Odluka o izuzetno dozvoljenoj reviziji u sporu za isplatu toplog obroka i regresa
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud prihvata reviziju tužioca kao izuzetno dozvoljenu radi ujednačavanja sudske prakse. Ukida nižestepene presude koje su odbile zahtev za isplatu toplog obroka i regresa, nalazeći da poslodavac nije dokazao da su ovi troškovi isplaćeni kroz cenu rada.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3237/2020
24.12.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Vesne Subić, Jelice Bojanić Kerkez, Zorane Delibašić i Vesne Popović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Snežana Ivković, advokat iz ..., protiv tuženih AD „Železnice Srbije“ Beograd i AD za železnički prevoz putnika „Srbija voz“, Beograd, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2223/20 od 13.08.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 24.12.2020. godine, doneo je
R E Š E Nj E
PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2223/20 od 13.08.2020. godine, kao o izuzetno dozvoljenoj.
UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2223/20 od 13.08.2020. godine i presuda Osnovnog suda u Kragujevcu P1 1314/19 od 03.12.2019. godine i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Kragujevcu P1 1314/19 od 03.12.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se tuženi obavežu da tužiocu na ime neisplaćenog toplog obroka, za period od 12.02.2015. godine do 12.02.2018. godine, solidarno isplate iznos od 151.166,18 dinara u pojedinačnim mesečnim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom, kao što je navedeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev kojim je traženo da se obavežu tuženi da tužiocu na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora, solidarno isplate ukupan iznos od 100.413,31 dinara i to: za 2015 godinu - iznos od 51.485,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2016. godine do isplate; za 2016. godinu - iznos od 49.928,31 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2017. godine do isplate. Stavom trećim izreke, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2223/20 od 13.08.2020. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Kragujevcu P1 1314/19 od 03.12.2019. godine.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, predlažući da se o reviziji odlučuje kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Vrhovni kasacioni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 55/2014), za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj radi ujednačavanja sudske prakse, budući da je Vrhovni kasacioni sud u više odluka izrazio stav u situaciji kada poslodavac pravo zaposlenih na isplatu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora ne iskaže u platnoj listi zaposlenih, koji se razlikuje od stava izraženog u pobijanoj presudi.
Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija osnovana.
Prema činjeničnom stanju, na kome su zasnovane pobijane odluke tužilac je bio u radnom odnosu kod prvotuženog do statusne promene - 01.09.2015. godine, a nakon toga, kod drugotuženog (kao poslodavca sledbenika), na radnom mestu mašinovođa. Veštačenjem sprovedenim u cilju utvrđivanja da li je tužiocu za sporni period obračunat i isplaćen topli obrok i regres za korišćenje godišnjeg odmora, konstatovano je, na osnovu uvida u obračunski list tužioca, da je tuženi obračunavao i isplaćivao osnovnu zaradu tužiocu po vrednosti jednog radnog časa, u skladu sa članom 5. Aneksa Kolektivnog ugovora, s tim da tuženi nije naknadu na ime toplog obroka i regresa prikazivao odvojeno od osnovne zarade u obračunskim listama tužioca, te je veštak za sporni period obračun izvršio u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora tuženog iz 1995.godine, koji je bio važeći 2002. godine, kada su tužiocu poslednji put isplaćeni troškovi ishrane i regresa odvojeno od zarade i prikazani u obračunskim listićima pri čemu je tužilac od tuženog dobio obaveštenje da su troškovi ishrane i regresa uključeni u cenu rada, ali tuženi nisu dostavili strukturu cene rada.
Nižestepenim odlukama je odbijen tužbeni zahtev za isplatu naknade regresa za godišnji odmor, kao i naknade na ime troškova ishrane u toku rada, uz zaključak sudova da su ovi troškovi tužiocu isplaćeni pravilno, kroz cenu rada, a prema opštim aktima tuženog.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da je nižestepenim odlukama pogrešno primenjeno materijalno pravo, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Zakonom o radu propisano je pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom, a Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br.61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine, ponovo je propisano i pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regresa za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačka 1, 5. i 6.), što mora biti iskazano u obračunskoj listi za sve zaposlene. Počev od 01.01.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da svojim aktima o raspodeli zarade mogu ugovoriti manji ili veći iznos regresa i toplog obroka, od onoga koji je predviđen Opštim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, ali samo ukoliko su doneli odluku kojom su predvideli visinu regresa i toplog obroka. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženi u toku postupka nije dostavio takvu odluku sudu, kao ni sudskom veštaku radi izrade nalaza i mišljenja, iz čega se osnovano može zaključiti da istu nije ni doneo. Pri tome, visina troškova na ime regresa za godišnji odmor kao i na ime troškova ishrane u toku rada, mora biti određena linearno za sve zaposlene, odnosno ovi troškovi moraju biti isplaćeni svim zaposlenima u istom iznosu, bez obzira na stručnu spremu, zvanje i radno mesto. Imajući ovo u vidu, ne može se prihvatiti navod tuženog, kao ni zaključak drugostepenog suda, da su zaposlenima, pa i tužiocu, ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, s obzirom da tuženi nije mogao da se izjasni o njihovoj visini, niti je iznos naknade za regres i topli obrok iskazao u platnoj listi zaposlenih (pa i tužioca), kako je to propisano članom 105. stav 1. i članom 121. stav 1. Zakona o radu. Iz navedenog proizlazi zaključak da je tuženi, u pogledu isplate navedenih naknada, citirane zakonske odredbe primenjivao na štetu tužioca.
Kako je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će utvrditi činjenično stanje, imajući u vidu primedbe iz ovog rešenja, a potom doneti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsednik veća – sudija
Božidar Vujičić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić