Odbacivanje revizije u sporu za naknadu štete zbog regresa
Kratak pregled
Vrhovni sud je odbacio reviziju tužioca kao nedozvoljenu jer vrednost spora ne prelazi cenzus od 40.000 evra. Sud je ocenio da ne postoje opravdani razlozi za izjavljivanje posebne revizije radi ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja materijalnog prava.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3040/2025
23.10.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dražen Mijatović, advokat iz ..., protiv tuženog JKP „Hammeum“ Prokuplje u likvidaciji, koga zastupa Gradski pravobranilac Grada Prokuplja, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3687/2024 od 07.02.2025. godine, u sednici održanoj 23.10.2025. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3687/2024 od 07.02.2025. godine u delu stava prvog izreke kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda u Prokuplju P1 271/22 od 13.06.2024. godine u stavu četvrtom izreke, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3687/2024 od 07.02.2025. godine u delu stava prvog izreke kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda u Prokuplju P1 271/22 od 13.06.2024. godine u stavu četvrtom izreke.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Prokuplju P1 271/22 od 13.06.2024. godine, stavom prvim izreke, usvojen je deo preciziranog tužbenog zahteva tužioca, pa je tuženi obavezan da mu na ime razlike u zaradi za dane godišnjeg odmora, dana plaćenog odsustva i dane odsustva sa rada u dane praznika koji su neradni dani sve za period od 01.12.2019. godine do 18.10.2022. godine isplati pojedinačno navedene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate (sve bliže navedeno i opredeljeno ovim stavom izreke). Stavom drugim izreke, delimično je usvojen deo preciziranog tužbenog zahteva tužioca, pa je tuženi obavezan da mu na ime neisplaćenog dela zarade za oktobar 2022.godine i to za period od 01.10.2022. godine do 18.10.2022. godine isplati iznos od 29.607,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 30.11.2022. godine do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan deo tužbenog zahteva koji se odnosi na traženu isplatu neisplaćene zarade za period od 01.10.2022. godine do 18.10.2022. godine preko dosuđenog iznosa od 29.607,00 dinara do traženog iznosa od 49.345,49 dinara. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan deo preciziranog tužbenog zahteva koji se odnosi na traženu isplatu razlike na ime manje isplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 01.12.2019. godine do 28.10.2022. godine i to pojedinačno navedene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate (sve bliže navedeno i opredeljeno ovim stavom izreke). Stavom petim izreke, usvojen je deo preciziranog tužbenog zahteva tužioca, pa je tuženi obavezan da mu na ime naknade štete za 17 dana neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2022.godinu isplati iznos 36.667,52 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 18.10.2022. godine do isplate. Stavom šestim izreke, usvojen je deo preciziranog tužbenog zahteva tužioca, pa je tuženi obavezan da mu na ime naknade troškova za dolazak i odlazak sa rada za period od 01.10.2022. godine do 28.10.2022. godine isplati iznos 1.400,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 30.11.2022. godine do isplate. Stavom sedmim izreke, usvojen je deo preciziranog tužbenog zahteva tužioca, pa je tuženi obavezan da mu na ime solidarne pomoći za 2020.godinu isplati iznos od 41.800,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2021. godine pa do isplate. Stavom osmim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 121.044,37 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 3687/2024 od 07.02.2025. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženog i potvrđena prvostepena presuda stavovima prvom, drugom, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u stavovima trećem, šestom, sedmom i osmom izreke, pa je predmet u tom delu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio blagovremenu reviziju, pobijajući je u delu odluke o tužbenom zahtevu za isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na potrebu razmatranja pitanja od opšteg interesa i pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, kao i ujednačavanja sudske prakse.
Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/2011 ... 10/2023), propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).
Po oceni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, niti je potrebno ujednačavanje sudske prakse kao ni novo tumačenje prava, pa nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku, za odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca.Predmet tražene pravne zaštite je naknada štete tužiocu na ime manje isplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora u periodu od 01.12.2019. godine do 28.10.2022. godine. Pobijana odluka kojom je tužbeni zahtev tužioca odbijen zasnovana je na odredbi člana 118. stav 1. tačka 6. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br 24/2005 ... 95/2018) i pravilnoj primeni odredbe člana 66. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti na teritoriji Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 27/2015... 94/2019-aneks 3) i člana 77. Pravilnika o radu tuženog od 11.06.2016. godine, a kod utvrđenja da je tuženi tužiocu pravilno obračunao i isplatio regres za korišćenje godišnjeg odmora u spornom periodu prema prosečno isplaćenoj zaradi po zaposlenom u Republici Srbiji i poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike za prethodnu godinu. Ukazivanje tužioca na bitnu povredu odredaba parničnog postupka je bez uticaja na odlučivanje imajući u vidu da to nije razlog za izjavljivanje posebne revizije u smislu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Tužilac u reviziji ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu veštačenja, što takođe nije razlog za izjavljivanje posebne revizije, a kako uz reviziju nisu priložene odluke sudova kao dokaz različitog postupanja u bitno istovrsnoj činjeničnoj situaciji, to po oceni Vrhovnog suda ne postoje ni druga pravna pitanja koja bi u konkretnom slučaju opravdavala odlučivanje o izjavljenoj reviziji kao o posebnoj, pa je iz navedenih razloga odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni sud je ispitao dozvoljenost revizije u smislu odredbe člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku i utvrdio da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 441. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je u parnicama iz radnih sporova revizija uvek dozvoljena u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa. U svim drugim slučajevima revizija nije dozvoljena, osim kada se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje. Tada se primenjuje opšti režim dopuštenosti ovog pravnog leka, prema vrednosti predmeta spora pobijanog dela, u smislu odredbe člana 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Tom odredbom Zakona, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužbu radi naknade štete tužilac je podneo 23.12.2021. godine, a vrednost predmeta spora pobijanog dela je 62.345,80 dinara.
Imajući u vidu da ovo nije parnica u radnom sporu koja za predmet ima zasnivanje, postojanje ili prestanak radnog odnosa, kod kojih je revizija uvek dozvoljena, a da je pobijana vrednost predmeta spora ispod 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, sledi da revizija tužioca nije dozvoljena.
Na osnovu odredbe člana 413. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Mirjana Andrijašević, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković
Slični dokumenti
- Rev2 3896/2024: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u radnom sporu
- Rev2 1334/2024: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti posebne i redovne revizije u radnom sporu
- Rev2 3455/2021: Ništavost odredaba kolektivnog ugovora o naknadama zbog privremenog zakonskog umanjenja
- Rev2 2920/2025: Nedozvoljenost revizije u sporu za manje isplaćeni regres za godišnji odmor
- Rev2 4318/2023: Posebna revizija: naknada za ishranu i regres u javnim službama
- Rev2 2932/2023: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti revizije u sporu za naknadu troškova ishrane i regresa
- Rev2 3963/2024: Rešenje Vrhovnog suda o nedozvoljenosti revizije u sporu o regresu