužene na dom preteže nad pravom tužilja na imovinu, imajući u vidu da shodno članu 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, tužena u predmetnom stanu živi od 1986 godine, tu je centar njenih životnih aktivnosti i sa tim prostorom ona je ostvarila neprekidanu, trajnu i čvrstu vezu.

Prema shvatanju Vrhovnog suda, stanovište nižestepenih sudova ne može se prihvatiti kao pravilno.

Pre svega, u sporu koji za predmet ima zahtev za iseljenje tužene iz stana u svojini tužilja, potrebno je razjasniti činjenice o statutu tužene, što nije učinjeno. Naime, status takozvanog zaštićenog podstanara, odnosno lica koje je bilo nosilac stanarskog prava na stanu fizičkog lica, ustanovljen je sredinom 20 veka, a mogućnost njegovog sticanja useljenjem u stan fizičkog lica prestala je donošenjem Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“ broj 29/73 od 21.07.1973. godine), koji je stupio na snagu dana 29.07.1973. godine.

Pokojni suprug tužene se u predmetni stan uselio sa tuženom i troje dece na osnovu ugovora o zameni stana 1986. godine, ali njegovo svojstvo nosioca stanarskog prava tuženu čini sunosiocem stanarskog prava u smislu člana 15. stav 1. Zakona o stambenim odnosima samo ako je njihov brak zaključen pre 29.07.1973. godine, koja činjenica nije utvrđena niti je u dosadašnjem postupku cenjena.

Iz navedenih razloga, potrebno je da prvostepeni sud pouzdano utvrdi navedenu bitnu činjenicu od koje zavisi pravo tužene da u svojstvu nosioca stanarskog prava, odnosno zakupca stana na neodređeno vreme, nastavi sa njegovim korišćenjem, ukoliko ona ili članovi njene porodice nemaju na drugi način rešenu stambenu potrebu.

Osim toga, u vidu treba imati i da su tužilje kao pravni osnov za iseljenje tužene iz stana na kome su suvlasnice tražile zbog neplaćanja zakupnine u dužem periodu, u vezi sa čim treba ceniti držanje tužene.

Na osnovu izloženog, shodno članu 416. stav 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Jelica Bojanić Kerkez,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković

Preuzmite dokument u PDF formatu

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.