Neprihvatanje posebne i odbacivanje redovne revizije u radnom sporu
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud nije prihvatio odlučivanje o posebnoj reviziji jer je pravno pitanje rešeno u sudskoj praksi. Redovna revizija je odbačena kao nedozvoljena, pošto vrednost predmeta spora ne prelazi zakonom propisani cenzus za imovinskopravne sporove.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3895/2022
22.02.2023. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Boris Sarić, advokat iz ..., protiv tuženog Javno gradsko saobraćajno preduzeće „Novi Sad“, sa sedištem u Novom Sadu, koga zastupa punomoćnik Snežana Knežević Bojović, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2162/22 od 28.07.2022. godine, u sednici održanoj 22.02.2023. godine, doneo je
R E Š E Nj E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2162/22 od 28.07.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2162/22 od 28.07.2022. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1040/2020 od 03.03.2022. godine, stavovima prvim, drugim i trećim izreke usvojen je tužbeni zahtev i tuženi je obavezan da tužiocu na ime razlike između isplaćene i pripadajuće zarade za period od 01.05.2017. godine do 31.12.2019. godine isplati iznos od 1.495,57 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 02.12.2020. godine do isplate, kao i da mu na ime obračunate zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga za period od dospelosti pojedinačnih zarada do dana obračuna 01.12.2020. godine isplati iznos od 455,92 dinara. Stavom trećim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2162/22 od 28.07.2022. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojena žalba tužioca pa je preinačeno rešenje o troškovima postupka sadržano u izreci prvostepene presude, tako što je tuženi obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 33.800,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate, dok je odbijen zahtev tužioca preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 293.000,00 dinara, sa traženom zakonskom zateznom kamatom. Stavom drugim izreke, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda o glavnom zahtevu i delu odluke da tuženi sam snosi svoje troškove postupka. Stavom trećim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.980,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. ZPP.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. stav 1. ZPP, kod utvrđenja da cena rada koju je tuženi primenjivao pre početka primene Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, nije bila utvrđena u skladu sa odredbama tada važećeg Kolektivnog ugovora tuženog. Navedeno iz razloga što tuženi prilikom isplate zarada nije iscrpio planiranu masu sredstava za zarade i preostala raspoloživa neutrošena sredstva za 2014, 2015, 2016, 2017, 2018. i 2019. godinu, u iznosima utvrđenim u prvostepenoj presudi. Na navedene iznose primenjeno je umanjenje od 10%, odnosno umanjenje 5%, u skladu sa Zakonom o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata kod korisnika javnih sredstava.
Prema stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je dao pravno relevantne razloge za svoju odluku na kojima je zasnovana primena materijalnog prava. Pobijana odluka kojom je tužiocu dosuđena razlika zarade u utuženom periodu doneta je primenom relevantnih odredaba Zakona o radu, Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, Zakona o javnim preduzećima i Uredbe o načinu i kontroli obračuna isplate zarade u javnim preduzećima. Poslodavac je dužan da zaposlenom isplati ugovorenu zaradu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom poslodavca i zaključenim ugovorom o radu, i sud štiti pravo zaposlenog na isplatu ugovorene zarade. Zakon o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava primenjuje se na korisnike javnih sredstava, ali primenom propisanog umanjenja na osnovicu koja je utvrđena pravilnim množenjem cene radnog časa sa koeficijentom predviđenim Kolektivnim ugovorom poslodavca i fondom časova rada. Takva odluka drugostepenog suda u skladu je sa pravnim stavom Vrhovnog kasacionog suda o navedenom pravnom pitanju i stoga ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse o ovom pitanju, niti za novim tumačenjem prava. Ne postoji ni potreba za razmatranjem pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, a u posebnoj reviziji tuženog nisu navedeni argumenti za prihvatanje odlučivanja o reviziji po osnovu člana 404. ZPP. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u stavu prvom izreke, primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. u vezi člana 403. stav 3. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba radi isplate podneta je 01.06.2020. godine. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude je 1.951,49 dinara. Ovaj iznos, prema srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe predstavlja dinarsku protivvrednost ispod 40.000 evra.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom sporu, koji se odnosi na novčano potraživanje, u kome pobijana vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra, to je Vrhovni kasacioni sud, primenom člana 403. stav 3. ZPP, našao da revizija tuženog nije dozvoljena.
U skladu sa iznetim, primenom člana 413. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Zvezdana Lutovac, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić
Slični dokumenti
- Rev2 4881/2022: Odbijanje izuzetne revizije i odbacivanje revizije u sporu za isplatu zarade
- Rev2 3458/2022: Odbacivanje revizije u radnom sporu zbog male vrednosti predmeta spora
- Rev2 3622/2022: Odbačena revizija u sporu o razlici u zaradi zbog nedozvoljenosti
- Rev2 336/2023: Odbijen predlog za posebnu reviziju i odbačena revizija u radnom sporu
- Rev2 4084/2022: Odbacivanje revizije kao nedozvoljene u sporu male vrednosti zbog cene rada
- Rev2 4106/2022: Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti posebne i redovne revizije
- Rev2 3979/2022: Odbacivanje posebne revizije u sporu radi isplate razlike u zaradi