Odluka Ustavnog suda o pravičnoj naknadi zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje da je podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje, jer mu je dosuđena neadekvatna naknada (600 evra) za povredu prava na suđenje u razumnom roku. Utvrđuje se pravo na naknadu od 800 evra.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Draga Andića iz Banatskog Novog Sela, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 20. aprila 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Draga Andića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Pančevu P1. 428/05 od 2. februara 2006. godine, presude Okružnog suda u Pančevu Gž1. 821/06 od 29. novembra 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev .II 657/08 od 6. novembra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Drago Andić iz Banatskog Novog Sela podneo je 23. januara 2009. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presuda navedenih u izreci, zbog povrede prava na rad zajemčenog odredbom člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi da zbog nepouzdano utvrđenog činjeničnog stanja postupajući sudovi nisu bilu u mogućnosti da prilikom donošenja osporenih presuda pravilno primene materijalno pravo. Naime, podnosilac ustavne žalbe ističe da nijedan od postupajućih sudova nije uvažio njegovo ukazivanje, kao tužioca u predmetnom parničnom postupku, da je Pravilnik o radu „falsifikovan“, jer ga nije doneo upravni odbor, već direktor tuženog MDD „Silomont“ Pančevo. Takođe ukazuje da sudovi nisu imali pravnog ni činjeničnog uporišta da zaključe da tuženi nije bio u obavezi da donosi program o načinu i postupku rešavanja viška zaposlenih. Podnosilac tvrdi i da tuženi pri utvrđivanju viška zaposlenih nije postupio ni u skladu sa navedenim „falsifikovanim“ Pravilnikom, budući da nije pribavio potrebnu saglasnost Sindikata. Pri tome se nijedan od sudova nije obazirao na tužiočeve dokazne predloge u vezi navedenih tvrdnji. Zbog svega navedenog podnosilac smatra da mu je povređeno pravo zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) po svojoj sadržini istovetna je navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. Polazeći od iznetih navoda ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da podnosilac ustavne žalbe, nezadovoljan ishodom okončanog parničnog postupka, formalno se pozivajući na povredu prava zajemčenog odredbom člana 60. stav 4. Ustava od Ustavnog suda traži da postupa kao instancioni sud. Ovo iz razloga što iz sadržine ustavne žalbe proizlazi da povredu Ustavom zajemčenog prava na koje se poziva, podnosilac ustavne žalbe obrazlaže, pre svega, nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, odnosno da prvenstveno osporava pravilnost ocene izvedenih dokaza od strane redovnih sudova. Prema tome, ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge na kojima bi se zasnivali navodi o povredi označenog ustavnog prava, već se od Ustavnog suda u suštini zahteva da kao redovni sud još jednom oceni zakonitost osporenih presuda.
Ustavni sud i u ovom predmetu ukazuje na to da u postupku pružanja ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, ovaj sud nije nadležan da preispituje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i ocenjuje valjanost zaključaka o izvedenim dokazima u postupku pred redovnim sudovima, niti da vrši instancionu kontrolu zakonitosti donetih sudskih odluka. Otuda formalno pozivanje na povredu Ustavom zajemčenih prava, bez navođenja ustavnopravnih razloga kojima se sa stanovišta sadržine zajemčenog prava potvrđuju navodi ustavne žalbe, ne čini samo po sebi ustavnu žalbu dopuštenim pravnim sredstvom.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
4. S obzirom na izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević