Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o pravu zaposlenih na naknadu za topli obrok i regres
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud usvojio je reviziju tužioca, ukinuo nižestepene presude i vratio predmet na ponovno suđenje. Sud je zauzeo stav da naknade za ishranu i regres moraju biti iskazane u nominalnom iznosu, a ne samo uključene u vrednost radnog časa.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2858/2020
19.11.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, Danijele Nikolić, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Srđan Aleksić advokat iz ..., protiv tuženih AD „Železnice Srbije“ iz Beograda i Akcionarskog društva za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“ iz Beograda, čiji je punomoćnik Snežana Radenković, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1376/20 od 19.06.2020. godine, u sednici veća održanoj 19.11.2020. godine, doneo je
R E Š E Nj E
DOZVOLjAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1376/20 od 19.06.2020. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1376/20 od 19.06.2020. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3310/17 od 30.01.2020. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3310/17 od 30.01.2020. godine, u prvom stavu izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od oktobra 2014. godine do avgusta 2015. godine, isplate označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate, kao neosnovan. U drugom stavu izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže drugotuženi da mu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od septembra 2015. godine do novembra 2017. godine, isplati označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate, kao neosnovan. U trećem stavu izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu, na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora, za period od oktobra 2014. godine do avgusta 2015. godine, isplate označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate, kao neosnovan. U četvrtom stavu izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže drugotuženi da mu, na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora, za period od septembra 2015. godine do novembra 2017. godine, isplati označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom za svaki iznos od dospelosti do isplate, kao neosnovan. U petom stavu izreke odbijen je eventualni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu, na ime naknade troškova ishrane u toku rada, za period od oktobra 2014. godine do avgusta 2015. godine, isplate označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate, kao neosnovan. U šestom stavu izreke odbijen je eventualni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže drugotuženi da mu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od septembra 2015. godine do novembra 2017. godine, isplati označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate kao neosnovan. U sedmom stavu izreke odbijen je eventualni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se solidarno obavežu tuženi da mu, na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora u periodu od oktobra 2014. godine do avgusta 2015. godine, isplate označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate kao neosnovan. U osmom stavu izreke, odbijen je eventualni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže drugotuženi da mu, na ime naknade troškova za korišćenje godišnjeg odmora u periodu od septembra 2015. godine do novembra 2017. godine, isplati označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate, kao neosnovan. U devetom stavu izreke obavezan je tužilac da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 34.500,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1376/20 od 19.06.2020. godine, u prvom stavu izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda. U drugom stavu izreke odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, primenom člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Primenom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku, posebna revizija se može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom, odlučeno je o zahtevu tužioca za isplatu naknade za ishranu u toku rada i regres. Imajući u vidu različitu praksu apelacionih sudova o ovom pravnom pitanju, kao i pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda izraženo u predmetima sa identičnim pravnim i činjeničnim stanjem, proizlazi da u konkretnom slučaju postoji potreba odlučivanja o posebnoj reviziji, radi ujednačavanja sudske prakse, čime su ispunjeni uslovi iz člana 404. ZPP, na osnovu čega je i odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Prema oceni Vrhovnog kasacionog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni su uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku, radi ujednačavanja sudske prakse u pogledu prava zaposlenih kod prvotuženog i njegovih pravnih sledbenika na naknadu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku, pa je našao da je revizija osnovana
Prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog „Železnice Srbije“ AD iz Beograda do 01.09.2015. godine kada je zaključio Aneks ugovora o radu sa tuženim AD za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“ iz Beograda i od tada je počeo da radi kod drugotuženog.
Odlukom Vlade RS od 02.07.2015. godine izvršene su statusne promene kod tuženog „Železnice Srbije“ AD, izdvajanjem uz osnivanje novih akcionarskih društava, među kojima je i AD za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“ iz Beograda. Privredna društva nastala izdvajanjem iz „Železnice Srbije“ AD, na osnovu statusne promene izdvajanje uz osnivanje na osnovu odluke Vlade RS, od AD „Železnice Srbije“ preuzimaju prava, obaveze, opremu, postrojenja i druga sredstva za rad, dokumentaciju, predmete koji su bili u funkciji obavljanja delatnosti, kao i zaposlene koji pod istim uslovom nastavljaju radni odnos, ali i Kolektivni ugovor sa pripadajućim aneksom. Ova društva stekla su status pravnog lica 10.08.2015. godine. Nakon izvršenih statusnih promena kod pravnog prethodnika drugotuženog, na osnovu ponude za preuzimanje ugovora o radu, tužilac je zaključio Aneks ugovora o radu sa tuženim AD za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“ iz Beograda. Prema zaključenom ugovoru o radu sa aneksima, zaposleni ima pravo na zaradu za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zaradu po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca i druga primanja u skladu sa zakonom i Kolektivnim ugovorom. U Kolektivnom ugovoru koji se u spornom periodu primenjivao kod tuženih, nije navedena novčana vrednost spornih naknada, niti su one novčano iskazane, već je određeno da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas. U spornom periodu od oktobra 2014. godine do novembra 2017. godine, tuženi u listama sa obračunima zarada tužiocu nisu iskazivali novčani iznos spornih naknada. Tužilac tužbom u ovoj pravnoj stvari potražuje naknadu za ishranu u toku rada i naknadu za regres u periodu od oktobra 2014. godine do novembra 2017. godine, navodeći da mu u spornom periodu tuženi ove naknade nisu isplaćivali.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev koji se odnosi na naknadu za ishranu u toku rada i regres nalazeći da su tužiocu tražene naknade za ishranu u toku rada i za regres isplaćene, tako što su mu uračunate prilikom obračuna zarade i utvrđene kroz vrednost radnog časa.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje da je pobijana odluka doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.
Odredbom člana 118. tačka 5. i 6. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br. 24/05...75/14), propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora. Počev od 01.01.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da svojim aktima o raspodeli zarade mogu ugovarati manji ili veći iznos regresa i toplog obroka, od onoga koji je predviđen Opštim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, ali samo ukoliko je doneta odluka kojom je predviđena visina regresa i toplog obroka.
Aneksom Kolektivnog ugovora AD „Železnice Srbije“ („Sl. glasnik RS“ br. 4/06), odredbom člana 2. izmenjen je član 57. Kolektivnog ugovora, pa je određeno da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljen rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i primanja za regres za korišćenje godišnjeg odmora, dok je odredbom člana 5. stav 1. Aneksa, zatim članom 18. stav 2. Aneksa 7. Kolektivnog ugovora od 23.06.2014. godine, kao i članom 57. stav 2. Kolektivnog ugovora za JP „Železnice Srbije“ AD („Sl. glasnik RS br. 4/2015) propisano da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nije izvršena konkretizacija ovog prava iz navedene odredbe Kolektivnog ugovora, jer se iz ovakvog utvrđenja vrednosti radnog časa ne može utvrditi koji iznos predstavlja naknadu troškova za ishranu i regres, s obzirom da ove naknade nisu određene u nominalnom iznosu, niti su u nominalnom iznosu iskazane u obračunskim listama za isplatu zarade tužiocu. Pri tom, visina naknade za ishranu u toku rada i naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora, mora biti određena u istom nominalnom iznosu za sve zaposlene, bez obzira na njihovu stručnu spremu, radno mesto i koeficijent za obračun i isplatu plate. To znači da ukoliko bi se prihvatilo stanovište nižestepenih sudova da je vrednost ovih troškova uračunata u vrednost radnog časa, bez određivanja visine naknade u nominalnom iznosu, tada visina naknade za ishranu i regres ne bi bila ista za sve zaposlene, već bi bila u direktnoj srazmeri sa koeficijentom radnog mesta, što se ne može prihvatiti i ne bi bilo pravilno.
Imajući u vidu da, zbog pogrešne primene materijalnog prava, nižestepeni sudovi nisu cenili pravilnost obračuna i visine tražene naknade za topli obrok i regres, što znači da je na taj način činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 2. ZPP, ukinuo nižestepene presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi činjenično stanje imajući u vidu primedbe iz ovog rešenja, a potom doneti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsednik veća – sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić