Ništavost odredaba kolektivnog ugovora o naknadama suprotnih zakonu o umanjenju zarada
Kratak pregled
Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude, odbivši zahteve tužilaca. Zaključeno je da su odredbe posebnih kolektivnih ugovora, koje predviđaju veće naknade za ishranu i regres, ništave jer su suprotne imperativnom Zakonu o privremenom uređivanju osnovica.
Tekst originalne odluke
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 955/2022
19.10.2023. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića predsednika veća, Branke Dražić, Dragane Boljević, Radoslave Mađarov i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ... i BB iz ... čiji je zajednički punomoćnik Maja Miljević advokat iz ..., protiv tuženog JKP za prevoz putnika „Autotransport Pančevo“ u likvidaciji iz Pančeva, čiji je punomoćnik Saša Levnajić advokat iz ..., radi isplate naknade troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora i troškova za ishranu u toku rada, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1721/21 od 05.11.2021. godine, na sednici održanoj 19.10.2023. godine, doneo je
P R E S U D U
DOZVOLjAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1721/21 od 05.11.2021. godine.
PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1721/21 od 05.11.2021. godine i presuda Osnovnog suda u Pančevu P1 739/19 od 11.03.2021. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke, tako što se ODBIJAJU kao neosnovani tužbeni zahtevi kojim su tužioci tražili da se obaveže tuženi da, za period od novembra 2016. godine do novembra 2019. godine, svakom isplati na ime razlike između isplaćene i pripadajuće naknade troškova za ishranu u toku rada po ukupno 49.299,40 dinara i na ime razlike između isplaćenih i pripadajućih troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora po ukupno 86.931,06 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno označene mesečne iznose, uz odgovarajuću uplatu doprinosa za socijalno osiguranje, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.
OBAVEZUJU SE tužioci da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 127.499,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Pančevu P1 739/19 od 11.03.2021. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je tužba tužilaca podneta sudu 02.12.2019. godine, u delu koji se odnosi na efektivne sate rata preko ugovorenih i na rad nedeljom povučena. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da za period od novembra 2016. godine do novembra 2019. godine svakom od tužilaca isplati, na ime razlike između isplaćene i pripadajuće naknade troškova za ishranu u toku rada, po ukupno 49.299,40 dinara i na ime razlike između isplaćenih i pripadajućih troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora po ukupno 86.931,06 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno označene mesečne iznose od dospelosti do isplate, na način opisan u tom stavu izreke. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da na iznose iz prethodnog stava izreke za tužioce uplati odgovarajuće doprinose za obavezno socijalno osiguranje. Stavom četvrim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 150.089,22 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1721/21 od 05.11.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavovima drugom, trećem i četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na član 404. ZPP.
Imajući u vidu različitu sudsku praksu u istoj pravnoj situaciji, izraženu u presudama revizijskog suda na koje je revident ukazao, Vrhovni sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, pa je radi potrebe ujednačavanja sudske prakse doneo odluku kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da je revizija osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je javno komunalno preduzeće čiji je osnivač Grad Pančevo. Tužiocima, kao svojim zaposlenima, tuženi je u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao naknadu troškova za ishranu u toku rada mesečno u iznosu od 2.700,00 dinara bruto i naknadu troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora mesečno 1.000,00 dinara bruto, koje je isplatio u skladu sa svojim Programom poslovanja važećim za oktobar 2014. godine i Pravilnikom o radu, gde su isplate po osnovu regresa i toplog obroka planirane u iznosu koji je bio pre donošenja Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava („Službeni glasnik RS“ broj 116/14, stupio na snagu 28.10.2014. godine). Posebnim kolektivnim ugovorom za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti na teritoriji Republike Srbije (''Službeni glasnik RS'' broj 27/15, stupio na snagu 26.03.2015. godine), članom 65. predviđeno je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, a da se visina troškova naknade za ishranu u toku rada sa pripadajućim porezima i doprinosima utvrđuje dnevno, najmanje u iznosu 250,00 dinara. Članom 66. istog PKU predviđeno je da zaposleni ima pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora sa pripadajućim porezima i doprinosima, najmanje u visini 1/12 mesečno od 75% prosečno isplaćene zarade po zaposlenom u Republici Srbiji prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za statistiku za prethodnu godinu. Posebnim kolektivnim ugovorom za javna i javno komunalna preduzeća Grada Pančeva (''Službeni glasnik RS'' broj 59/2015, stupio na snagu 03.07.2015. godine), članom 84. propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada u visini utvrđenoj Posebnim kolektivnim ugovorom, tim ugovorom, opštim aktom kod poslodavca i ugovorom o radu, a da se visina naknade troškova za ishranu u toku rada sa pripadajućim porezima i doprinosima utvrđuje dnevno, najmanje u iznosu 250,00 dinara. Članom 85. istog akta predviđeno je da zaposleni, u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom, tim ugovorom, opštim aktom kod poslodavca i ugovorom o radu ima pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora sa pripadajućim porezima i doprinosima, najmanje u visini 1/12 mesečno od 75% prosečno isplaćene zarade po zaposlenom u Republici Srbiji prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za statistiku za prethodnu godinu. Tužioci su sa tuženim poslodavcem, nakon stupanja na snagu navedenih posebnih kolektivnih ugovora, zaključili aneks ugovora o radu, odnosno ugovor o uređivanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti u kojima je navedeno da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa zakonom, posebnim kolektivnim ugovorom Republike Srbije, Posebnim kolektivnim ugovorom i opštim aktom.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da tužioci osnovano potražuju manje isplaćenu naknadu troškova za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora u skladu sa posebnim kolektivnim ugovorima i da se pravila iz člana 4. Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih primanja kod korisnika javnih sredstava ne odnose na naknadu za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, pa je kao osnovane usvojio postavljene tužbene zahteve.
Po oceni Vrhovnog suda, ovakvo stanovište nižestepenih sudova nije pravilno. Odredbom člana 1. Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava („Službeni glasnik RS“, broj 116/14 – stupio na snagu 28.10.2014. godine) propisano je da se tim zakonom privremeno uređuje osnovica, odnosno vrednost radnog časa, vrednost boda i vrednost osnovne zarade, za obračun i isplatu plata, odnosno zarada kao i drugih stalnih primanja izabranih, imenovanih, postavljenih i zaposlenih lica kod korisnika javnih sredstava, sa ciljem očuvanja finansijskog sistema u Republici Srbiji i sistema plata i zarada u javnom sektoru. U članu 3. stav 1. navedenog zakona propisano je da se u tom zakonu platom smatra zarada zaposlenog kod korisnika javnih sredstava, utvrđena u skladu sa zakonom koji uređuje radne odnose, odnosno plate izabranog, imenovanog i postavljenog lica, zaposlenog kod korisnika javnih sredstava utvrđene u skladu sa zakonom koji uređuje platu u državnim organima, organima lokalne vlasti, organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja i javnim službama. U članu 4. istog zakona propisano je da su ništave odredbe opšteg ili pojedinačnog akta kojima se povećavaju osnovice, koeficijenti i drugi elementi, odnosno uvode novi elementi na osnovu kojih se povećava iznos plate i drugih stalnih primanja kod subjekata iz člana 2. ovog zakona, donet za vreme primene tog zakona.
Tuženi je korisnik budžetskih sredstava pa se na njega, osim pomenutog zakona, primenjuje i Zakon o budžetu i Zakon o budžetskom sistemu, tako da obaveze koje preuzima moraju odgovarati aproprijaciji koja mu je odobrena za tu namenu u odgovarajućoj budžetskoj godini (član 54. Zakona o budžetskom sistemu).
Pod zaradom se smatraju primanja iz radnog odnosa, između ostalog i naknada za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, a što proizlazi iz odredbe člana 105. Zakona o radu, a pojam zarade u skladu sa Zakonom o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, podrazumeva zaradu utvrđenu u skladu sa zakonom koji uređuje radne odnose. Drugačijim tumačenjem pojma zarade ne bi bio ispunjen cilj Zakona o privremenom uređivanju osnovnica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava (član 1), jer bi to značilo selektivnu primenu zakona, imajući u vidu i da koeficijent za obračun plate izabranih, imenovanih i postavljenih lica i zaposlenih u skladu sa Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama, sadrži i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, na koje se kao i na zaposlene kod tuženog primenjuje Zakon o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarade i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava.
S obzirom da su pravila iz Zakona o privremenom uređivanju osnovnica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, Zakona o budžetu i Zakona o budžetskom sistemu imperativne prirode koja se moraju bezuslovno poštovati, bez prava da se u njima bilo šta menja, kod budžetskog finansiranja plata kod tuženog nije moguće primeniti korektivno pravilo iz člana 8. stav 2. Zakona o radu, jer je upravo zakonom određen način utvrđivanja osnovica za plate. Zbog toga i po shvatanju ovog suda, odredbe Posebnog kolektivnog ugovora, donete nakon stupanja na snagu Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, ništave su i kao takve ne mogu da proizvode pravno dejstvo (PKU ne može biti suprotan zakonu na osnovu člana 103. ZOO u vezi člana 240. Zakona o radu) zbog čega su nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtevi tužilaca odbijeni.
Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Tuženi je uspeo u postupku po reviziji, pa mu na osnovu člana 153. i 154. ZPP u vezi sa članom 165. stav 2. istog zakona, pripadaju opredeljeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 120.259,00 dinara, a koji obuhvataju troškove na ime: sastava odgovora na tužbu 6.000,00 dinara, sastav žalbe 12.000,00 dinara, sastav revizije 18.000,00 dinara, prema AT, kao i za takse na žalbu i drugostepenu odluku u iznosima od po 15.250,00 dinara, takse na reviziju 30.499,00 dinara i revizijsku odluku 45.750,00 dinara, po odmerenju suda.
Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić