Rešenje Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti posebne revizije u sporu o isplati razlike zarade

Kratak pregled

Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog javnog preduzeća, smatrajući da ne postoje uslovi za izuzetno odlučivanje. Potom je reviziju odbacio kao nedozvoljenu jer vrednost predmeta spora ne prelazi zakonom propisani imovinski cenzus za ovaj pravni lek.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 710/2023
03.03.2023. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Džakula, predsednika veća, Jelene Ivanović, Branislava Bosiljkovića, Branke Dražić i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ... i BB iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Boris Sarić, advokat iz ..., protiv tuženog Javnog gradskog saobraćajnog preduzeća „Novi Sad“, Novi Sad, čiji je punomoćnik Snežana Knežević Bojović, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4727/22 od 23.11.2022. godine, u sednici veća održanoj 03.03.2023. godine, doneo je

R E Š E Nj E

NE DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4727/22 od 23.11.2022. godine.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4727/22 od 23.11.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1027/2020 od 14.09.2022. godine, usvojen je tužbeni zahtev tužilaca, pa je obavezan tuženi da tužiocima na ime razlike između isplaćene i pripadajuće zarade isplati, i to: tužiocu AA, za period od 01.05.2017. do 31.12.2019. godine, iznos od 1.356,49 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 02.06.2020. godine pa do isplate, kao i iznos od 349,06 dinara na ime obračunate zakonske zatezne kamate od dospelosti do 01.06.2020. godine i tužiocu BB, za period od 01.06.2017. do 31.12.2019. godine, iznos od 1.560,54 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 02.06.2020. godine pa do isplate, kao i iznos od 396,90 dinara na ime obračunate zakonske zatezne kamate od dospelosti do dana 01.06.2020. godine, pa je obavezan tuženi da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 78.100,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude do isplate, a preko dosuđenog do traženog iznosa od 173.050,00 dinara zahtev za naknadu troškova je odbijen.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4727/22 od 23.11.2022. godine, delimično je preinačeno rešenje o troškovima postupka u prvostepenoj presudi, tako što je tužiocima pored dosuđenog iznosa po osnovu naknade troškova parničnog postupka dosuđen još i iznos od 24.750,00 dinara sa zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate; odbijena je žalba tuženog u celosti i potvrđena prvostepena presuda u preostalom usvajajućem delu; obavezan je tuženi da tužiocima na ime naknade troškova žalbenog postupka isplati iznos od 27.000,00 dinara, u roku od osam dana.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio posebnu reviziju u smislu odredbe člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18 i 18/20) – u daljem tekstu: ZPP, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Stavom 2. istog člana zakona propisano je da o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana, odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.

Vrhovni kasacioni sud je na osnovu ovlašćenja iz člana 404. ZPP zaključio da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tuženog kao izuzetno dozvoljenoj.

Prema razlozima drugostepene presude, tužiocima je dosuđena razlika zarade u utuženom periodu, polazeći od utvrđene činjenice da cena rada koju je tuženi primenjivao pre početka primene Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, nije bila utvrđena u skladu sa odredbama tada važećeg Kolektivnog ugovora tuženog. Navedeno iz razloga što tuženi prilikom isplate zarada nije iscrpeo planiranu masu sredstava za zarade i preostala raspoloživa neutrošena sredstva za 2014, 2015, 2016, 2017, 2018. i 2019. godinu, u iznosima utvrđenim u prvostepenoj presudi. Na navedene iznose primenjeno je umanjenje od 10%, odnosno umanjenje 5%, u skladu sa Zakonom o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata kod korisnika javnih sredstava. Odluke nižestepenih sudova donete su primenom odgovarajućih odredaba Zakona o radu, pomenutog Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata kod korisnika javnih sredstava, Zakona o javnim preduzećima i Uredbe o načinu i kontroli obračuna isplate zarada u javnim preduzećima.

Prema stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je svoju odluku doneo pravilnom primenom materijalnog prava. U posebnoj reviziji tuženog nisu navedeni argumenti za prihvatanje odlučivanja o reviziji na osnovu odredaba člana 404. ZPP. Poslodavac je dužan da zaposlenom isplati ugovorenu zaradu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom poslodavca i zaključenim ugovorom o radu. Sud štiti pravo zaposlenog na isplatu ugovorene zarade. Zakon o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava primenjuje se na korisnike javnih sredstava, ali primenom propisanog umanjenja na osnovicu koja je utvrđena pravilnim množenjem cene radnog časa sa koeficijentom predviđenim Kolektivnim ugovorom poslodavca i fondom časova rada. Takva odluka drugostepenog suda u skladu je sa pravnim stavom Vrhovnog kasacionog suda o navedenom pravnom pitanju. Stoga ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse o ovom pitanju, niti za novim tumačenjem prava. Ne postoji ni potreba za razmatranjem pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana.

U skladu sa navedenim, Vrhovni kasacioni sud odlučio je kao u stavu prvom izreke, primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5) ZPP i utvrdio da revizija nije dozvoljena

Prema članu 441. ZPP, revizija je uvek dozvoljena u parnicama o sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa. Ukoliko se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu u radnom sporu, dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu člana 403. stav 3. istog zakona, prema kome revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba u ovoj parnici podneta je 29.05.2020. godine, a pobijani deo pravnosnažne presude očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost iznosa od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, pa revizija tuženog nije dozvoljena u smislu člana 403. stav 3. ZPP.

Revizija tuženog nije dozvoljena ni u smislu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2) ZPP, kojom je propisano da je revizija uvek dozvoljena ako je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i odlučio o zahtevima stranaka, jer se ta odredba ne primenjuje u slučaju kada je drugostepeni sud preinačio samo odluku o troškovima postupka.

Vrhovni kasacioni sud je stoga, na osnovu člana 413. ZPP, odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Gordana Džakula,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić

Preuzmite dokument u PDF formatu

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.