Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne i redovne revizije
Kratak pregled
Vrhovni sud ne dozvoljava odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, jer ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse. Revizija se potom odbacuje kao nedozvoljena, jer vrednost predmeta spora ne prelazi zakonom propisani cenzus od 40.000 evra.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3018/2023
27.09.2023. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković, Radoslave Mađarov, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Uroš Mitrović, advokat iz ..., protiv tuženog KBC ''Dr Dragiša Mišović - Dedinje'', Beograd, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 394/23 od 03.02.2023. godine, u sednici održanoj dana 27.09.2023. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 394/23 od 03.02.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 394/23 od 03.02.2023. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3250/21 od 22.11.2022. godine, stavom prvim izreke, dozvoljeno je objektivno preinačenje tužbe. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužilji na ime razlike između isplaćene plate i minimalne zarade za period od marta 2019. godine zaključno sa julom 2020. godine isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, bliže određene u ovom stavu izreke. Stavom trećim i četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od aprila 2018. godine zaključno sa julom 2020. godine isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, bliže određene u ovim stavovima izreke. Stavom petim izreke, utvrđeno je da je povučena tužba u delu kojim je tužilja tražila da se tuženi obaveže da joj na ime razlike između isplaćene plate i minimalne zarade za period od aprila 2018. godine zaključno sa januarom 2019. godine isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, bliže određene u ovom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužilji na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 70.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, tužilja je oslobođena obaveze plaćanja troškova sudskih taksi.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 394/23 od 03.02.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tužilje i prvostepena presuda potvrđena u stavu trećem i četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, odbijena je žalba tuženog i potvrđeno rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepen, i to prvog i trećeg stava izreke, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, primenom člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...18/20), propisano je da se posebna revizija može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda, potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Stavom 2. istog člana, propisano je da ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom odlučeno je o potraživanju tužilje na ime troškova za ishranu i regres za korišćenje godišnjeg odmora sa pripadajućom kamatom. O ovom pravu tužilje sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava, koje je u skladu sa sudskom praksom izraženom kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda, u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim stavom u pogledu primene Zakona o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“ br. 34/01 ... 21/16 i dr.). Zbog navedenog, po oceni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, niti je potrebno ujednačavanje sudske prakse i novo tumačenje prava.
Shodno iznetom, Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužilje, kao izuzetno dozvoljenoj, u skladu sa članom 404. stav 1. ZPP, na osnovu čega je odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizija tužilje nije dozvoljena.
Članom 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba radi isplate podneta je 05.05.2021. godine, a preinačena 22.11.2022. godine. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude iznosi 130.868,41 dinara, koji iznos očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra.
Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu gde se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, u kome pobijana vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan preinačenja tužbe, to je Vrhovni sud ocenio da revizija tužilje nije dozvoljena.
Iz iznetih razloga, na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Jelica Bojanić Kerkez s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić