Presuda o neosnovanosti zahteva za isplatu toplog obroka i regresa
Kratak pregled
Vrhovni sud je odbio reviziju tužilje zaposlene u Domu zdravlja, potvrđujući da su naknade za topli obrok i regres već uključene u koeficijent za obračun plate. Primena Zakona o platama u državnim organima isključuje posebnu isplatu ovih naknada.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 347/2023
20.03.2025. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Dragane Boljević i Jasmine Simović, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Branislav Manić advokat iz ..., protiv tuženog Doma zdravlja Pančevo iz Pančeva, čiji je punomoćnik Aleksandra Smilevski advokat iz ..., radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4649/21 od 22.09.2022. godine, na sednici održanoj 20.03.2025. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4649/21 od 22.09.2022. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Pančevu P1 105/20 od 02.06.2021. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da tužilji na osnovu neisplaćenih troškova za ishranu u toku rada – toplog obroka za period od februara 2017. do januara 2020. godine i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u istom periodu, isplati pojedinačno opredeljene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate na način opisan u tom stavu izreke. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 126.065,75 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4649/21 od 22.09.2022. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtev. Stavom drugim izreke preinačeno je prvostepeno rešenje o troškovima iz drugog stava izreke tako što je odbijen zahtev tužilje za naknadu troškova postupka od 126.065,75 dinara, a tužilja je obavezana da tuženom naknadi troškove prvostepenog parničnog postupka od 12.340,00 dinara. Stavom trećim izreke obavezana je tužilja da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka od 46.772,00dinara. Stavom četvrtim izreke odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tuženi je dao odgovor na reviziju.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u smislu odredbe člana 408. u vezi s članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, pa je našao da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, a ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se revizijom ukazuje, s tim što bitna povreda odredaba parničnog postupka iz tačke 12. stava 2. navedene odredbe, na koju se revizijom ukazuje, nije zakonski razlog za taj pravni lek (član 407. stav 1. tačka 2. ZPP).
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je u radnom odnosu kod tuženog na poslovima ..., po osnovu prvog ugovora o radu koji je zaključila 21.05.1979. godine i više naknadno zaključenih ugovora o radu pod izmenjenim uslovima od kojih je poslednji ugovor o radu pod izmenjenim uslovima broj 3 od 11.10.2010. godine, sa koeficijentom za obračun i isplatu plate od 12,59 sa uvećanjem od 0,4 % na bruto zaradu za svaku godinu staža.
Tužilja je po osnovu navedenog ugovora o radu imala pravo na naknadu troškova i drugih primanja u skladu sa zakonom i opštim aktom. U spornom periodu tužena je vršila obračun tužiljine plate primenom određenog koeficijenta na propisanu osnovicu i tako obračunatu platu joj isplaćivala, s tim da u obračunu plate nije posebno iskazivala regres za korišćenje godišnjeg odmora i ishranu u toku rada. Veštačenjem je utvrđena visina naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora prema parametrima Posebnog kolektivnog ugovora za javna i javno-komunalna preduzeća grada Pančeva i Posebnog kolektivnog ugovora za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti na teritoriji Republike Srbije.
Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da sporni pravni odnos u kojem tužilja potražuje naknadu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora ima najpre primeniti odredba člana 118. Zakona o radu kojom je zaposlenima priznato pravo na naknadu predmetnih troškova (stav 1. tačke 5. i 6). Po stanovištu tog suda, iznosi spornih naknada nisu iskazani u platnim listama, niti se može utvrditi u kom obimu one učestvuju u strukturi koeficijenta za obračun i isplatu zarade, zbog čega nije dokazano da su iste zaista i isplaćene tužilji. Iz tih razloga, prvostepenom presudom je usvojen tužbeni zahtev i tužilji dosuđeno novčano potraživanje u visini utvrđenoj nalazom veštaka.
Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužene, zaključio da je nižestepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo pa je zato preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev.
Po stanovištu tog suda, odredbe Zakona o radu se supsidijarno primenjuju i na zaposlene u državnim organima i organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama (član 2. stav 2), odnosno ako posebnim zakonom, položaj, prava obaveze i odgovornosti zaposlenih nisu uređeni na drugačiji način. Plate, dodaci, naknade i ostala primanja zaposlenih u državnim organima i organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama koje se finansiraju iz budžeta Republike, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, kao i zaposlenih u javnim službama koje se finansiraju iz doprinosa za obavezno socijalno osiguranje uređeni su Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama. Navedenim zakonom, koji je po pitanju plata, naknada i ostalih primanja zaposlenih u državnim organima i organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, odnosno javnim službama, poseban zakon u odnosu na Zakon o radu propisano je da se plata određuje množenjem osnovice sa koeficijentom (član 2); da osnovicu za obračun plata utvrđuje Vlada Republike Srbije (član 3) i da koeficijent izražava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu i da sadrži i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora (članovi 4. i 5). Koeficijenti za obračun i isplatu plata uređeni su Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenim u javnim službama koju je donela Vlada Republike Srbije na osnovu člana 8. navedenog zakona.
Označeni propisi primenjuju se i na tužilju zaposlenu u javnoj službi - zdravstvenoj ustanovi. Posebnim kolektivnim ugovorom zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republike Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave nije posebno predviđeno pravo zaposlenog na troškove ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora.
Na osnovu izložene pravne argumentacije drugostepeni sud je zaključio da su sporna primanja sadržana u koeficijentu za obračun tužiljine zarade i da pravo na iste ne predviđa ni označeni posebni kolektivni ugovor, zbog čega tužilja neosnovano potražuje njihovu isplatu.
Ovakvo pravno stanovište prihvata i revizijski sud, zbog čega navode revidenta o pogrešnoj primeni materijalnog prava ocenjuje kao neosnovane. Plate, naknade i druga primanja u javnim službama regulisana su posebnim pravnim režimom kojim su sporne naknade troškova za ishranu u toku rada kao i regresa za korišćenje godišnjeg odmora uračunate u koeficijent za obračun i isplatu plata, zbog čega nema mesta primeni člana 118. tačka 5. i 6. Zakona o radu. Nije sporno da se iz koeficijenta za obračun tužiljine plate, utvrđen u skladu sa označenom Uredbom i iz isplatnih lista ne vidi njegova struktura, odnosno nominalni iznos koji predstavljaju te naknade. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne stvara osnov za njihovu isplatu koja je izvršena kroz tužiljinu platu obračunatu primenom koeficijenta za njen obračun.
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.
Kako troškovi odgovora na reviziju ne predstavljaju potrebne troškove radi vođenja parnice u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Predsedni veća-sudija
Branislav Bosiljković, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković