Odbijanje revizije zbog neblagovremene tužbe za utvrđenje radnog odnosa
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbio je reviziju tužioca i potvrdio nižestepene odluke kojima je tužba za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vreme odbačena. Sud je utvrdio da je tužba podneta nakon isteka prekluzivnog roka od 60 dana.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1139/2019
18.04.2019. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića i Zorane Delibašić, članova veća, u parnici tužioca AA iz …, čiji je punomoćnik Branko Ivković advokat iz …, protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Dragan Živković advokat iz ..., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate zarade, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Valjevu Gž1 29/18 od 21.12.2018. godine, u sednici veća održanoj 18.04.2019. godine, doneo je
R E Š E Nj E
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca AA iz ... izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Valjevu Gž1 29/18 od 21.12.2018. godine.
ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po reviziji.
O b r a z l o ž e nj e
Rešenjem Osnovnog suda u Valjevu P1 188/18 od 07.11.2018. godine odbačena je tužba tužioca AA podneta dana 16.05.2018. godine (stav prvi izreke), i obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka (stav drugi izreke).
Rešenjem Višeg suda u Valjevu Gž1 29/18 od 21.12.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđeno rešenje Osnovnog suda u Valjevu P1 188/18 od 07.11.2018. godine.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku u smislu odredbe člana 408. i člana 420. stav 1. u vezi člana 441. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br.72/11, 49/13 – US, 74/13 – US i 55/14 – u daljem tekstu: ZPP) i utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge bitne povrede postupka koje se mogu smatrati revizijskim razlogom u smislu člana 407. ZPP.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je sa tuženim dana 29.05.2014. godine zaključio ugovor o radu na određeno vreme na period od tri meseca, a zatim - 29.08.2014. godine, i ugovor o radu na određeno vreme na period od 23 meseca ( do 30.07.2016. godine). Između stranaka zaključena su još tri ugovora o radu na određeno vreme - 27.07.2017. godine, 10.11.2017. godine i 11.01.2018. godine. Tužiocu je radni odnos prestao 16.03.2018. godine. Tužilac je dana 16.05.2018. godine podneo tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je u radnom odnosu na neodređeno vreme kod tuženog počev od 30.07.2016. godine, pozivajući se na odredbu člana 37. stav 6. Zakona o radu, tuženi obaveže da tužioca vrati na rad, prijavi ga kod nadležnih PIO fondova kao zaposlenog na neodređeno vreme i prizna mu sva prava iz rada i po osnovu rada koja mu po tom osnovu pripadaju, počev od 30.07.2016. godine do dana povratka na rad.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, i po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužba nije podneta u roku propisanom odredbom člana 195. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br.24/05, 61/05, 34/09, 75/14).
Navedenom odredbom propisano je da protiv rešenja kojim je povređeno pravo zaposlenog ili kad je zaposleni saznao za povredu prava, zaposleni može da pokrene spor pred nadležnim sudom u roku od 60 dana o dana dostavljanja rešenja, odnosno saznanja za povredu prava. Ovaj prekluzivni rok se primenjuje u pogledu sudske zaštite svake vrste povrede radnog prava pa se primenjuje i u ovom radnom sporu za utvrđenje postojanja radnog odnosa. Stoga su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da tužba nije blagovremena, budući da je u odnosu na datum 30.07.2016. godine kada su se, po samim navodima tužbe, stekli uslovi za prerastanje radnog odnosa tužioca na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme, do podnošenja tužbe - 16.05.2018. godine, očigledno proteklo više vremena od zakonom predviđenog roka od 60 dana. Označeni rok protekao je i u odnosu na 16.03.2018. godine, kada je tužilac prestao da radi kod tuženog.
Imajući izloženo u vidu, nisu osnovani navodi revizije tužioca o pogrešnoj primeni materijalnog prava, i to odredbe člana 195. Zakona o radu, već je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je revident prekludiran u traženju sudske zaštite.
Stoga je na osnovu člana 441. u vezi člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Odluka o zahtevu tužioca za naknadu troškova postupka po reviziji, sadržana u stavu drugom izreke, doneta je primenom članova 153. stav 1. i 165. stav 1. ZPP, budući da tužilac nije uspeo u postupku po reviziji i zato nema pravo na naknadu troškova tog postupka.
Predsednik veća - sudija
Branislava Apostolović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić
Slični dokumenti
- Rev2 4054/2023: Odbijen zahtev za preobražaj radnog odnosa zbog neblagovremene tužbe i prekida rada
- Rev2 1315/2021: Odbačaj tužbe zbog propuštanja prekluzivnog roka za ostvarivanje sudske zaštite
- Rev2 570/2023: Odluka Vrhovnog suda o prekluzivnom roku za podnošenje tužbe
- Rev2 2827/2021: Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o prekluzivnom roku u radnom sporu
- Rev2 2164/2019: Presuda Vrhovnog kasacionog suda o preobražaju radnog odnosa i rokovima
- Rev2 1567/2020: Prekluzivni rok za podnošenje tužbe za utvrđivanje radnog odnosa na neodređeno
- Rev2 2928/2018: Odbijanje revizije zbog propuštanja prekluzivnog roka za podnošenje tužbe u radnom sporu