Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u radnom sporu
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud ne dozvoljava odlučivanje o posebnoj reviziji i odbacuje reviziju kao nedozvoljenu. Pitanje isplate troškova ishrane i regresa već je rešeno u praksi ovog suda, pa nema potrebe za ujednačavanjem, a vrednost spora je ispod cenzusa.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2980/2019
17.10.2019. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Zorane Delibašić, Branislava Bosiljkovića, Biserke Živanović i dr Ilije Zindovića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragan Volarević, advokat iz ..., protiv tuženih AD „BB“ ...., čiji je punomoćnik Vesna Stanimirović, advokat iz ..., i AD za "VV" ..., čiji je punomoćnik Vladimir Vignjević, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog AD „BB“ ..., izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1593/19 od 27.05.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 17.10.2019. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog AD „BB“ ... izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1593/19 od 27.05.2019. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog AD „BB“ ... izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1593/19 od 27.05.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Subotici P1 597/18 od 21.01.2019. godine, stavom prvim izreke odbijen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih. Stavom drugim izreke usvojen je tužbeni zahtev. Stavom trećim izreke, obavezani su tuženi da za period od 01.03.2015. godine do 01.09.2015. godine solidarno isplate tužiocu na ime naknade troškova za ishranu u toku rada iznos od 27.269,82 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 10.11.2018. godine pa do isplate, kao i iznos od 10.954,39 dinara na ime obračunate zakonske zatezne kamate. Stavom četvrtim izreke, obavezani su tuženi da za period od 01.03.2015. godine do 01.09.2015. godine solidarno isplate tužiocu na ime naknade troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 10.662,66 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 10.11.2018. godine pa do isplate, kao i iznos od 4.288,15 dinara na ime obračunate zakonske zatezne kamate. Stavom petim izreke, obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 48.900,00 dinara, u slučaju docnje sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1593/19 od 27.05.2019. godine, žalbe tuženih su odbijene i presuda Osnovnog suda u Subotici P1 597/18 od 21.01.2019. godine potvrđena.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi „BB“ AD ... je blagovremeno izjavio reviziju na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku, zbog potrebe ujednačavanja sudske prakse.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tuženog „BB“ AD ... kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14 i 87/18 – u daljem tekstu: ZPP).
Prema odredbama člana 404. ZPP, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti posebne revizije odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
U konkretnom slučaju, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ne postoji potreba ujednačavanja sudske prakse (razlog na kojem prvotuženi zasniva posebnu reviziju), jer pobijana presuda ne odstupa od sudske prakse - presuda ovog suda Rev2 176/2015 od 03.02.2016. godine i Rev2 2205/2016 od 27.10.2016. godine, donetih u činjenično i pravno istovetnim sporovima. Naime, u konkretnom slučaju, pravnosnažnom presudom je usvojen tužbeni zahtev i obavezan su tuženi da za period do statusne promene prvotuženog solidarno isplate tužiocu na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora dosuđene iznose. Pravilno se u nižestepenim presudama zaključuje da se iz utvrđenog radnog časa, prema članu 5. stav 6. Aneksa Kolektivnog ugovora iz 2006. godine, ne može zaključiti koji iznos predstavlja naknadu troškova ishrane u toku rada i regresa za godišnji odmor i da li su tuženi isplaćivali naknadu ovih troškova zaposlenima, pa i tužiocu, jer nakon izmene Kolektivnog ugovora Aneksom nije došlo do uvećanja zarade zaposlenih. Sledom rečenog, pravo zaposlenog na isplatu navedenih naknada je samo deklaratorno navedeno u izmenama Kolektivnog ugovora, a tuženi nisu dokazali da su vršili obračun i isplatu tužiocu po tom osnovu.
Pošto ne postoje drugi razlozi predviđeni navedenom odredbom člana 404. stav 1. ZPP zbog kojih bi bilo mesta odlučivanju o posebnoj reviziji, niti ih prvotuženi navodi, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije, u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog „BB“ AD ... nije dozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP, koja se u ovom postupku shodno primenjuje na osnovu člana 436. istog zakona, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
U konkretnom slučaju, tužba radi isplate (novčanog potraživanja) u ovom sporu podneta je dana 26.03.2018. godine i u tužbi je označena vrednost predmeta spora od 70.000,00 dinara. Podneskom od 21.11.2018. godine tužilac je snizio zahtev na ukupan iznos od 37.932,48 dinara koji su tuženi obavezani da mu solidarno isplate na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora, što je i vrednost pobijenog dela pravnosnažne presude koja očigledno ne prelazi visinu dinarske protivvrednosti od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, kao merodavnu za dopuštenost revizije po članu 403. stav 3. ZPP. Iznos obračunatih, nominalno iskazanih i dosuđenih zateznih kamata nije uzet u obzir pri određivanju vrednosti predmeta spora, shodno članu 28. stav 2. ZPP.
Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, a u kome vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, to je Vrhovni kasacioni sud našao da je revizija nedozvoljena.
Iz tog razloga, na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Predsednik veća - sudija
Branislava Apostolović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić