Nedozvoljenost revizije u radnom sporu zbog neisplaćenih dnevnica
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji i odbacio je redovnu reviziju kao nedozvoljenu u radnom sporu. Vrednost pobijanog dela presude, koji se odnosi na isplatu dnevnica, ne prelazi cenzus od 40.000 evra propisan za dozvoljenost revizije.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2964/2020
25.03.2021. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković, dr Ilije Zindovića, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milan Marković, advokat u ..., protiv tuženog Apatinska pivara „Apatin“ DOO Apatin, čiji je punomoćnik Nenad Stanković, advokat u ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3973/17 od 15.05.2020. godine, u sednici veća od 25.03.2021. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3973/17 od 15.05.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Drugog osnovnog suda u Beogradu P1 608/15 od 04.07.2017. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen, delimično odbijen tužbeni zahtev za isplatu na ime otpremnine; stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužiocu isplati na ime dnevnica za službena putovanja za period od juna 2007. godine do novembra 2008. godine pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci; stavom trećim izreke odbijen je tužbeni zahtev za isplatu na ime prekovremenog rada; stavom četvrtim izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3973/17 od 15.05.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena prvostepena presuda u prvom stavu izreke; stavom drugim izreke odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u drugom stavu izreke; stavom trećim izreke preinačena je prvostepena presuda u trećem stavu izreke tako što je usvojen tužbeni zahtev za isplatu na ime prekovremenog rada; stavom četvrtim izreke preinačena je prvostepena presuda u četvrtom stavu izreke tako što je obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 274.751,12 dinara; stavom petim izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 11.000,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju pobijajući je u drugom, četvrtom i petom stavu izreke zbog pogrešne primene materijalnog prava, uz poziv na odredbe člana 404. ZPP.
Članom 404. stavom 1. ZPP ("Službeni glasnik RS", br. 72/11...18/20) propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija), a stavom 2. da o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
Prema stanovištu nižestepenih sudova, tužiocu pripadaju dnevnice za službena putovanja u zemlji na udaljenosti većoj od 50 kilometara od mesta rada na osnovu člana 118. tačke 2) Zakona o radu (Službeni glasnik RS", br. 24/05, 61/05), člana 74. stava 1. tačke (c) Pojedinačnog kolektivnog ugovora od 27.02.1998. godine, članova 68. i 69. Kolektivnog ugovora tuženog od 14.10.2008. godine i člana 2. stava 2. tačaka 1) i 2) i člana 14. Pravilnika o službenim putovanjima tuženog od 01.05.2008. godine. O tužiočevom zahtevu sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava koje je u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca sa istim ili sličnim činjeničnim stanjima i pravnim osnovom zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa, ni u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.
Shodno iznetom, Vrhovni kasacioni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. stava 1. ZPP, na osnovu čega je i odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stava 2. tačke 5) ZPP, Vrhovni kasacioni sud je ustanovio da revizija nije dozvoljena.
Članom 403. stavom 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
U ovoj parnici tužba za isplatu podneta je 27.04.2010. godine, a pobijana drugostepena presuda doneta je 15.05.2020. godine. Vrednost predmeta spora pobijanog dela iznosi 61.850,20 dinara.
Kako vrednost predmeta spora pobijanog dela očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, revizija tuženog nije dozvoljena na osnovu odredbe člana 403. stava 3. ZPP.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 413. ZPP odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić