Poništaj preinačavajuće presude zbog povrede prava na obrazloženu odluku
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i poništio presudu Apelacionog suda u Nišu. Utvrđeno je da je preinačavajuća presuda povredila pravo na pravično suđenje jer nije adekvatno obrazložena i jer je sud odstupio od sopstvenog ranijeg pravnog stava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Vinke Petrović iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održano j 10. decembra 2015. godine , doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Vinke Petrović i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Nišu Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi koju je tuženi-protivtužilac podneo protiv presude Osnovnog suda u Nišu P. 2961/12 od 13. novembra 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vinka Petrović iz Niša podnela je , 3. decembra 2013. godine , Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije .
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je podnositeljka podnela tužbu Osnovnom sudu u Nišu , radi predaje dela sporne parcele, dok je u istom predmetu tuženi-protivtužilac podneo protivtužbu, radi utvrđenja prava svojine na delu sporne parcele, na osnovu usmenog ugovora o razmeni nepokretnosti i održaja; da je Osnovni sud u Nišu odbio kao neosnovan protivtužebni zahtev tuženog-protivtužioca i usvojio podnositeljkin tužbeni zahtev, dok je Apelacioni sud u Nišu osporenom presudom Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine preinačio prvostepenu presudu, tako što je usvojio protivtužbeni zahtev, a odbio njen tužbeni zahtev; da je Osnovni sud u Nišu utvrdio da je sticanje prava svojine održajem na delu sporne parcele bilo moguće od 1996. godine, kada je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa iz 1996. godine brisana odredba člana 29. osnovnog teksta ovog zakona, koja je propisivala zabranu sticanja prava svojine održajem na stvarima u društvenoj svojini , zatim da nema retroaktivne primene održaja na posed nepokretnosti u društvenoj svojini pre 1996. godine, dalje, da tuženi-protivtužilac nije dokazao da je savestan držalac dela sporne parcele u periodu od 20 godina, pri čemu je sud računao period od 1996. godine do podnošenja tužbe 2010. godine; da je prvostepni sud u obrazloženju presude pravilno utvrdio da ugovor o razmeni nepokretnosti bez pismene forme ne proizvodi pravno dejstvo, te da ne može biti pravni osnov za sticanje prava svojine, dok je Apelacioni sud u Nišu bez ikakvog obrazloženja utvrdio da i takav ugovor proizvodi pravno dejstvo; da je Apelacioni sud u Nišu u istom sporu u rešenju Gž. 570/12 od 23. maja 2012. godine i u osporenoj presudi Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine dao različita tumačenja odredaba Za kona o osnovama svojinskopravnih odnosa o sticanju prava svojine održajem.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Tužilja Vinka Petrović, ovde podnositeljka ustavne žalbe, podnela je tužbu Osnovnom sudu u Nišu protiv tuženog Đ.P, radi povraćaja dela sporne parcele, dok je tuženi Đ.P. istom sudu podneo tužbu protiv tužilje, radi utvrđenja prava svojine na delu sporne parcele, na osnovu usmenog ugovora o razmeni nepokretnosti i održaja.
Osnovni sud u Nišu je presudom P. 2961/12 od 13. novembra 2012. godine usvojio tužbeni zahtev tužilje-protivtužene, a odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno: da je sporna parcela u katastru nepokretnosti upisana na ime tužilje-protivtužene; da se tužba za povraćaj svojine (actio rei vindicatio) podnosi kada vlasnik nema državinu na stvari protiv držaoca; da je u konkretnom slučaju tužilja-protivtužena dokazala pravo svojine na stvari, a da državinu stvari ima tuženi-protivtužilac; da se zaštita prava svojine na stvarima svodi na povraćaj stvari iz državine drugog lica nezavisno od toga kako je to lice steklo ovu državinu; da je sud prilikom odlučivanja pošao od naloga datih u rešenju Apelacionog suda u Nišu Gž. 570/12 od 23. maja 2012. godine i primenio odredbe člana 28. stav 4, člana 30. stav 2. i člana 72. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da se održajem na zemljištu u društvenoj svojini nije moglo steći pravo svojine do 1996. godine, kada je brisana odredba člana 29. ovog zakona koji m je ova zabrana bila propisana; da se Zakon o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa iz 1996. godine ne primenjuje retroaktivno, već se vreme potrebno za održaj računa od brisanja odredbe člana 29. ovog zakona (odnosno od 1996. godine); da je nacionalizacija sporne parcele izvršena 1980. godine, te da je sporna parcela određena kao društveno zemljište, pa se taj period ne može uračunavati u vreme potrebno za održaj; da je tuženi-protivtužilac u državini sporne parcele od 1989. godine, a, prema njegovom iskazu , spornu parcelu je stekao njegov otac po osnovu usmenog ugovora o trampi zaključenog sa ocem tužilje-protivtužne od 1973. godine; da kako je u vreme kada je zaključen usmeni ugovor o trampi, bila obavezna pismena forma ugovora o prometu nepokretnosti, to predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo; da je očigledno da je otac tuženog-protivtužioca po osnovu dogovora sa ocem tužilje-protivtužene stupio u državinu sporne parcele, ali da državina nije trajala neprekidno 20 godina; da primenom pravila o teretu dokazivanja tuženi-protivtužilac nije dokazao da je savestan držalac dela sporne parcele u periodu od 20 godina, pri čemu je sud računao period od 1996. godine do podnošenja tužbe 2010. godine ; da otac tuženog-protivtužioca pre nacionalizacije zemljišta nije stekao pravo svojine održajem; da je sud, imajući u vidu sve navedeno, utvrdio da nije osnovan protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca, te da je osnovan tužbeni zahtev tužilje protivtužene za predaju nepokretnosti.
Apelacioni sud u Nišu je osporenom presudom Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine preinačio ožalbenu prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtev tužilje-protivtužene, a usvojio protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca. U obrazloženju osporene presude je navedeno: da je Apelacioni sud u Nišu ocenio sve žalbene navode tuženog-protivtužioca i našao da su isti osnovani; da se iz usmenog ugovora o trampi od 1973. godine, koji je zaključen između oca tuženog-protivtužioca i oca tužilje-protivtužene, vidi da je postignut dogovor da otac tuženog-protivtužioca ustupa je dan deo svoje parcele ocu tužilje-protivtužene kako bi na istom sagradio pomoćni objekat, koji i danas postoji, a da je otac tužilje-protivtužene za taj deo parcele dao ocu tuženog -protivtužioca deo sporne parcele; da prema odredbi člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom dvadeset godina; da je državina zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja; da je državina savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova; da je pogrešno prvostepeni sud utvrdio da je tužilja-protivtužena korisnik dela sporne parcele, jer je savestan držalac navedenog dela sporne parcele tuženi-protivtužilac ; da je navedeni deo sporne parcele držao pravni prethodnik tuženog-protivtužioca, po osnovu usmenog ugovora o trampi od 1970. godine, pa zatim sam tuženi-protivtužilac sa uverenjem da drži svoju nepokretnost i to preko 20 godina; da se ugovor o razmeni nepokretnosti zaključuje u pismenoj formi, ali da je punovažan i usmeni ugovor o razmeni nepokretnosti, ukoliko je isti realizovan međusobnim ustupanjem nepokretnosti koje su bile predmet razmene i ukoliko je svaki ugovarač, u periodu potrebnom za sticanje svojine savesnim održajem , držao nepokretnost koja mu je ustupljena kod razmene; da je tuženi-protivtužilac u državini dela sporne parcele od 1970. godine, da tuženog-protivtužioca tužilja-protivtužena nije uznemiravala u državini iste, te je tuženi vlasnik dela sporne parcele do 1980, a od 1980. godine korisnik iste, iz kojih razloga su se stekli uslovi da se prvostepena presuda preinači i odluči kao u izreci presude.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, "Službeni list SRJ", broj 29/96 i "Službeni glasnik RS", broj 115/05) propisano je: da savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina (član 28. stav 4.); da se u vreme potrebno za održaj uračunava i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci (član 30. stav 2.); da vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari (član 37. stav 1.); da je državina zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja, da je državina savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova i da se savesnost državine pretpostavlja (član 72.).
Odredba člana 29. osnovnog teksta Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 6/80), kojom je bila propisana zabrana sticanja prava svojine održajem na stvarima u društvenoj svojini, brisana je donošenjem Zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa iz 1996. godine ("Službeni list SRJ", broj 29/96).
5. Razmatrajući ustavnu žalbu sa aspekta istaknute povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud ukazuje da, saglasno navedenoj ustavnoj odredbi, kao i praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, postoji obaveza sudova i drugih državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja da, između ostalog, argumentovano i dovoljno obrazlože svoje odluke. Ova obaveza ne može biti shvaćena tako da se u odluci moraju izneti svi detalji i dati odgovori na sve iznesene činjenične i pravne tvrdnje stranaka. Mera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke, ali sudovi moraju u svakom slučaju da obrazlože svoju odluku na taj način što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (videti, pored ostalih, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine). Takođe, u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP ), zauzet je stav da je za ocenu ispunjenosti standarda prava na pravično suđenje neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta (videti presudu Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine predstavka broj 157/1996/776/1977 , stav 60.). Upravo u procesnoj situaciji kada sud više instance u postupku po žalbi svojom odlukom preinačava odluku suda niže instance postoji veći stepen obaveze suda više instance da detaljnije, jasnije, preciznije obrazloži svoju odluku. Naime, kada žalbeni sud svojom odlukom preinačava prvostepenu odluku, on se faktički stavlja u položaj prvostepenog suda, jer tada drugostepeni sud zauzima sasvim drugačije (novo) pravno stanovište u odnosu na prvostepeni sud, a u trenutku donošenja osporene preinačavajuće presude, zakonitost i pravilnost takvog pravnog stanovišta nezadovoljna stranka više nije mogla da osporava (osim ako su bili ispunjeni uslovi za izjavljivanje revizije, s tim što su uslovi za izjavljivanje navedenog vanrednog pravnog sredstva bili mnogo strožiji i restriktivniji u odnosu na žalbu). Ustavni sud dalje ukazuje da se osobenost pravnog stanovišta zauzetog u preinačavajućoj drugostepenoj presudi ogleda i u tome da razlozi dati u ovoj vrsti drugostepene presude moraju da ukažu zašto se drugostepeni sud ne saglašava sa pravnim stanovištem koje je zauzeto u prvostepenoj presudi, odnosno razlozi dati u obrazloženju preinačavajuće presude mora ju na jasan i nedvosmislen način ukazati zašto je pogrešna ocena prvostepenog suda u pogledu spornog pravnog pitanja. Navedeno ima za cilj da samoj stranci u postupku bude poznato i jasno zašto se preinačava prvostepena presuda na njegovu štetu. Inače, prednosti zauzimanja istovetnog pravnog stanovišta u prvostepenoj presudi i u presudi po redovnom odnosno vanrednom pravnom leku ogleda se u tome da razlozi izneti u tim odlukama daju jasniju i precizniju sliku o osnovanosti nečijeg (tužbenog) zahteva, te su stoga jači i razumljiviji (vidi Odluku Ustavnog suda Už-3825/2013 od 22. oktobra 2015. godine i presudu ESLjP u predmetu Lhermitte protiv Belgije, broj 34238/09, od 26. maja 2015. godine).
Primenjujući navedeno na konkretni slučaj, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud u Nišu osporenom presudom Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca Đ.P. za utvrđenje prava svojine na jednom delu sporne parcele, na osnovu usmenog ugovora o razmeni nepokretnosti i (vanrednog) održaja. U pravnoj oceni osporene drugostepene presude je navedeno: da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je podnositeljka ustavne žalbe korisnik dela sporne parcele, jer je savestan držalac sporne parcele tuženi-protivtužilac Đ.P; da je deo sporne parcele najpre držao pravni prethodnik tuženog-protivtužioca, po osnovu usmenog ugovora o razmeni nepokretnosti od 1970. godine, a zatim taj deo drži tuženi-protivtužilac Đ.P. sa uverenjem da drži svoju nepokretnost i to preko 20 godina; da tužilja nije uznemiravala tuženog-protivtužioca u državini dela sporne parcele, te je tuženi-protivtužilac vlasnik dela parcele do 1980, a od 1980. godine korisnik iste. U vezi sa izloženim , Ustavni sud ocenjuje da se Apelacioni sud u Nišu u osporenoj preinačavajućoj presudi nije izjasnio o ključnim razlozima zbog kojih je prvostepeni sud odbio protivtužbeni zahtev, a koji se odnose na to: da je sticanje prava svojine na delu sporne parcele putem održaja bilo moguće tek od 1996. godine, kada je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa iz 1996. godine brisana odredba člana 29. osnovnog teksta ovog zakona, koja je propisivala zabranu sticanja prava svojine održajem na stvarima u društvenoj svojini; da nema retroaktivne primene održaja na posed nepokretnosti u društvenoj svojini pre 1996. godine; da tuženi-protivtužilac nije držalac dela sporne parcele u periodu od 20 godina, pri čemu je računat period od 1996. godine do podnošenja tužbe 2010. godine ; da ni otac tuženog-protivtužioca pre nacionalizacije zemljišta nije stekao pravo svojine održajem.
Kada je reč drugom istaknutom pravnom osnovu za sticanje prava svojine – usmenom ugovoru o razmeni nepokretnosti, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud ocenio da navedeni ugovor, kao vrsta ugovora o prometu nepokretnosti, ne proizvodi pravno dejstvo jer nije zaključen u pismenoj formi, dok je drugostepeni sud u osporenoj preinačavajućoj presudi naveo da se ugovor o razmeni nepokretnosti zaključuje u pismenoj formi, ali da je punovažan i usmeni ugovor o razmeni nepokretnosti, ukoliko je isti realizovan međusobnim ustupanjem nepokretnosti koje su bile predmet razmene i ukoliko je svaki ugovarač, u periodu potrebnom za sticanje svojine savesnim održajem , držao nepokretnost koja mu je ustupljena kod razmene. Međutim, Ustavni sud ocenjuje da se drugostepeni sud prilikom zauzimanja svog pravnog stanovišta nije pozvao ni na jedan merodavan zakon koji propisuje mogućnost da ova vrsta usmenog ugovora o prometu nepokretnosti proizvodi pravno dejstvo. Ovakvo postupanje drugostepenog suda, po oceni Ustavnog suda, predstavlja osnov za utvrđenje povrede prava na pravično suđenje, i to prava na obrazloženu sudsku odluku (vidi Odluku Už-2991/2013 od 11. juna 2015. godine, na internet stranici: www.ustavni.sud.rs).
Na kraju, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud u Nišu u istom predmetu u rešenju Gž. 570/12 od 23. maja 2012. godine, kojim je ukinuta prva po redu doneta prvostepena presuda, i koje je prethodilo donošenju osporene preinačavajuće presude Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine, zauzeo pravno stanovište da se period u kome je sporna parcela bila u društvenoj svojini ne uraču nava u vreme potrebno za održaj i da predmetni usmeni ugovor o razmeni nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo jer nije zaključen u obaveznoj pismenoj formi, dok je u osporenoj preinačavajućoj presudi u vreme potrebno za održaj uračunao period kada je sporna parcela bila u režimu društvene svojine i utvrdio da i usmeni ugovor o razmeni nepokretnosti proizvodi pravno dejstvo.
U vezi sa tim, Ustavni sud ocenjuje da ne postoji nikakvo procesno ograničenje da drugostepeni sud u meritornoj odluci zauzme drugačije pravno stanovište u odnosu na pravno stanovište koje je zauzeo u ranijem ukidajućem rešenju. Ipak, ukidajuće drugostepeno rešenje ima određeni pravni značaj, u tom smislu što sadrži početno, preliminarno, pravno stanovište drugostepenog suda. U tom rešenju drugostepeni sud daje određene naloge za dalje postupanje prvostepenog suda, ali ti nalozi su bitni i za same parnične stranke koje preduzimaju određene radnje u skladu sa tim nalozima (kao što je predlaganje novih dokaza). Stranka ima legitimno očekivanje da će drugostepeni sud u meritornoj odluci podržati svoje pravno stanovište koje je prethodno zauzeo u ukidajućem rešenju. Stoga, standard pravičnosti nalaže postojanje određenih razloga zbog kojih je drugostepeni sud u meritornoj odluci zauzeo drugačije pravno stanovište u odnosu na pravno stanovište koje je zauzeo u ranijem ukidajućem rešenju. U suprotnom, odsustvo takvih razloga, parničnu stranku lišava mogućnosti da sazna zašto je drugostepeni sud promenio pravno stanovište povodom istog pravnog pitanja (šta se to u međuvremenu promenilo), a što može dovesti u sumnju pravičnost postupka. Ustavni sud ukazuje da je ESLjP utvrdio povredu načela pravne sigurnosti zbog postojanja dve različite odluke Vrhovnog suda u pogledu dozvoljenosti revizije, koje su donete u istom postupku, zaključivši da je Vrhovni sud donošenjem novog rešenja o istom pit anju u istom postupku, suprotnog prethodno donetom, sam postao izvor nesigurnosti (videti presudu Vusić protiv Hrvatske, broj predstavke 48101/07, od 1. jula 2010. godine, stav 45 .). Identično stanovište ESLjP je izneo i u presudi Balažoski protiv "Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije", od 25. aprila 2013. godine. Ovakvo pravno stanovište je prihvatio i Ustavni sud ( vidi Odluku Už- 2622/2013 od 22. oktobra 2015. godine, na internet stranici: www.ustavni.sud.rs). Kada je reč o konkretnom slučaju, Ustavni sud ocenjuje da Apelacioni sud u Nišu u osporenoj presudi nije naveo bilo kakve razloge zašto je odstupio od svog ranije zauzetog pravnog stanovišta u ukidajućem rešenju, čime je podnositeljka lišena mogućnosti da sazna zašto je drugostepeni sud promenio pravno stanovište povodom istih pravnih pitanja, a da se prethodno nisu promenile pravno relavantne činjenice.
6. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 107/07, 99/11 i 18/13- Odluka US), odlučujući kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede ustavnog prava mogu otkloniti poništajem osporene presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 319/13 od 17. oktobra 2013. godine i određivanjem da isti sud, kao nadležan, ponovo odlučio o žalbi tuženog-protivtužioca podnetoj protiv protiv prvostepene presude, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Kako je Ustavni sud usvojio ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, to nije posebno razmatrao pitanje povrede prava podnositeljke ustavne žalbe na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava.
8. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
Vesna Ilić Prelić