Utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u upravnom postupku oduzimanja oružja
Kratak pregled
Ustavni sud je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u upravnom postupku oduzimanja oružja koji je trajao preko sedam godina. Dosuđena je naknada nematerijalne štete od 800 evra. Deo žalbe protiv merituma odluke je odbačen.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-10723/2017
04.03.2021.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, dr Jovan Ćirić, dr Nataša Plavšić i dr Vladan Petrov, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi I. Đ. iz B, kod Bečeja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 4. marta 202 1. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba I. Đ . i utvrđuje da je u upravnom postupku koji je vođen pred Ministarstvom unutrašnjih poslova – Policijska uprava u Novom Sadu – Policijska stanica u Bečeju broj 210-37.2/15 podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosiocu ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
O b r a z l o ž e nj e
1. I. Đ . iz B , kod Bečeja, preko punomoćnika N. K, advokata iz Bečeja, podneo je Ustavnom sudu, 23. novembra 201 7. godine, us tavnu žalbu protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 9775/15 od 29. septembra 2017. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na pravno sredstvo i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 36. stav 2. i člana 58. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku , zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u upravnom postupku navedenom u tački 1. izreke.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je rešenjem Ministarstva unutrašnjih poslova – Policijska uprava u Novom Sadu – Policijska stanica u Bečeju od 2. septembra 2009. godine podnosiocu privremeno oduzeto oružje označeno u rešenju do okončanja prekršajnog postupka koji je „navodno vođen“ protiv podnosioca i da je „tada započet upravni postupak odugovlačen godinama“; da podnosilac nije izjavio žalbu protiv tog rešenja, jer tada nije znao da je predmetni prekršajni postupak obustavljen 14. avgusta 2009. godine; da je rešenjem nadležnog organa od 6. septembra 2010. godine odlučeno da se od podnosioca trajno oduzme oružje radi zaštite lične i imovinske sigurnosti drugih lica, pri čemu se Upravni sud „samo za svoje potrebe“ upoznao sa sadržinom koverte na kojoj piše: „poverljivo“ i „klevete i ogovaranja“ prihvatio kao činjenice od značaja za donošenje odluke o tužbi.
Ustavnom žalbom se zahteva od Ustavnog suda da poništi osporenu presudu Upravnog suda i da utvrdi podnosiocu pravo na naknadu nematerijalne štete u iznos u od 600.000,00 dinara i pravo na naknadu troškova u postupku pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije , ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena dru ga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osno vanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt , dostavljenu dokumentaciju i spise predmeta broj 210-37.2/15 Ministarstva unutrašnjih poslova – Policijska uprava u Novom Sadu – Policijska stanica u Bečeju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Rešenjem Ministarstva unutrašnjih poslova – Policijska uprava u Novom Sadu – Policijska stanica u Bečeju (dalje u tekstu: prvostepeni organ) broj 210-392/09 od 2. septembra 2009. godine oduzeto je od I. Đ, ovde podnosioca ustavne žalbe, oružje označeno u rešenju, do okončanja prekršajnog postupka koji se protiv njega vodi za prekršaj iz člana 6. stav 3. Zakona o javnom redu i miru. Podnosilac ustavne žalbe nije izjavio žalbu protiv navedenog rešenja.
Rešenjem prvostepenog organa broj 210-37/09 od 6. septembra 2010. godine oduzeto je od podnosioca ustavne žalbe oružje koje je bilo privremeno oduzeto rešenjem tog organa od 2. septembra 2009. godine i naloženo podnosiocu da po pravnosnažnosti rešenja o oduzimanju oružja u roku od godinu dana isto otuđi, odnosno nađe kupca ili ga proda posredstvom ovlašćenog preduzeća za promet oružja i municije, a da, u protivnom, ono postaje vlasništvo Republike Srbije. Sporno oružje je oduzeto od podnosioca primenom odredbe člana 24. u vezi sa članom 8. stav 2. Zakona o oružju i municiji, jer je to neophodno radi zaštite javnog reda i mira.
Podnosilac ustavne žalbe je 21. septembra 2010. godine izjavio žalbu protiv prvostepenog rešenja od 6. septembra 2010. godine, a potom je podneo tužbu Upravnom sudu zbog ćutanja uprave, zbog n edonošenja rešenja o njegovoj žalbi.
Ministarstvo unutrašnjih poslova – Direkcija policije – Uprava za upravne poslove je rešenjem 03/10 broj 210-1-833/10 od 6. septembra 2010. godine odbilo žalbu podnosioca kao neosnovanu, a z aključkom istog organa od 5. jula 2011. godine ispravljena je greška u datumu donošenja navedenog rešenja, tako što se „ datum 6. septembar zamenjuje datumom 1. oktobar“. Rešenjem drugostepenog organa od 15. oktobra 2011. godine odbijena je žalba podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv zaključka tog organa od 5. jula 2011. godine.
Podnosilac ustavne žalbe je podneskom od 20. decembra 2012. godine proširio tužbu na rešenje drugostepenog organa od 6. septembra 2010. godine, sa ispravljenim datumom donošenja označenim kao 1. oktobar 2010. godine, koja je uvažena presudom U. 9817/11 od 11. juna 2014. godine i pobijano rešenje je poništeno, jer je dostavljeno neposredno podnosiocu, a ne punomoćniku koji ga zastupa. Drugostepeni organ je u izvršenju navedene presude rešenjem od 8. jula 2014. godine poništio rešenje prvostepenog organa od 6. septembra 2010. godine.
Presudom Upravnog suda U. 1912/14 od 11. juna 2014. godine uvažena je tužba podnosioca i poništeno rešenje tuženog od 15. oktobra 2011. godine, a predmet vraćen tom organu na ponovno odlučivanje. Upravni sud je istakao da je zaključak o ispravci sastavni deo rešenja koje se ispravlja, pa kako je presudom tog suda U. 9817/11 od 11. juna 2014. godine poništeno rešenje na koje se odnosi predmetni zaključak, to ni zaključak o ispravci ne može više proizvoditi pravno dejstvo.
Prvostepeni organ je u ponovnom postupku doneo rešenje od 27. oktobra 2014. godine da se sporno oružje oduzme od podnosioca, nalazeći da su se stekli uslovi iz člana 8. stav 2. Zakona o oružju i municiji, jer je to neophodno za zaštitu lične i imovinske sigurnosti drugih lica. Podnosilac ustavne žalbe je 18. novembra 2014. godine izjavio žalbu protiv tog rešenja, koja je uvažena rešenjem drugostepenog organa od 19. januara 2015. godine i predmetno rešenje je poništeno. Drugostepeni organ je uvidom u žalbu, pobijano rešenje i spise predmeta našao da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.
Prvostepeni organ je novo rešenje doneo 18. februara 2015. godine, a rešenjem drugostepenog organa od 21. aprila 2015. godine odbijena je žalba podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv tog rešenja, jer je ocenjeno da je prvostepeni organ, rukovodeći se ocenom činjenica i podataka koji su utvrđeni proverama i operativnim radom pripadnika tog ministarstva, pravilno utvrdio da je trebalo oduzeti oružje od podnosioca. Drugostepeni organ je, takođe, istakao da nije prestala potreba za korišćenjem informacija koje se vode u evidencijama ličnih i drugih podataka u smislu člana 76. stav 1. tačka 8) Zakona o policiji, a ta evidencija se odnosi na operativne izveštaje, operativne izvore saznanja i lica pod posebnom policijskom zaštitom, u skladu sa odredbom člana 80. stav 2. navedenog zakona.
Osporenom presudom Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 9775/15 od 29. septembra 2017. godine odbijena je tužba podnosioca ustavne žalbe podneta 29. juna 2015. godine, kao neosnovana.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega ( član 32. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona ( član 58. stav 1.).
Za odlučivanje Ustavnog suda o povredi označenog ustavnog prava od značaja su i sledeće odredbe zakona:
Zakonom o opštem upravnom postupku („ Službeni list SRJ“, br. 33/97, 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10) bilo je propisano: da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja ( član 14.); da ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak, da je u tom slučaju drugostepeni organ dužan da svojim rešenjem ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba dopuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta, donese novo rešenje, te da protiv novog rešenja stranka ima pravo na žalbu ( član 232. stav 2.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je postupanjem upravnih organa i Upravnog suda u osporenom postupku, u kome je po službenoj dužnosti odlučivano o ispunjenosti uslova za oduzimanje oružja, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, jer je predmetni upravni postupak trajao „osam godina“.
S obzirom na to da podnosilac ustavne žalbe nije izjavio žalbu protiv rešenja prvostepenog organa broj 210-392/09 od 2. septembra 2009. godine, kojim mu je sporno oružje oduzeto do okončanja prekršajnog postupka koji je protiv njega vođen, Ustavni sud je opravdanost trajanja osporenog postupka ocenjivao počev od 21. septembra 2010. godine, kada je podnosilac izjavio žalbu protiv prvostepenog rešenja od 6. septembra 2010. godine, kojim mu je sporno oružje trajno oduzeto.
Imajući u vidu da je pojam razumnog trajanja upravnog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom postupku, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja upravnih organa koji vode postupak, kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud pri ocenjivanju ustavne žalbe sa stanovišta prava na suđenje u razumnom roku ispituje da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Ocenjujući postupanje nadležnih organa u predmetnom postupku, Ustavni sud je konstatovao da je za dugo trajanje osporenog postupka odgovoran prvostepeni organ, koji je propustio da rešenje drugostepenog organa od 6. oktobra 2010. godine dostavi punomoćniku podnosioca ustavne žalbe, u skladu sa zakonom, zbog čega je podnosilac podneo tužbu zbog ćutanja uprave. Takođe, prvostepeni organ je najpre doneo rešenje kojim se podnosiocu oduzima oružje radi zaštite javnog reda i mira, a potom je odlučio da je to neophodno radi zaštite lične i imovinske sigurnosti drugih lica, propuštajući da potpuno i pravilno utvrdi činjenice od značaja za donošenje odluke, što je imalo za posledicu poništavanje novodonetog rešenja od strane drugostepenog organa. Ispitujući postupanje drugostepenog organa, Ustavni sud je našao da je taj organ nepotrebno produžio postupak donošenjem zaključka o ispravci svog rešenja od 6. oktobra 2010. godine, iako ono nije bilo dostavljeno u skladu sa zakonom, te nije moglo opstati u pravnom poretku ni sa izmenjenim datumom donošenja, zbog čega je Upravni sud, odlučujući o tužbama podnosioca ustavne žalbe poništio, kako samo rešenje od 6. oktobra 2010. godine, tako i zaključak o njegovoj ispravci. Ocenjujući postupanje Upravnog suda, Ustavni sud nalazi da su predmetni upravni sporovi mogli trajati kraće, s obzirom na to da su vođeni prevashodno zbog povrede pravila postupka, i to u predmetu u kome je nadležni organ zakonom ovlašćen da reši upravnu stvar po slobodnoj oceni.
Ustavni sud nalazi da u predmetnoj upravnoj stvari nije bilo složenih činjeničnih ili pravnih pitanja, kao i da odluka u predmetnoj upravnoj stvari za podnosioca ustavne žalbe nije od egzistencijalnog z načaja, ali da je nesumnjiv njegov pravni interes da se zakonitost odlučivanja o oduzimanju spornog oružja ispita u razumnom roku.
Razmatrajući da li je podnosi lac ustav ne žalbe svojim radnjama doprineo predugom trajanju osporenog postupka, Ustavni sud je konstatovao da je podnosilac blagovremeno podneo tužbu zbog ćutanja uprave i da su u toku tog upravnog spora podnosiocu dostavljeni akti drugostepenog organa kojima je odlučeno o žalbama podnosioca ustavne žalbe.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u upravnom postupku koji je vođen pred Ministarstvom unutrašnjih poslova – Policijska uprava u Novom Sadu – Policijska stanica u Bečeju broj 210-37.2/15, pa je u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačk e 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosiocu ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na suđenje u razumnom roku ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde , u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbi člana 1. Zakona o dopuni Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15).
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je cenio sve okolnosti značajne u ovom ustavnosudskom sporu i našao da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosilac pretrpeo. Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovoga suda, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
Ustavni sud je, pored toga, imao u vidu noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava izraženu u presudi Hrustić i drugi protiv Srbije, od 9. januara 2018. godine (predstavke br. 8647/16, 12666/16 i 20851/16) i više drugih presuda, koje se odnose na pitanje visine naknade nematerijalne štete dosuđene zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, te je uskladio svoju dosadašnju praksu sa navedenim stavovima Evropskog suda.
7. Ocenjujući ustavnu žalbu u delu u kome je izjavljena protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 9775/15 od 29. septembra 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 199. stav 4. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku bilo propisano da je nadležni organ, kad je zakonom ili drugim propisom ovlašćen da reši upravnu stvar po slobodnoj oceni, dužan da u obrazloženju navede taj propis i da izloži razloge kojima se pri donošenju rešenja rukovodio, ali da se ti razlozi ne moraju navesti u rešenju kad je to u javnom interesu zakonom izričito predviđeno. Odredbama člana 76. stav 1. tačka 8) i člana 80. Zakona o policiji izričito je propisano da podatke iz operativnih evidencija do kojih je organ unutrašnjih poslova došao operativnim proverama i radom na terenu, lice ne može dobiti dok ne prestane potreba za njihovim korišćenjem, pa je izostavljanje ovih podataka iz obrazloženja osporenih rešenja u skladu sa navedenim zakonom i odredbom člana 199. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku. Saglasno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o oružju i municiji, organ unutrašnjih poslova donosi rešenje kojim se oduzima oružni list, odnosno odobrenje za držanje oružja, oružje i municija, ako na osnovu prikupljenih podataka proceni da je nastupio neki od razloga iz člana 8. st. 1. i 2. tog zakona, a posebno, ako je to neophodno za zaštitu lične i imovinske sigurnosti drugih lica, javni red i mir ili za bezbednost i odbranu Republike. Budući da je reč o podacima za čijim korišćenjem nije prestala potreba, podnosilac o njima nije mogao dobiti obaveštenje, saglasno odredbi člana 80. stav 2. Zakona o policiji, niti su ti podaci mogli biti navedeni u obrazloženju rešenja o oduzimanju oružja.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosioca ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenih prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud oceni zakonitost osporenog akta .
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu , jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema uslova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato, pored mnogih drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti na internet stranici: www.ustavni.sud.rs).
9. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1 . tačka 1) , člana 45. tačka 9) i člana 4 6. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 8 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda ( „Službeni glasnik RS “, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.