Ukidanje nižestepenih presuda zbog pogrešne primene prava o naknadama za ishranu
Kratak pregled
Vrhovni kasacioni sud je dozvolio posebnu reviziju, ukinuo nižestepene presude i vratio predmet na ponovno suđenje. Sud je zauzeo stav da uključivanje naknade za ishranu i regres u vrednost radnog časa nije u skladu sa zakonom, jer one moraju biti iskazane nominalno.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 903/2020
11.06.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina, Marine Milanović, Branislava Bosiljkovića i Danijele Nikolić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Srđan Aleksić, advokat iz ..., protiv AD „Železnice Srbije“ iz Beograda, čiji je punomoćnik Ljiljana Popadić, advokat iz ... i AD za prevoz putnika „Srbija voz“ iz Beograda, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2504/19 od 27.08.2019. godine, u sednici održanoj 11.06.2020. godine, doneo je
R E Š E Nj E
DOZVOLjAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2504/19 od 27.08.2019. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
UKIDAJU SE presuda Osnovnog suda u Požarevcu P1 145/18 od 07.05.2019. godine i presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2504/19 od 27.08.2019. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Požarevcu P1 145/18 od 07.05.2019. godine, u prvom stavu izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obavežu tuženi da mu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada, za period od februara 2015. godine do avgusta 2015. godine, solidarno isplate označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U drugom stavu izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se drugotuženi obaveže da mu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada, za period od septembra 2015. godine do decembra 2017. godine, isplati označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U trećem stavu izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da mu, na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor za period od februara 2015. godine do avgusta 2015. godine, solidarno isplate pojedinačno označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U četvrtom stavu izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim tužilac traži da se drugotuženi obaveže da mu, na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor, za period od septembra 2015.godine do decembra 2017. godine, isplati pojedinačno označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U petom stavu izreke, odbijen je kao neosnovan alternativni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od februara 2015. godine do avgusta 2015. godine, pojedinačno označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U šestom stavu izreke, odbijen je kao neosnovan alternativni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se drugotuženi obaveže da mu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada, za period od septembra 2015. godine do decembra 2017. godine, isplati pojedinačno označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U sedmom stavu izreke, odbijen je kao neosnovan alternativni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu, na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor od februara 2015. godine do avgusta 2015. godine, isplate pojedinačno označene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U osmom stavu izreke, odbijen je kao neosnovan alternativni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se drugotuženi obaveže da mu, na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor, za period od septembra 2015. godine do decembra 2017. godine, isplati pojedinačno označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos od dospelosti do isplate. U devetom stavu izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2504/19 od 27.08.2019. godine, u prvom stavu izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda. U drugom stavu izreke, odbijen je zahtev tužioca da se tuženi obavežu da mu naknade troškove žalbenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, primenom člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Tuženi „Železnice Srbije“ AD Beograd je dao odgovor na reviziju.
Primenom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 87/18), posebna revizija se može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom, odlučeno je o zahtevu tužioca za isplatu naknade za ishranu u toku rada i regres. Imajući u vidu različitu praksu Apelacionog suda u Kragujevcu o ovom pravnom pitanju u odnosu na ostale apelacione sudove, kao i u odnosu na pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda izraženo u predmetima sa identičnim pravnim i činjeničnim stanjem, proizlazi da u konkretnom slučaju postoji potreba odlučivanja o posebnoj reviziji, radi ujednačavanja sudske prakse, čime su ispunjeni uslovi iz člana 404. ZPP, na osnovu čega je i odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku, pa je našao da je revizija osnovana.
Prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod prvotuženog od 1985. godine. Sa prvotuženim je zaključio ugovor o radu 03.02.2003. godine (pre izvršenih statusnih promena) i raspoređen na radno mesto mašinovođe, ali počev od 01.09.2015. godine tužilac nije u radnom odnosu kod prvotuženog. Naime, zaključio je aneks ugovora o radu broj 4 od 01.09.2015. godine i počeo da radi kod drugotuženog, a raspoređen je da obavlja poslove na radnom mestu mašinovođe. Od 2017. godine tužilac je u penziji.
Odlukom Vlade RS od 02.07.2015. godine, izvršene su statusne promene kod tuženog „Železnice Srbije“ AD, izdvajanjem uz osnivanje novih akcionarskih društava, među kojima je i AD za prevoz putnika „Srbija voz“. Privredna društva nastala izdvajanjem iz „Železnice Srbije“ AD, na osnovu statusne promene izdvajanje uz osnivanje na osnovu odluke Vlade RS, od AD „Železnice Srbije“ preuzimaju prava, obaveze, opremu, postrojenja i druga sredstva za rad, dokumentaciju, predmete koji su bili u funkciji obavljanja delatnosti, kao i zaposlene koji pod istim uslovom nastavljaju radni odnos, ali i Kolektivni ugovor sa pripadajućim aneksom. Ova društva stekla su status pravnog lica 10.08.2015. godine. Nakon izvršenih statusnih promena kod pravnog prethodnika drugotuženog, na osnovu ponude za preuzimanje ugovora o radu, tužilac je zaključio aneks ugovora o radu sa tuženim AD za prevoz putnika „Srbija voz“. Prema zaključenom ugovoru o radu sa aneksima, zaposleni ima pravo na zaradu za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zaradu po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. U Kolektivnom ugovoru koji se u spornom periodu primenjivao kod tuženih, nije navedena novčana vrednost spornih naknada, niti su one novčano iskazane, već je određeno da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas. U spornom periodu od februara 2015. godine do decembra 2017. godine, tuženi u listama sa obračunima zarada tužiocu nisu iskazivali novčani iznos spornih naknada. Tužilac tužbom u ovoj pravnoj stvari potražuje naknadu za ishranu u toku rada i naknadu za regres u periodu od februara 2015. godine do decembra 2017. godine, navodeći da mu u spornom periodu tuženi ove naknade nisu isplaćivali.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev koji se odnosi na naknadu za ishranu u toku rada i regres nalazeći da su tužiocu tražene naknade za ishranu u toku rada i za regres isplaćene, tako što su mu uračunate prilikom obračuna zarade i utvrđene kroz vrednost radnog časa.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje da je pobijana odluka doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.
Odredbom člana 118. tačka 5. i 6. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br. 24/05...75/14), propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora. Počev od 01.01.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da svojim aktima o raspodeli zarade mogu ugovarati manji ili veći iznos regresa i toplog obroka, od onoga koji je predviđen Opštim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, ali samo ukoliko je doneta odluka kojom je predviđena visina regresa i toplog obroka.
Aneksom Kolektivnog ugovora AD „Železnice Srbije“ („Sl. glasnik RS“ br. 4/06), odredbom člana 2. izmenjen je član 57. Kolektivnog ugovora, pa je određeno da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljen rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i primanja za regres za korišćenje godišnjeg odmora, dok je odredbom člana 5. stav 1. Aneksa, zatim članom 18. stav 2. aneksa 7. Kolektivnog ugovora od 23.06.2014. godine, kao i članom 57. stav 2. Kolektivnog ugovora za JP „Železnice Srbije“ AD („Sl. glasnik RS br. 4/2015) propisano da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nije izvršena konkretizacija ovog prava iz navedene odredbe Kolektivnog ugovora, jer se iz ovakvog utvrđenja vrednosti radnog časa ne može utvrditi koji iznos predstavlja naknadu troškova za ishranu i regres, s obzirom da ove naknade nisu određene u nominalnom iznosu, niti su u nominalnom iznosu iskazane u obračunskim listama za isplatu zarade tužiocu. Pri tom, visina naknade za ishranu u toku rada i naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora, mora biti određena u istom nominalnom iznosu za sve zaposlene, bez obzira na njihovu stručnu spremu, radno mesto i koeficijent za obračun i isplatu plate. To znači da ukoliko bi se prihvatilo stanovište nižestepenih sudova da je vrednost ovih troškova uračunata u vrednost radnog časa, bez određivanja visine naknade u nominalnom iznosu, tada visina naknade za ishranu i regres ne bi bila ista za sve zaposlene, već bi bila u direktnoj srazmeri sa koeficijentom radnog mesta, što se ne može prihvatiti i ne bi bilo pravilno.
Imajući u vidu da, zbog pogrešne primene materijalnog prava, nižestepeni sudovi nisu cenili pravilnost obračuna i visine tražene naknade za topli obrok i regres, što znači da je na taj način činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 2. ZPP, ukinuo nižestepene presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi činjenično stanje imajući u vidu primedbe iz ovog rešenja, a potom doneti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsednik veća – sudija
Slađana Nakić Momirović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić