Obaveza vraćanja zaposlenog na odgovarajuće radno mesto nakon nezakonitog otkaza
Kratak pregled
Vrhovni sud je preinačio odluku i dosudio tužiocu naknadu štete zbog nezakonitog otkaza. Sud je istakao da se poslodavac ne oslobađa obaveze ponudom novog ugovora o radu umesto aneksa kojim bi ga vratio na pređašnje poslove.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 169/2024
20.11.2024. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, dr Ilije Zindovića i Marije Terzić, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Branislav Nikodijević, advokat iz ..., protiv tuženog „SERBIA ZIJIN COPPER“ d.o.o. Bor, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2118/2022 od 11.01.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 20.11.2024. godine, doneo je
P R E S U D U
PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1 2118/2022 od 11.01.2023. godine u delu u kome je preinačena presuda Osnovnog suda u Boru P1 172/21 od 28.02.2022. godine, tako što SE ODBIJA kao neosnovana žalba tuženog u tom delu i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Boru P1 172/21 od 28.02.2022. godine u delu stava prvog izreke kojim je obavezan tuženi da tužiocu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 01.05.2020. godine do 31.05.2021. godine, isplati pojedinačne iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate i na te iznose izvrši uplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje i to: doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za zdravstveno osiguranje Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje i doprinose za slučaj nezaposlenosti Nacionalnoj službi za zapošljavanje prema stopama važećim na dan isplate.
OBAVEZUJE SE tuženi da na ime troškova postupka po reviziji tužiocu isplati 132.500,00 dinara, u roku od 15 dana od dostavljanja prepisa presude.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Boru P1 172/21 od 28.02.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa je obavezan tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog nezakonitih otkaza ugovora o radu za period od 11.03.2020. godine do 31.05.2021. godine, isplati ukupan novčani iznos od 1.804.327,34 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene mesečne iznose od dospelosti do isplate i da na navedene iznose uplati za tužioca pripadajuće doprinose, i to: i to doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za zdravstveno osiguranje Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje i doprinose za slučaj nezaposlenosti Nacionalnoj službi za zapošljavanje prema stopama važećim na dan isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 189.691,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude, do isplate.
Apelacioni sud u Nišu je, presudom, Gž1 2118/2022 od 11.01.2023. godine, stavom prvim izreke, potvrdio presudu Osnovnog suda u Boru P1 172/21 od 28.02.2022. godine u delu stava prvog izreke koji se odnosi na naknadu štete zbog izgubljene zarade i uplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje za mart 2020. godine i u tom delu žalbu tuženog odbio, kao neosnovanu. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Boru P1 172/21 od 28.02.2022. godine u delu stava prvog izreke, tako što je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade materijalne štete zbog nezakonitih otkaza ugovora o radu, za period od 01.05.2020. godine do 31.05.2021 godine, isplati pojedinačno mesečno opredeljene iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate i da na navedene iznose uplati za tužioca pripadajuće doprinose, i to: doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za zdravstveno osiguranje Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje i doprinose za slučaj nezaposlenosti Nacionalnoj službi za zapošljavanje prema stopama važećim na dan isplate. Stavom trećim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Boru P1 172/21 od 28.02.2022. godine u preostalom delu stava prvog izreke za naknadu štete zbog izgubljene zarade i uplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje za april 2020. godine i u stavu drugom izreke i u tom delu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Protiv stava drugog pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju pobijajući je u preinačenom delu, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u preinačenom delu, primenom odredbe člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20) i utvrdio da je revizija osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tuženog, odnosno njegovog pravnog prethodnika i u više navrata mu je otkazivan ugovor o radu. U parničnim postupcima po tužbi tužioca, poništena su kao nezakonita rešenja o otkazu ugovora o radu, obavezan tuženi da tužiocu isplati naknadu materijalne štete za period od 27.04.2015. godine do 10.03.2020. godine i da tužioca vrati na rad. U spornom periodu tužilac nije stupio na rad po pravnosnažnim presudama i rešenjima o izvršenju. Tužilac je podneo predlog za izvršenje 03.08.2020. godine na osnovu presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2520/2019 od 07.02.2020. godine, kojom je tuženi obavezan da tužioca vrati na rad. Nakon donošenja navedene presude tuženi je tužiocu ponudio ugovor o radu od 10.04.2020. godine, kojim ga nije vratio na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, pa je navedeni ugovor poništen po tužbi tužioca presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Boru P1 53/20 od 01.07.2020. godine, pravnosnažnom od 15.07.2020. godine. Rešenjem o izvršenju I 127/20 od 04.08.2020. godine, određeno je predloženo izvršenje, pa je po žalbi izvršnog dužnika, ovde tuženog, Viši sud u Zaječaru, rešenjem Gži 185/20 od 25.03.2021. godine potvrdio rešenje Osnovnog suda u Boru I 127/20 od 04.08.2020. godine, nakon čega je Osnovni sud u Boru rešenjem I 127 od 27.05.2021. godine obustavio izvršenje rešenja od 04.08.2020. godine. Postupajući po žalbi izvršnog poverioca, ovde tužioca, Viši sud u Zaječaru je rešenjem Gži 136/21 od 27.10.2021.godine ukinuo rešenje Osnovnog suda u Boru I 127 od 27.05.2021. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalji postupak. Osnovni sud u Boru je rešenjem (nov broj) I 265/21 od 11.01.2022. godine obustavio postupak izvršenja sa obrazloženjem da je izvršni poverilac 23.12.2021. godine povukao predlog za izvršenje u celosti jer je zasnovao radni odnos u preduzeću „Teko mining d.o.o.Beograd“. Visina tužbenog zahteva utvrđena je nalazom i mišljenjem sudskog veštaka ekonomsko finansijske struke od 20.01.2022. godine, na koji parnične stranke nisu imale primedbe.
Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtev tužioca osnovan, s obzirom da tuženi tužioca nije vratio na rad po pravnosnažnoj presudi Apelacionog suda Nišu Gž1 2520/2019 od 07.02.2020. godine, kojom je poništeno, kao nezakonito, rešenje o otkazu ugovora o radu tužioca, odnosno prilikom pozivanja tužioca, kao izvršnog poverioca, da se vrati na rad, tuženi nije postupao u skladu sa odredbama Zakona o radu i Zakona o opštem upravnom postupku, kojima je regulisan postupak dostavljanja, zbog čega tužilac osnovano potražuje iznose izgubljene zarade u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem sudskog veštaka ekonomsko finansijske struke i uplatu pripadajućih doprinosa za socijalno osiguranje nadležnim fondovima. Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je primenom odredbi člana 191. i 164. Zakona o radu i člana 154., 155., 158., 189., 190. i 192. Zakona o obligacionim odnosima, potvrdio prvostepenu presudu u delu kojim je obavezan tuženi da tužiocu isplati nakandu štete zbog izgubljene zarade za mart 2020. godine, sa zakonskom zateznom kamatom i u korist tužioca na dosuđeni iznos uplati pripadajuće doprinose za obavezno socijalno osiguranje nadležnim fondovima, dok je po istom osnovu za period od od maja 2020. godine do maja 2021. godine, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca, nalazeći da je ponudom zaključenja ugovora o radu od 10.04.2020. godine, tuženi ispunio svoju obavezu po pravnosnažnoj presudi i tužioca vratio na rad, zbog čega nema krivice tuženog za štetu u vidu izgubljenih zarada u smislu citiranih odredbi zakona, jer je sam tužilac odbijanjem da stupi na rad doprineo nastanku štete. Kako je ugovorom od 10.04.2020. godine, tužilac vraćen na rad, to je po oceni drugostepog suda ostalo nejasno da li tužiocu naknada štete zbog izgubljene zarade za mesec april 2020. godine, pripada u punom iznosu ili srazmerno do datuma zakuljučenja ugovora o radu, zbog čega je u tom delu prvostepenu presudu ukinuo.
Po oceni Vrhovnog suda dato stanovište drugostepenog suda, u odnosu na preinačeni deo presude, zasnovano je na pogrešnoj primeni materijalnog prava.
Prema odredbi člana 191. stav 1., 2.,3. i 9. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05...74/14), ako sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, na zahtev zaposlenog, odlučiće da se zaposleni vrati na rad, da mu se isplati naknada štete i uplate pripadajući doprinosi za obavezno socijalno osiguranje za period u kome zaposleni nije radio. Naknada štete iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u visini izgubljene zarade koja u sebi sadrži pripadajući porez i doprinose u skladu sa zakonom, u koju ne ulazi naknada za ishranu u toku rada, regres za korišćenje godišnjeg odmora, bonusi, nagrade i druga primanja po osnovu doprinosa poslovnom uspehu poslodavca. Naknada štete iz stava 1. ovog člana isplaćuje se zaposlenom u visini izgubljene zarade, koja je umanjena za iznos poreza i doprinosa koji se obračunavaju po osnovu zarade u skladu sa zakonom. Naknada iz stava 1, 5, 6. i 7. ovog člana umanjuje se za iznos prihoda koje je zaposleni ostvario po osnovu rada po prestanku radnog odnosa.
Pravnosnažna odluka kojom je poništeno rešenje o otkazu deluje unazad (ex tunc), pa se tužilac po takvoj odluci nalazi u radnom odnosu kod tuženog prema prvobitno zaključenom ugovoru o radu, zbog čega u izvršenju sudske odluke kojom je naloženo vraćanje na rad zaposlenog kome je nezakonito prestao radni odnos, poslodavac donosi odluku kojom zaposlenog vraća na rad i u obavezi je da to lice vrati na odgovarajuće radno mesto , što jedino može učiniti aneksom ugovora o radu a ne zaključenjem novog ugovora o radu.
U konkretnom slučaju, Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Boru P1 53/20 od 01.07.2020. godine poništen je kao nezakonit ugovor o radu od 10.04.2020. godine, što znači da ne proizvodi pravna dejstva od momenta zaključenja, zbog čega suprotno zaključku drugostepenog suda, tuženi ponudom za zaključenje navedenog ugovora o radu nije ispunio obavezu po pravnosnažnoj presudi u smislu člana 191. Zakona o radu. Iz tih razloga, činjenica da tužilac po zaključenom ugovoru o radu od 10.04.2020. godine nije stupio na rad, već je podneo tužbu radi poništaja navedenog ugovora, ne može se ceniti kao doprinos tužioca nastanku štete koji derogira tužiočevo pravo na izgubljenu zaradu od momenta zaključenja ugovora o radu od 10.04.2020. godine do kraja utuženog perioda.
Tuženi tužioca nije vratio na rad po pravnosnažnoj presudi Apelacionog suda Nišu Gž1 2520/2019 od 07.02.2020. godine, niti je u postupku izvršenja navedene presude, dokazao da je prilikom pozivanja tužioca da se vrati na rad, postupao u skladu sa odredbama člana 185. stav 2.,3. i 4. u vezi člana 193. Zakona o radu, pa je sledom navedenog pravilan zaključak prvostepenog suda da tužiocu pripada naknada štete u visini izgubljene zarade za period od 11.03.2020. godine do dana zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca 01.06.2021. godine zbog čega je drugostepena presuda u pobijanom delu preinačena, odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primenom člana 416. stav 1. ZPP, odlučio kao u stavu prvom izreke.
Tužilac je uspeo u postupku po reviziji, pa mu, na osnovu članova 153. stav 1, 154. i 163. stav 2. ZPP, pripadaju i opredeljeni troškovi revizijskog postupka. Visina je odmerena na ime traženih troškova za sastav revizije 35.000,00 dinara, prema Advokatskoj tarifi važećoj na dan preduzimanja te parnične radnje i na ime sudske takse na reviziju 97.500,00 dinara odmereno prema tarifnom broju 1. i 2. taksene tarife Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“ broj 128/24...106/15), što sve ukupno iznosi 132.500,00 dinara.
Na osnovu iznetog, primenom člana 165. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Gordana Komnenić, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković
Slični dokumenti
- Rev2 1313/2022: Potvrđivanje nezakonitosti otkaza ugovora o radu zbog nedokazane krivice zaposlenog
- Rev2 95/2022: Odbijanje revizije u radnom sporu zbog postojanja osnova za otkaz uprkos proceduralnom propustu
- Rev2 2410/2021: Presuda Vrhovnog kasacionog suda o uslovima za preobražaj radnog odnosa
- Rev2 3194/2023: Odbijanje revizija u sporu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu