Odbacivanje posebne revizije u radnom sporu za isplatu deviznih dnevnica
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog poslodavca i odbacio je kao nedozvoljenu. Pravo na dnevnice za službeni put je jasno zakonski regulisano, one ne mogu biti deo osnovne zarade i nema potrebe za novim tumačenjem prava.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1867/2021
17.02.2022. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković, dr Ilije Zindovića, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Marija Joksović, advokat iz ..., protiv tuženog DP „Zaliv“ prevozno trgovinsko DOO Crvenka, kog zastupa punomoćnik Mirjana Sekulić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2104/20 od 16.03.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 17.02.2022. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2104/20 od 16.03.2021. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Vrbasu, Sudska jedinica u Kuli P1 292/18 od 09.04.2019. godine delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca, pa je obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih deviznih dnevnica za službena putovanja u inostranstvo za period od 01.01.2011. godine do 31.10.2011. godine isplati ukupan iznos od 12.795,50 evra, u pojedinačno opredeljenim iznosima. Odbijen je višak tužbenog zahteva, u iznosu od 200 evra, u pojedinačno opredeljenim iznosima. U stavu trećem obavezan je tuženi da tužiocu na ime uvećane zarade za rad na dane državnih i verskih praznika koji su neradni dani, u periodu od 01.01.2011. godine do 31.10.2011. godine, isplati ukupan iznos od 12.622,40 dinara, u pojedinačno opredeljenim iznosima. U stavu četvrtom obavezan je tuženi da tužiocu na ime razlike zarade (bez poreza i doprinosa) isplati ukupan iznos od 17.912,13 dinara, u opredeljenim iznosima. U stavu petom odbijen je višak tužbenog zahteva u iznosu od 161.868,73 dinara, u pojedinačno opredeljenim iznosima. U stavu šestom odbijen je protivtužbeni zahtev tuženog da se obaveže tužilac da tuženom na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 4.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 10.10.2011. godine pa do konačne isplate. U stavu sedmom obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2104/20 od 16.03.2021. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vrbasu, Sudska jedinica u Kuli P1 292/18 od 09.04.2019. godine u usvajajućem delu tužbenog i odbijajućem delu protivtužbenog zahteva i u delu odluke o troškovima postupka.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, po osnovu člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Odredbom člana 404. Zakona o parničnom postupku propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmatre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti posebne revizije odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
Prema razlozima pobijane drugostepene presude, tužiocu su dosuđene dnevnice za službeno putovanje u inostranstvo, primenom relevantnih odredbi čl. 118. stav 1. Zakona o radu, člana 29. stav 1. tačka 2. Pravilnika o radu tuženog i čl. 20. i 24. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Sl. glasnik RS“, br.98/2007). Tužiocu je dosuđena i naknada uvećane zarade za rad na dane državnih praznika koji su neradni dani u skladu sa odredbom člana 108. Zakona o radu i člana 24. Pravilnika o radu tuženog. U prvostepenom postupku je utvrđeno da tuženi nije isplaćivao tužiocu dnevnice za vreme provedeno na službenom putu u zemlji i inostranstvu pa su pripadajuće dnevnice obračunate tužiocu u visini propisanoj Uredbom o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika.
Ceneći razloge na kojima je zasnovana pobijana drugostepena presuda, Vrhovni kasacioni sud je stanovišta da ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse o navedenom pravnom pitanju, niti za novim tumačenjem prava. Dnevnice za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu ne mogu biti ugovorene kao deo osnovne zarade, već predstavljaju zasebne troškove, na čiju naknadu svaki zaposleni ima pravo u skladu sa odredbom člana 118. stav 1. Zakona o radu. Visina dnevnica uređena je Uredbom o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika. U skladu sa članom 108. Zakona o radu, zaposleni imaju pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim ugovorom o radu, između ostalog za rad na dan praznika koji je neradni dan – najmanje 110% od osnovice (tačka 1). Kako je zakonom i podzakonskim aktima regulisano pravo zaposlenog na naknadu troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu, kao i na uvećanu zaradu za rad na dane državnih praznika, to nema mesta tumačenju prava o navedenom pravnom pitanju. Ne postoji ni potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog, primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost izjavljene revizije tuženog, u skladu sa odredbom člana 410. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija tuženog nedozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Vrednost predmeta spora pobijenog dela presude iznosi 13.082,56 evra. Kako vrednost predmeta spora pobijenog dela presude ne prelazi zahtevani revizijski cenzus, sledi da je revizija tuženog nedozvoljena.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud odlučio je kao u stavu drugom izreke, primenom odredbe člana 413. ZPP.
Predsednik veća – sudija
dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić