Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog neodgovarajuće naknade štete
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđuje povredu prava na pravično suđenje i poništava deo presude Višeg suda. Dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od 400 evra zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku nije adekvatan prema praksi Evropskog suda.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i Vesna Ilić Prelić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalb i M. M . iz sela Velika Biljanica kod Leskovca , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa član om 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 16. marta 2023. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalb a M. M . i utvrđuje da je presudom Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine podnositeljki ustavne žalb e povređeno pravo na pravično suđenje , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine, u delu kojim je odb ijena kao neosnovana žalba tužilje, a presuda Osnovnog suda u Leskovcu Prr. 1277/17 od 1. marta 2018. godine potvrđena u stav u 3. izreke , i određuje da isti sud donese novu odluk u o žalb i M. M . izjavljenoj protiv stava 3. izreke presude Osnovnog suda u Leskovcu Prr. 1277/17 od 1. marta 2018. godine.
3. Utvrđuje se pravo M. M . na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, umanjenom za iznos isplaćen po osnovu presude Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine, kao i za ostale iznose koji su podnositeljki eventualno već isplaćeni po osnovu utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku u stečajnom postupku koji se vodi pred Privrednim sudom u Leskovcu u predmetu St. 23/10. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. M . iz sela Velika Biljanica kod Leskovca izjavila je Ustavnom sudu, 21. septembra 2018. godine, preko punomoćnika D. M , advokata iz Leskovca, ustavnu žalb u protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalb i je, pored ostalog, navedeno da je propustom Privrednog suda u Leskovcu da u predmetnom stečajnom postupku namiri potraživanj e podnositeljke iz radnog odnosa , utvrđeno pravnosnažn om sudsk om odluk om, povređen a označena ustavna prava. Istakla je da je rešenjem Privrednog suda u Leskovcu usvojen njen prigovor radi ubrzavanja predmetnog stečajnog postupka i utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Navela je da je, nakon što joj je pravnosnažno utvrđena povred a prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom stečajnom postupku , u skladu sa odredb ama Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku , podne la tužb u protiv Republike Srbije radi naknade štete, ali da je u osporen oj presud i njen tužbeni zahtev za naknadu imovinske štete u celosti odbijen kao neosnovan, dok je tužbeni zahtev za naknadu neimovinske štete delimično usvojen u iznosu od 400 evra, a odbijen do iznosa od traženih 2.000 evra, što je prenisko u poređenju sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Postavila je zahtev za naknadu š tete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne ž albe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalb u, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Privrednog suda u Leskovcu R4 St. 858/17 od 5. maja 2017. godine usvojen je prigovor podnositeljke ustavn e žalb e radi ubrzavanja postupka i utvrđeno je da je podnositeljki povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u stečajnom postupku koji se vodi pre d Privrednim sudom u Leskovcu u predmetu St. 23/10, nad stečajnim dužnikom DP „I.“ Leskovac – u stečaju. Podnositeljki je u predmetnom stečajnom postupku utvrđeno potraživanje iz radnog odnosa u iznosu od 319.718,49 dinara.
Osporenom presudom Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuži lje, ovde podnositeljke ustavne žalbe i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Leskovcu Prr. 1277/17 od 1. marta 2018. godine. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno: da je prvostepenom presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde da joj na ime imovinske štete isplati iznos priznatog potraživanja u postupku stečaja koji se vodi pred Privrednim sudom u Leskovcu u predmetu St. 23/10; da se u pogledu ispunjenosti uslova za naknadu imovinske štete, pored postojanja pravnosnažne odluke kojom je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, primenjuju i odredbe Zakona o obligacionim odnosima o objektivnoj odgovornosti tužene države; da kada se radi o imovinskoj šteti, tuži lja je dužna da doka že da je postojala uzročno-posledična veza sa povredom prava, ali da po oceni drugostepenog suda, ona nije dokazala postojanje uzročno-posledične veze između nastale štete i povrede prava na suđenje u razu mnom roku, odnosno da je tužilja pretrpe la imovinsku štetu u navedenom iznosu upravo zbog dugog trajanja predmetnog stečajnog postupka, te da nije dovoljno samo postojanje odluke o utvrđenoj povredi prava na suđenje u razumnom roku; da je pravilna odluka prvostepenog suda i u pogledu iznosa od 400 evra koji je dosuđen na ime novčanog obeštećenja zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
5. Najpre kada je reč o istaknutoj povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava u vezi sa pravnosnažnim odbijanjem tužbenog zahteva za naknadu imovinske štete, Ustavni sud konstatuje da se navodi o povredi označenog ustavnog prava zasnivaju na tvrdnji da je uzročno-posledična veza, za koju Viši sud u Leskovcu smatra da nije dokazana, potvrđena u praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava.
U vezi sa osnovanošću ovih navoda i tvrdnji podnositeljke, a koji se odnose na osporenu presudu u navedenom delu, Ustavni sud upućuje na stavove i ocene koji su detaljno izneti u Odluci Už-9242/2020 od 7. aprila 2022. godine, a koji se primenjuju i u konkretnom slučaju.
U pomenutoj Odluci, Ustavni sud je podsetio na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju je i sam prihvatio kroz svoje odluke, u vezi sa pitanjem odgovornosti države za neizvršenje sudskih odluka u kojima je dužnik preduzeće sa većinskim državnim, odnosno društvenim kapitalom i pravom na naknadu materijalne štete. Takođe, Ustavni sud je konstatovao da su, u međuvremenu, nadležni sudovi u svojim odlukama zauzeli isto pravno stanovište u vezi sa pitanjem odgovornosti Republike Srbije za naknadu ove vrste imovinske štete, pozivajući se upravo na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i Suda, kao i na Zaključak o odgovornosti Republike Srbije za naknadu materijalne štete nastale zbog neizvršenja pravnosnažnih sudskih odluka, koji je usvojen na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 2. novembra 2018. godine.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je u Odluci Už-9242/2020 od 7. aprila 2022. godine zaključio da je sama činjenica da je sudskom odlukom utvrđeno da neko lice zbog neefikasnog i nedelotvornog postupanja nadležnog suda nije u mogućnosti da u razumnom roku naplati svoje potraživanje iz radnog odnosa u izvršnom, odnosno stečajnom postupku, prema dužniku, koji je u vreme nastanka potraživanja imao pretežan društveni, odnosno državni kapital, dovoljna da bi se utvrdila odgovornost države za naknadu imovinske štete. Drugim rečima, pretpostavka za zasnivanje objektivne odgovornosti Republike Srbije za naknadu ove vrste imovinske štete nastale iz potraživanja iz radnog odnosa prema dužniku koji je u vreme nastanka potraživanja imao pretežan društveni, odnosno državni kapital, jeste prethodno utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom izvršnom, odnosno stečajnom postupku. U tom kontekstu, Ustavni sud je naglasio da kod ovog oblika objektivne odgovornosti Republike Srbije za štetu važi pretpostavka uzročnosti, tako da oštećeno lice ne snosi teret dokazivanja postojanja uzročno-posledične veze, već se ona pretpostavlja.
6. Što se tiče osporene drugostepen e presud e u delu u kom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu novčanog obeštećenja zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u stečajnom postupku preko iznosa od 400 evra, pa do 2.000 evra, Ustavni sud smatra da su za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari od značaja stavovi Evropskog suda za ljudska prava izraženi u predmetu Stanković protiv Srbije (predstavka broj 41285/19, odluka od 19. decembra 2019. godine). Naime, Evropski sud za ljudska prava se u toj odluci prvi put izjašnjavao o tome da li je visina naknade neimovinske štete koja je dosuđena od strane „redovnih“ sudova na osnovu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (zbog neizvršenja/kašnjenja u izvršenju sudskih odluka u kojima je dužnik preduzeće sa isključivim ili većinskim državnim ili društvenim kapitalom), dovoljna i adekvatna. Razmatrajući prigovor tužene države o gubitku statusa „žrtve“, Evropski sud za ljudska prava je primetio da je iznos naknade nematerijalne štete od 800 evra koji su domaći sudovi dosudili podnositeljki predstavke, niži od iznosa koje taj sud dosuđuje u sličnim predmetima, ali je naglasio da se pitanje adekvatnosti dosuđenog iznosa naknade mora ceniti u svetlu svih okolnosti slučaja, što uključuje ne samo trajanje konkretnog postupka, već i vrednost naknade koja se ocenjuje u kontekstu životnog standarda u određenoj državi, kao i činjenicu da će u okviru nacionalnog sistema ova naknada u principu biti dosuđena i isplaćena brže i ranije nego da o tome odlučuje Evropski sud (stav 23.). Zaključujući da se dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od 800 evra može smatrati dovoljnim i adekvatnim za pretrpljenu povredu prava na suđenje u razumnom roku, te da je, posledično, podnositeljka predstavke izgubila status „žrtve“ u smislu člana 34. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, to je Evropski sud za ljudska prava odbacio tu predstavku.
Ustavni sud nalazi da se, u situaciji kada se ustavnom žalbom sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava osporava presuda koj om je podnositeljki dosuđen a novčan o obešteće nje za neimovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku, a koja je utvrđena zbog nemogućnosti da u primerenom roku naplat i dosuđen o potraživanj e iz radnog odnosa od poslodavca – dužnika koji je preduzeće sa isključivim ili većinskim društvenim ili državnim kapitalom, istaknuta povreda prava na pravično suđenje mora ispitivati primenom stavova Evropskog suda za ljudska prava izraženih u odluci Stanković protiv Srbije. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da ocena dosuđene visine naknade neimovinske štete u ovoj ustavnopravnoj stvari nema karakter instancionog postupanja Ustavnog suda, već predstavlja mehanizam kojim se obezbeđuje da se zajemčena prava tumače u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava kao međunarodne institucije koja nadzire njihovo sprovođenje. Ustavni sud ističe da je, u cilju usklađivanja svoje prakse sa jedinstvenim pristupom Evropskog suda u rešavanju ovog spornog pitanja, doneo Odluku Už-277/2017 od 4. juna 2020. godine (koja je objavljena na internet stranici Ustavnog suda : www.ustavni.sud.rs i u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 104/20), kojom je usvojio ustavnu žalbu M.K, D.M. i S.J. i utvrdio da je osporenim rešenjima, kojima im je dosuđena naknada nematerijalne štete primenom odredaba Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova, povređeno pravo podnosilaca na suđenje u razumnom roku, jer dosuđena visina nije predstavljala dovoljnu i adekvatnu naknadu za pretrpljenu povredu navedenog ustavnog prava, pa je Sud ocenio da se ne može smatrati da su njenim dosuđivanjem podnosioci izgubili status „žrtve“. Istom odlukom je podnosiocima ustavne žalbe utvrđeno pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti, umanjenom za iznose koji su im već isplaćeni po istom osnovu.
Primenjujući prethodno izloženo na konkretan slučaj, a imajući u vidu i da je podnositeljki ustavne žalbe pre pokretanja parničnog postupka radi isplate novčanog obeštećenja na ime naknade nematerijalne štete utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u stečajnom postupku zbog nemogućnosti da u primerenom roku naplat i svoj e potraživanj e iz radnog odnosa od poslodavca koji predstavlja preduzeće u društvenoj svojini, Ustavni sud je ocenio da je osporen om drugostepen om presud om, kojom je podnositeljki dosuđen iznos od 400 evra , u dinarskoj protivvrednosti, povređeno nj eno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je presudom Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine podnositeljki ustavn e žalb e povređeno pravo na pravično suđenje , zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15 i 10/23 ) usvojio ustavnu žalb u, odlučujući kao u tački 1. izreke .
8. Po oceni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, posledice utvrđene povrede prava su takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporen e presude Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine, u delu kojim je odbijen a kao neosnovan a žalb a tuži lje izjavljen a protiv stav a 3. izrek e prvostepen e presud e i određivanjem da taj sud u ponovn om postupku donese nov u odluku o žalbi M. M . izjavljenoj protiv stava 3. izreke presude Osnovnog suda u Leskovcu Prr. 1277/17 od 1. marta 2018. godine. Stoga je, primenom odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ust avnom sudu, odlučeno kao u tački 2 . izreke.
9. Razmatrajući način otklanjanja štetnih posledica zbog konstatovane povrede Ustavom zajemčenog prava, koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je ocenio da je utvrđivanje prava podnositeljke ustavn e žalb e na naknadu nematerijalne štete u visini koju Evropski sud smatra dovoljnom i adekvatnom novčanom satisfakcijom zbog nemogućnosti naplate potraživanja u razumnom roku najdelotvorniji način otklanjanja štetnih posledica utvrđene povrede prava. Stoga je Ustavni sud, saglasno članu 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, u tač ki 3. izreke utvrdio podnositeljki prav o na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 800 evra , u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, umanjenom za iznos e isplaćen e po osnovu osporen e presud e Višeg suda u Leskovcu Gžrr. 397/18 od 31. jula 2018. godine, kao i za ostale iznose koji su podnositeljki eventualno već isplaćeni po osnovu utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku u stečajnom postupku koji se vodi pred Privrednim sudom u Leskovcu u predmetu St. 23/10 . Naknada nematerijalne štete se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
10. Ustavni sud nije posebno razmatrao navode o povredi prava na imovinu iz člana 58. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i delimično poništio osporenu presud u, tako da će se o osnovanosti predmetnog tužbenog zahteva za naknadu imovinske štete ponovo odlučivati pred nadležnim sudom .
11. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredba ma člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.