Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u sporu o minimalnoj zaradi
Kratak pregled
Vrhovni sud ne prihvata odlučivanje o posebnoj reviziji tužilje i odbacuje je kao nedozvoljenu. Odluka nižestepenih sudova o pravu na topli obrok i regres kod isplate minimalne zarade u skladu je sa zaključkom Vrhovnog kasacionog suda, pa nema potrebe za ujednačavanjem prakse.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 2086/2024
04.12.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić, Irene Vuković, Jelice Bojanić Kerkez i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Vladimir Milanović, advokat iz ..., protiv tužene Opšte bolnice „Dr Radivoj Simonović“, radi isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 510/24 od 10.04.2024. godine, u sednici održanoj 04.12.2024. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 510/24 od 10.04.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 510/24 od 10.04.2024. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Somboru P1 879/21 od 13.12.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tužena da joj ona ime toplog obroka i regresa – razlike ukupne zarade za period od 01.08.2018. godine do 31.08.2021. godine, isplati iznos od 211.964,53 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.07.2023. godine pa do isplate, kao i iznos od 72.502,39 dinara, na ime zatezne kamate obračunate do 06.07.2023. godine, te da se obaveže tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 510/24 od 10.04.2024. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilje i prvostepena presuda u odbijajućem delu i u delu kojim je određeno da tužilja snosi svoje troškove postupka je potvrđena.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se o reviziji odlučuje kao o izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. ZPP.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. stav 1. ZPP u vezi člana 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 10/23). Predmet tražene pravne zaštite je isplata naknade po osnovu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora tužilji kao zaposlenoj kod tuženog na radnom mestu ..., kojoj je isplaćivana zarada u visini minimalne, s obzirom da joj je osnovna plata bila niža od minimalne neto zarade. O ovom pravu tužilje sudovi su odlučili u skladu sa zaključkom Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda usvojenim na sednici održanoj 05.07.2022. godine, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnog pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava. Pored toga, bitna povreda odredaba parničnog postupka, nije razlog za posebnu reviziju, čija je dozvoljenost uslovljena ispunjenjem uslova propisanih u članu 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Takođe, revizijom se osporava i utvrđeno činjenično stanje, što u postupku po reviziji nije dozvoljeno po članu 407. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Kod izloženog, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužilja je tužbu sa zahtevom za isplatu novčanog potraživanja podnela 04.09.2021. godine. Podneskom od 21.07.2023. godine tužilja je preinačila tužbu povećanjem zahteva kojim je tražila obavezivanje tuženog na isplatu novčanog iznosa od 284.466,39 dinara, što čini vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude, a što prema srednjem kursu NBS na dan preinačenja tužbe, predstavlja iznos ispod 40.000 evra.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu koji se odnosi na novčano potraživanje u kome vrednost predmeta spora ne prelazi imovinski cenzus za dozvoljenost revizije, to je Vrhovni sud našao da je revizija tužene nedozvoljena, u smislu člana 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Dragana Marinković, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković
Slični dokumenti
- Rev2 4385/2023: Odbacivanje revizije u sporu za isplatu naknade za topli obrok i regres
- Rev2 3092/2023: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti izuzetne revizije u radnom sporu
- Rev2 2520/2023: Odbacivanje posebne i redovne revizije u sporu za naknadu štete
- Rev2 2103/2024: Pravo na naknadu za ishranu i regres u javnim službama
- Rev2 589/2024: Revizija nedozvoljena zbog vrednosti spora u radnom sporu
- Rev2 3079/2024: Nedozvoljenost revizije u sporu za isplatu naknade za ishranu i regresa