Vrhovni kasacioni sud o obračunu zarade u periodu važenja kolektivnih ugovora
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbio je reviziju tužioca, potvrđujući da mu ne pripada razlika u zaradi za period u kojem nije bio na snazi nijedan posebni kolektivni ugovor. Kako je isplaćena zarada bila u skladu sa ugovorom i veća od minimalne, zahtev je neosnovan.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2234/2018
15.05.2019. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Jelene Borovac i Zvezdane Lutovac, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Snežana Knežević-Radovanović, advokat iz ..., protiv tuženog AD ''BB'' ..., koga zastupa Ljubiša Pavlović, advokat iz ..., radi isplate razlike u zaradi i naknade zarade, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3694/17 od 05.07.2018. godine, u sednici održanoj 15.05.2019. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3694/17 od 05.07.2018. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Pravnosnažnom presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3694/17 od 05.07.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Požegi P1 219/2016 od 26.09.2017. godine, u delu stava prvog izreke, kojom je tuženi obavezan da tužiocu za period od 01.11.2013. godine do 31.03.2014. godine i od 01.02.2015. godine do 31.12.2016. godine, plati na ime manje isplaćene zarade i naknade zarade, pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom u visini i na način bliže određene ovim stavom izreke, kao i u delu stava trećeg izreke, kojim je tuženi obavezan da za iste periode na iznose zarada i naknada zarada, uplati za tužioca doprinose za socijalno osiguranje nadležnim fondovima penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Stavom drugim izreke, prvostepena presuda je preinačena u preostalim delovima stava prvog i trećeg izreke, kao i u četvrtom stavu izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati manje isplaćene zarade i naknade zarade za period od 01.04.2014. godine do 31.01.2015. godine, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose bliže označene u tom stavu izreke; kao i da na navedene iznose u korist tužioca uplati doprinose za socijalno osiguranje nadležnim fondovima. Tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka od 51.540,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. i člana 404. stav 1 ZPP.
Tuženi je dao odgovor na reviziju sa predlogom da se ista odbije, a tužilac obaveže da tuženom naknadi troškove na ime sastava odgovora na reviziju od 18.000,00 dinara, kao i sudsku taksu.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11 ... 55/14) pa je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vreme na poslovima vozača sa II stepenom stručne spreme, a njegova zarada za puno radno vreme iznosi 970 bodova. Prema Pravilniku o radu tuženog za 2005.godinu, posao koji tužilac obavlja vrednovan je koeficijentom 1,39, ali nije utvrđena osnovna zarada, niti je definisan način njenog utvrđivanja, osim što je propisano da zarada sa koeficijentom 1 vredi 700 bodova, što su poslovi najniže vrednosti, dok se najsloženiji poslovi vrednuju sa 1540 bodova, odnosno koeficijentom 2,20. Ovim Pravilnikom je predviđeno pravo na uvećanu zaradu od 110% za rad u dane praznika koji su neradni dani i 26% za noćni i smenski rad, kao i za prekovremeni rad ako on nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca i obavezao tuženog da mu isplati manje obračunatu zaradu i naknadu zarade za period od 01.04.2014. godine do 30.04.2015. godine, po osnovu člana 52. Posebnog kolektivnog ugovora za građevinarstvo i industriju građevinskog materijala (''Službeni glasnik RS'' br. 15/12), koji je bio u primeni do 29.03.2014. godine i člana 34. Posebnog kolektivnog ugovora za delatnost putne privrede (''Službeni glasnik RS'' br. 3/15), koji se primenjivao od 22.01.2015. godine. Po oceni prvostepenog suda tuženi je u spornom periodu isplatu zarade tužiocu vršio određivanjem manje cene rada od cene rada koja bi mu pripadala prema navedenim posebnim kolektivnim ugovorima, pa su samim tim isplate koje zavise od osnovne zarade vršene u manjim iznosima od pripadajućih.
Pravilno je u pobijanom delu drugostepene presude primenjeno materijalno pravo kada je prvostepena presuda delimično preinačena i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se tuženi obaveže da mu isplati manje isplaćenu zaradu i naknadu zarade za period od 01.04.2014. godine do 31.01.2015. godine, kao i da mu na ove iznose uplati doprinose obaveznog osiguranja nadležnim fondovima.
U navedenom periodu nije mogla biti primenjena odredba člana 52. Posebnog kolektivnog ugovora za građevinarstvo i industriju građevinskog materijala, kojim je bilo propisano da se osnovna zarada dobija množenjem koeficijenta posla i iznosa osnovne zarade za najjednostavniji rad kod poslodavca, koji se za koeficijent 1 ugovara u visini minimalne zarade uvećane za pripadajuće poreze i doprinose, jer je ovaj kolektivni ugovor prestao da važi pre tog perioda. U spornom periodu je zarada tužiocu isplaćivana u skladu sa ugovorom o radu, prema ceni rada koju je utvrđivao direktor tuženog i bila je veća od minimalne zarade. Nije se primenjivao ni jedan od posebnih kolektivnih ugovora kojima je utvrđena visina cene rada koja nije bila propisana ni Pravilnikom o radu kod tuženog, iz čega proizilazi da tužiocu ne pripada tražena razlika zarade i ostalih primanja.
Suprotno revizijskim navodima, u postupku je utvrđeno da je tužiocu u spornom periodu isplaćivana ukupna zarada koja je bila viša od minimalne zarade propisane odredbom člana 111. Zakona o radu, pa se revizijom neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.
Zahtev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju od strane advokata je odbijen, na osnovu člana 154. stav 1. ZPP, jer se ne radi o troškovima potrebnim radi vođenja ove parnice.
Predsednik veća – sudija
Predrag Trifunović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić
Slični dokumenti
- Rev2 23/2019: Odbijanje revizije u sporu za isplatu manje isplaćene zarade
- Rev2 67/2019: Odbijanje revizije radnika za isplatu razlike u zaradi u periodu bez kolektivnog ugovora
- Rev2 2474/2020: Odbijanje zahteva za isplatu razlike zarade zbog neosnovane primene koeficijenta
- Rev2 643/2019: Odbijanje zahteva za isplatu razlike zarade zbog pogrešne primene koeficijenta
- Rev2 1980/2018: Odbijanje revizije u sporu za naknadu zarade zbog nepostojanja kolektivnog ugovora
- Rev2 2478/2018: Presuda Vrhovnog kasacionog suda o isplati razlike zarade
- Rev2 2775/2018: Odbijanje revizije u sporu za isplatu razlike u zaradi i naknadi zarade