Presuda o pravu zaposlenog na naknadu troškova prevoza u novcu
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud odbio je reviziju tužene i potvrdio da zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza u novcu, iako je poslodavac ponudio uplatu na BUS PLUS karticu. Pravo izbora načina realizacije naknade pripada zaposlenom.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2859/2020
11.02.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Darko Komnenić, advokat iz ..., protiv tužene Gradske opštine Novi Beograd, koju zastupa Opštinsko javno pravobranilaštvo Gradske opštine Novi Beograd, radi naknade troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2767/2019 od 18.10.2019. godine, u sednici veća održanoj 11.02.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužene, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2767/2019 od 18.10.2019. godine.
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 1084/15 od 06.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćene naknade troškova za dolazak i odlazak sa rada, za period od 01.10.2012. do juna 2015. godine, isplati ukupan iznos od 106.959,39 dinara sa zakonskom zateznom kamatom za mesečne iznose bliže označene u ovom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 45.000,00 dinara, a u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2767/2019 od 18.10.2019. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 1084/15 od 06.05.2019. godine u stavu prvom izreke, tako što je obavezan tužena da tužiocu isplati neisplaćene naknade troškova za dolazak i odlazak sa rada za period od 01.10.2012. do juna 2015. godine u ukupnom iznosu od 106.956,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom u mesečnim iznosima bliže označene u ovom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu drugom izreke presude Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 1084/15 od 06.05.2019. godine, pa je obavezana tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 104.878,38 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastupanja uslova za izvršenje do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove nastale u postupku po žalbi u ukupnom iznosu od 18.000,00 dinara.
Tužena je protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Tužilac je preko punomoćnika podneo odgovor na raviziju. Predložio je da Vrhovni kasacioni sud odbije kao neosnovanu reviziju, te da obaveže tuženu da tužiocu naknadi troškove postupka na ime sastava odgovora na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14 i 87/18) – u daljem tekstu: ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana. Prethodno je ocenjeno da je revizija dozvoljena u smislu člana 403. stav 2. tačka 2) ZPP.
U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. stav 1. ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti. U postupku po žalbi, drugostepeni sud nije propustio da primeni niti je nepravilno primenio odredbe procesnog zakona, što je bilo ili moglo biti od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tužene, koja mu u utuženom periodu od 01.10.2012. godine do juna 2015. godine nije isplatila naknadu troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada ni u obliku mesečne pretplatne karte, niti u obliku isplate novca u visini mesečne pretplatne karte. Tužilac se tuženoj obratio zahtevom za isplatu troškova prevoza na tekući račun, koji tužena nije odobrila. Odlukom načelnika Uprave Gradske opštine Novi Beograd br. X-020-2- NU/2012-502 od 14.09.2012. godine, određeno je da će se naknada za prevoz počev od meseca oktobra 2012. godine vršiti isključivo direktnom uplatom na BUS PLUS karticu zaposlenih, u skladu sa članom 40. stav 1. Aneksa Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe. Tužena je zaposlenima obezbedila plaćanje naknade za prevoz za odlazak i dolazak sa rada kroz uplatu cene vrednosti BUS PLUS dopune u skladu sa navedenim članom 40. stav 1. Aneksa PKU.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio zahtev tužioca, sa obrazloženjem da je tužena obezbedila sredstva za naknadu troškova prevoza svim zaposlenima, za dolazak i odlazak sa rada kroz uplatu cene vrednosti BUS PLUS dopune, u skladu sa članom 40. stav 1. Aneksa Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe, jer je isplata u novcu predviđena samo kao mogućnost, a ne kao obaveza tužene, a u konkretnom slučaju tužena nije odobrila zahtev tužioca da mu se naknada za prevoz vrši na tekući račun u visini mesečne preplatne karte. Kako je tužilac bio u obavezi da kao zaposleni tužene, blagovremeno aktivira BUS PLUS karticu, a što u konkretnom slučaju nije učinio, prvostepeni sud zaključuje da tužena ima pravo da u skladu sa opštim aktom odredi način ostvarivanja prava na naknadu troškova za prevoz zaposlenih isključivo kroz BUS PLUS dopune i da ne postoji pravni osnov da se tužiocu naknade traženi troškovi prevoza.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtev usvojio nalazeći da je pravo zaposlenih na naknadu troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada zasnovano na odredbi člana 37. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“ br. 62/06, 99/10, 108/13, 99/14) i odredbi člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnine državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“ br. 98/07, 84/14), da je ovo pravo zaposlenih zasnovano neposredno na zakonu i podzakonskom aktu, da nije uslovljeno podnošenjem zahteva zaposlenog na naknadu troškova prevoza i da li će o ovom pravu rukovodilac organa odlučiti posebnim rešenjem za svakog zaposlenog. Ocenjuje da u konkretnom slučaju odredbe čl. 39. i 40. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe daju manje prava zaposlenima nego Zakon o platama državnih službenika i nameštenika i Uredba o naknadi troškova i otpremnine, pa i sam član 45. PKU za državne organe, iz kog razloga se ima primeniti zakon.
Odredbom člana 118. stav 1. tačka 1) Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05...54/09) bilo je propisano da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju. Noveliranom odredbom člana 118. stav 1. tačka 1) Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 75/14) propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ukoliko poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz.
Odredbama člana 8. Zakona o radu propisano je da kolektivni ugovor i pravilnik o radu (u daljem tekstu: opšti akt) i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom (stav 1), a da opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, osima ako zakonom nije drugačije određeno (stav 2).
Posebnim kolektivnim ugovorom za državne organe (''Službeni glasnik RS'' br. 23/98 i 11/09) u članu 38. stav 1. tačka 1. propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza i to prevoza na rad i sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte u javnom saobraćaju. Prema članu 39. stav 1, zaposleni ima pravo na mesečno-pretplatnu kartu za dolazak i odlazak na rad za relacije gde javni prevoznik omogućava kupovinu. Po članu 40. stav 1. rukovodilac nadležnog organa po pravilu vrši naknadu troškova za prevoz za odlazak na rad i dolazak sa rada kupovinom mesečne pretplatne karte na početku meseca za naredni mesec za relaciju gde je to omogućeno, a prema stavu 2. istog člana izuzetno, na zahtev zaposlenog, rukovodilac nadležnog organa može doneti odluku da isplatu vrši u novcu u visini cene mesečne pretplatne karte.
Na osnovu citiranih odredbi poslodavac je u obavezi da zaposlenom naknadi troškove prevoza. Jedino ograničenje tiče se visine ovih troškova i ono zavisi od visine mesečne pretplatne karte. Zakon nije regulisao način isplate troškova prevoza. Oko načina isplate se poslodavac i zaposleni mogu dogovoriti, a to može biti uređeno i Kolektivnim ugovorom, kao u ovom slučaju. Pravo (ovlašćenje) u vidu realizacije ove isplate – kupovinom Bus plus karte ili isplatom tog iznosa pripada zaposlenom. Kako je Kolektivnim ugovorom koji se primenjuje na tuženu predviđeno da na zahtev zaposlenog, rukovodilac nadležnog organa može doneti odluku da isplatu vrši u novcu u visini cene mesečne preplatne karte, da je tužilac takav zahtev podneo, bili su ispunjeni uslovi da se tužiocu ovi troškovi isplate.
S obzirom na izneto, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 154. stav 1. ZPP, u stavu drugom izreke, odbio zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju, s obzirom na to da nisu bili nužni za vođenje parnice.
Predsednik veća – sudija
Katarina Manojlović Andrić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić