Presuda Vrhovnog kasacionog suda o pravu državnog službenika na naknadu troškova prevoza

Kratak pregled

Vrhovni kasacioni sud preinačava presudu Apelacionog suda i potvrđuje prvostepenu presudu kojom je usvojen zahtev tužioca za naknadu troškova prevoza. Pravo na naknadu troškova prevoza proizlazi direktno iz zakona i nije uslovljeno podnošenjem posebnog zahteva poslodavcu.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2932/2019
14.11.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Biserke Živanović, predsednika veća, Spomenke Zarić i Božidara Vujičića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., ... ..., čiji je punomoćnik Miloš Vlahović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija – Kazneno-popravni zavod u Beogradu, koji zastupa Državno pravobranilaštvo, Beograd, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 br. 3532/18 od 31.05.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 14.11.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 br. 3532/18 od 31.05.2019. godine, tako što se odbija kao neosnovana žalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 broj 2615/14 od 02.07.2018. godine.

OBAVEZUJU SE tuženi da tužiocu naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 78.000,00 dinara u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 broj 2615/14 od 02.07.2018. godine, stavom prvim izreke, delimčno je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezana je tužena da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 48.144,58 dinara, za period počev od 15.12.2013. godine do 30.12.2013. godine. Stavom drugim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 48.144,58 dinara za period počev od 09.11.2013. godine do 14.12.2013. godine. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu, na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada, za period počev od februara 2013. godine do marta 2015. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mesec pojedinačno, a na način kako je to bliže navedeno u ovom stavu izreke prvostepene presude. Stavom četvrtim izreke, odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 br. 3532/18 od 31.05.2019. godine, stavom prvim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda, u stavu trećem izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca u celosti. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka, tako što je odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 16.500,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, s pozivom na odredbu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11...55/14), i utvrdio da je revizija tužioca osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tužene na poslovima obezbeđenja, a u utuženom periodu na posao je putovao na relaciji Valjevo – Beograd. Za to vreme redovno mu je isplaćivana naknada troškova za bus-plus karticu, ali ne i troškovi prevoza do Beograda. Iznosi dosuđeni prvostepenom presudom predstavljaju pozitivnu razliku između isplaćene naknade troškova prevoza i pripadajuće naknade troškova prevoza, utvrđenu prema ceni pretplatne mesečne karte na relaciji Valjevo – Beograd – Valjevo.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev i obavezao tuženog da tužiocu isplati razliku između isplaćene naknade troškova prevoza i pripadajuće naknade troškova prevoza u visini cene karata u javnom prevozu za utužen period, za dane u kojima je tužilac obavljao rad, pri čemu je visina dosuđenog iznosa utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja veštaka finansijske struke, a sve s pozivom na odredbu člana 37. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika i član 2. stav 1. uredbe o naknadi troškova i otpremnine državnih služenika i nameštenika, te na član 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, u vezi odrdbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Međutim, Apelacioni sud u Beogradu je svojom odlukom Gž1 broj 3532/18 od 31.05.2018. godine, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca kao neosnovan, a sa obrazloženjem da tužilac nije dokazao da se pisanim putem obraćao nadležnom funkcioneru zahtevom za isplatu predmetnih troškova, niti je zbog „ćutanja administracije“ pokrenuo upravni spor, pa u situaciji kada mu nije priznato pravo na naknadu troškova, on ne može sa uspehom tražiti isplatu po ovom osnovu. Pravo na naknadu troškova prevoza spada u druga primanja za čije ostvarivanje je nužno poštovati postupak propisan pravilima 140. do 143. Zakona o državnim službenicima, a što je tužilac propustio da učini.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom tužioca ukazuje da je pobijana odluka doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pogrešni je zaključak drugostepenog suda da tužilac nema prava na naknadu troškova prevoza, zato što nije dokazao da se pisanim putem obraćao nadležnom funkcioneru zahtevom za isplatu predmetnih troškova, odnosno zbog toga što iz razloga „ćutanja administracije“ nije pokrenuo upravni spor. Suprotno ovom stanovištu, Vrhovni kasacioni sud nalazi da pravo na isplatu troškova prevoza nije uslovljeno ni podnošenjem zahteva, niti dokazivanjem da je zaposleni stvarno snosio ove troškove.

Naime, Zakonom o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“ broj 62/06...99/10) članom 37 propisano je da državni službenik ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada, za vreme koje proveo na službenom putu u zemlji ili inostranstvu, za smeštaj i ishranu dok radi i boravi na terenu, na naknadu troškova koji su izazvani privremenim ili trajanjem privremenog premeštaja na drugom mestu rada, te da se uslovi za naknadu troškova, njihova visina i način na koji se ostvaruju propisuju uredbom vlade. Nadalje Uredbom o naknadi troškova i otpremnine družavnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“ broj 86/07) članom 2. stavom 1. propisano je da se držanom službenikom i namešteniku nadoknađuju troškovi prevoza za dolazk na rad i odlazak sa rada, a članom 3. da se držanom službeniku i namešteniku nadoknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene mesečne doplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju.

Polazeći od činjenice da je pravo zaposlenih na naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada zasnovano neposredno na zakonu i podzakonskom aktu, tužena je u obavezi da tužiocu u celini plati ove troškove. Pitanje da li će rukovodioci organa da o tom pravu odlučuju posebnim rešenjem za svakog zaposlenog pojedinačno, odnosno pitanje na koji način je u administrativnom smislu kod poslodavca rešeno podnošenje zahteva ove vrste i odlučivanje o njima, nije do uticaja na obavezu naknade troškova prevoza. Imajući u vidu da je tužena svojim nezakonitim radom (neisplaćivanjem troškova prevoza u određenom periodu) tužiocu prouzrokovala štetu, u obavezi je da istu naknadi na osnovu člana 154. stav 1. i 172. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Imajući u vidu navedeno, na osnovu člana 416. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu prvom izreke presude.

Kako je tužilac uspeo u postupku po reviziji, to mu pripadaju troškovi revizijskog postupka. Tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove revizijskog postupka u ukupnom iznosu od 78.000,00 dinara, koje troškove obuhvataju troškove za sastav revizije izjavljene od strane advokata u iznosu od 12.000,00 dinara na osnovu tarifnog broja 13. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 121/12) kao i troškove sudske takse za reviziju u iznosu od 26.400,00 dinara prema tarifnom broju 1. taksene tarife Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“ broj 128/24...106/15) sudske takse za odluku po reviziji u iznosu od 39.600,00 dinara prema tarifnom broju 2. iste tarife.

Predsednik veća – sudija

Biserka Živanović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić

 

Preuzmite dokument u PDF formatu

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.