Odluka Ustavnog suda o odbijanju ustavne žalbe u sporu za naknadu štete zbog oduzete robe
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu preduzeća „Mag-Trade“ DOO. Iako je utvrđeno da je Vojska Jugoslavije oduzela robu, podnosilac nije dokazao tačnu količinu i vrednost. Sud je ocenio da odluka Privrednog apelacionog suda, kojom je dosuđena pravična naknada po slobodnoj oceni, nije proizvoljna.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1089/2012
19.11.2015.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Bratislav Đokić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, u postupku po ustavnoj žalbi Proizvodno trgovinskog i uslužnog preduzeća „Mag-Trade“ DOO, Priština, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. novembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Proizvodno trgovinskog i uslužnog preduzeća „Mag-Trade“ DOO izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 7705/11 od 21. decembra 2011. godine zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih članom 32. stav 1. i članom 58. Ustava Republike Srbije.
O b r a z l o ž e nj e
1. Proizvodno trgovinsko i uslužno preduzeće „Mag-Trade“ DOO, Priština, čiji je zastupnik Šefkie Istrefi iz Prištine, podnelo je, 11. februara 2012. godine, preko punomoćnika Stojadina Mitića, advokata iz Niša, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 7705/11 od 21. decembra 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava i načela zabrane diskriminacije nacionalnih manjina utvrđenog članom 76. Ustava i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, između ostalog istakao: da je Vojska Jugoslavije obila sve magacine u vlasništvu pripadnika albanske nacionalne manjine, pa i njegov magacin koji se nalazio u zgradi SPC „Boro i Ramiz“ u Prištini i oduzela robu; da je Odlukom Ustavnog suda Už-1623/2009 od 18. marta 2010. godine utvrđeno da mu je povređeno pravo na imovinu iz člana 58. Ustava, poništena je presuda Višeg trgovinskog suda Pž. 3082/09 od 21. jula 2009. godine i naloženo Privrednom apelacionom sudu da donese novu odluku o žalbi tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljenoj protiv presude Trgovinskog suda u Nišu P. 129/09 od 19. februara 2009. godine; da je, nakon toga, Privredni apelacioni sud rešenjem Pž. 10001/10 od 20. aprila 2011. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje; da je u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su prilikom otvaranja magacina i izdavanja robe sačinjavane otpremnice o vrsti i količini robe koja je preuzeta od tužioca, s tim da je jedan primerak otpremnice pratio robu, drugi primerak je zadržavala finansijska policija, a treći primerak je ostao kod Vojske Jugoslavije; da tužena do zaključenja glavne rasprave nije dostavila sudu svoj primerak otpremnice; da je prvostepeni sud zauzeo stanovište da ocenom izvedenih dokaza ne raspolaže osnovnim parametrima za utvrđivanje vrednosti robe koja je podnosiocu oduzeta od strane tuženog, te je odbio tužbeni zahtev kao neosnovan; da drugostepeni sud nije prihvatio zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahteva u celini, jer je našao da je nesporno određena prehrambena roba, kompjuter i telefaks iz magacinskog prostora tužioca predat Vojsci Jugoslavije za njene potrebe u toku ratnog stanja; da je visinu novčanog iznosa za oduzetu robu odredio po slobodnoj oceni koristeći se procesnim ovlašćenjima iz člana 224. Zakona o parničnom postupku, ceneći sve okolnosti; da je u skladu sa preinačenom odlukom suda u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, preinačeno i rešenje o troškovima postupka; da se u konkretnom slučaju od tužioca traži da dokazuje da je vlasnik robe koja mu je oduzeta iz njegovog magacina, a da tužena raspolaže dokazima – otpremnicama o vrsti i količini robe koju je oduzela, kao i da je cena odrediva; da je osporena drugostepena presuda protivna Odluci Ustavnog suda Už-1623/2009 od 18. marta 2010. godine u svim njenim elementima. Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporene presude i obaveže tuženu da naknadi vrednost oduzete robe od strane Vojske Jugoslavije, u visini opredeljenog tužbenog zahteva, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili
uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporenu presudu i ostalu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Ustavni sud je na sednici održanoj 18. marta 2010. godine doneo Odluku Už-1623/2009 kojom je, u tački 1. izreke, usvojio ustavnu žalbu podnosioca „Mag-Trade“ DOO, podnosioca ustavne žalbe i u ovom ustavnosudskom predmetu, izjavljenu protiv presude Trgovinskog suda u Nišu P. 129/09 od 19. februara 2009. godine i presude Višeg trgovinskog suda u Beogradu Pž. 3082/09 od 21. jula 2009. godine i utvrdio da je navedenim presudama povređeno pravo podnosioca na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava Republike Srbije, dok je u preostalom delu ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, te je, u tački 2. izreke, poništio presudu Višeg trgovinskog suda Pž. 3082/09 od 21. jula 2009. godine i naložio Privrednom apelacionom sudu da donese novu odluku po žalbi tužioca „Mag-Trade“ DOO, izjavljenoj protiv presude Trgovinskog suda u Nišu P. 129/09 od 19. februara 2009. godine. U obrazloženju predmetne odluke ovoga suda je konstantovano da su parnični sudovi osporenim presudama pravnosnažno odbili podnosiočev tužbeni zahtev za isplatu protivvrednosti robe oduzete od njega za potrebe Vojske Jugoslavije za vreme NATO agresije na Republiku Srbiju zbog zastarelosti u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, dok je, po oceni Ustavnog suda, ovakvo pravno stanovište redovnog sudstva bilo ustavnopravno neprihvatljivo, jer se radilo o potraživanju koje zastareva u okviru opšteg roka zastarelosti ( deset godina) iz člana 371. navedenog materijalnog propisa.
Postupajući po navedenoj Odluci Ustavnog suda, Privredni apelacioni sud je rešenjem Pž. 10001/10 od 20. aprila 2011. godine ukinuo presudu Trgovinskog suda u Nišu P. 129/09 od 19. februara 2009. godine u stav ovima prvom i četvrtom njene izreke i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Presudom Privrednog suda u Nišu P. 654/11 od 5. jula 2011. godine je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže tužena Republik a Srbij a - Ministarstv o odbrane, Vojska Srbije – Vojna pošta 1097 N iš, da mu na ime naknade - stečenog bez osnova isplati iznos od 1.864.990,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. juna 1999. godine do isplate i konstatovano je da svaka stranka snosi svoje troškove par ničnog postupka. Iz obrazloženja ove presude proizlazi: da je predmet ovog spora naplata novčanog potraživanja tužioca na ime naknade vrednosti oduzetih stvari za vreme ratnog stanja za potrebe odbrane zemlje; da je tužilac u SPC „Boro i Ramiz" u Prištini, posedovao magacinski prostor - objekat broj 12 sa prehrambenom robom u vezi koje je 24. marta 1999. godine sačinio „lager listu“ u kojoj su taksativno navedeni artikli po vrsti, količini i ceni i koja je potpisana i overena od strane direktora i magacionera tužioca; da je 26. aprila 1999. godine RJP Finansijska policija - Odeljenje Priština izvršila otvaranje magacina tužioca i sačinila zapisnik o zatečenom stanju u magacinskom prostoru tužioca koje je konstatovano opisno ; da je zatečena prehrambena roba, pretežno bo nbonjere, dok je u kancelariji zatečen kompjuter i faks; da su iz magacinskog prostora tužioca preko finansijske policije, predati Vojsci Jugoslavije prehrambeni artikli, pretežno bombonjere, dok sredstva u kancelariji ovog magacina nisu izneta, osim kompjutera i telefaksa , o čemu je sačinjen zapisnik o primopredaji magacina na dan 11. juna 1999. godine; da je 22. juna 1999. godine inspektor finansijske policije Ž . Ž. sačinio službenu belešku kojom je potvrdio stanje iz zapisnika od 11. juna 1999. godine; da je iz iskaza saslušanih svedoka u toku postupka utvrđeno da su prilikom otvaranja magacinskog prostora sačinjavane otpremnice o vrsti i količini robe koja je preuzeta s tim da je jedan primerak otpremnice pratio robu, drugi je zadržavala finasijska policija u Prištini, a treći primerak je ostajao kod Vojske Jugoslavije, ali da do zaključenja glavne rasprave niko od strana u sporu nije mogao da pruži primerak otpremnice za r obu koja je izdata za potrebe Vojske Jugoslavije za vreme ratnog stanja. Prema stanovištu prvostepenog suda, „lager lista“ na koju se tužilac pozvao i kojom dokazuje vlasništvo na predmetnim stvarima ne predstavlja stvarno -pravnu hartiju od vrednosti, niti ispravu koja bi vodila sticanju svojine nad stvarima, te sami m tim tužilac ne može da traži naknadu u iznosu koji je predmet spora, na ime vrednosti stvari bliže označen ih po vrsti i količini u popisanoj listi od 24. marta 1999. godine, jer nije dokazao vlasništvo nad istima . Dalje je istakao da je „lager lista“ unutrašnja evidencija po vrsti i količini robe, koja se na skladištu prodaje, pa kako ista nije dokaz o vlasništvu robe, to ni predaja iste ne može dovesti do prenosa prava svojine na predmetnoj robi, što bi u svakom slučaju bio još jedan razlog za odbijanje tužbenog zahteva , jer tužilac nije dokazao da je vlasnik iste. Prvostepeni sud nalazi da bi „lager lista“ predstavljala valjan dokument o popisu robe, istu mora pratiti odgovarajuća knjigovodstveno-finansijska dokumentacija, jer u protivnom predstavlja jednostranu ispravu koja ne mora odgovarati stvarnom stanju zaliha robe. Kako tužilac ni u ponovnom postupku nije pružio nijedan novi dokaz, odnosno nije prezentovao otpremnice , to je prvostepeni sud stava da bi, kod takvog stanja stvari, bilo nepravično obavezati tuženu da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe, evidentiranu u „lager listi“.
Osporenom presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 7705/11 od 21. decembra 2011. godine, stavom prvim izreke, je odbijena kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Privrednog suda u Nišu P. 654/11 od 5. jula 2011. godine u delu stava prvog njene izreke kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za iznos od 1.664.990,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. juna 1999. godine do isplate, kao i zakonsk om zatezn om kamat om na iznos od 200.000,00 dinara počev od 11. juna 1999. do 19. februara 2009. godine, stavom drugim izreke je preinačena prvostepena presuda u stavu prvom njene izreke i obavezana tužena da tužiocu isplati iznos od 200.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. februara 2009. godine do isplate , kao i u delu koji se odnosi na troškove postupka, dok je stavom trećim izreke obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove drugostepenog postupka. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi: da se prema stavu drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahteva u celini u konkretnom slučaju ne može prihvatiti; da je nesporno da je određena prehrambena roba, odnosno kompjuter i telefaks iz magacinskog prostora tužioca, predata Vojsci Jugoslavije za njene potrebe u toku ratnog stanja ; da sve ukazuje na to da se na osnovu raspoložive dokumentacije koju je tužilac dostavio sudu, a koja je bila predmet veštačenja u prvostepenom postupku, ne može na pouzdan način utvrditi vrsta, količina i cene robe postojeće na dan 26. april 1999. godine. Dalje nalazi da bi kod takvog stanja dokazanosti osnovanosti i visine tužbenog zahteva, bilo protivno pravu na članu 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, o osnovu i visini tužbenog zahteva odlučiti samo putem pravila negativnog tereta dokazivanja propisanog u članu 223. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te da bi bilo nepravično obavezati tuženu da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe evidentiranu u „lager listi“, samo zato što ne raspolaže otpremnicama o izdavanju robe iz magacina sa datumom na dan preuzimanja magacina, odnosno obavezati je da plati robu koja se nije ni nalazila niti je preuzeta iz magacina. Drugostepeni sud je stava da se, iz navedenih razloga, ne može utvrditi vrsta i količina robe koja je oduzeta, ali da tužiocu svakako pripada pravo na isplatu novčanog iznosa za nesporno oduzetu robu, te je visinu novčanog iznosa za oduzetu robu odredio po slobodnoj oceni koristeći se procesnim ovlašćenjima iz člana 224. Zakona o parničnom postupku. Ceneći sve okolnosti, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužiocu dosudio iznos od 200.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od prvostepenog presuđenja 19. februara 2009. godine kada je prvi put odbijen tužbeni zahtev tužioca do isplate . U skladu sa preinačenom odlukom u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, preinačio je i odluku o dosuđenim troškovima parničnog postupka , te je našao da tužiocu , shodno uspehu u sporu , pripadaju nužni i opravdani troškovi , kao i troškovi drugostepenog postupka.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se svakome jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, kao i da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (član 58.) ; da je utvrđeno da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita, kao i da je zabranjena bilo kakva diskriminacija zbog pripadnosti nacionalnoj manjini (član 76. st. 1. i 2).
Zakonom o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), koji se primenjuje u konkretnom parničnom postupku, bilo je propisano: da stranke imaju pravo na zakonitu, jednaku i pravičnu zaštitu svojih prava (član 2. stav 1.); ako sud na osnovu izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiće primenom pravila o teretu dokazivanja, a da stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava, ako zakonom nije drukčije određeno, dok stranka koja osporava postojanje nekog prava, snosi teret dokazivanja činjenice koja je sprečila nastanak ili ostvarivanje prava ili usled koje je pravo prestalo da postoji, ako zakonom nije drukčije određeno (član 223.); da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamenljive stvari, ali se visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmernim teškoćama, sud će visinu novčanog iznosa, odnosno količinu zamenljivih stvari odrediti po slobodnoj oceni (član 224 .); da isprava koju je u propisanom obliku izdao nadležni državni organ u granicama svojih ovlašćenja, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo preduzeće ili druga organizacija u vršenju javnog ovlašćenja koje joj je povereno zakonom (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, da istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama (član 230. st. 1. i 2.); da kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će pozvati ovu stranku da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok i sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uverenju oceniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rešenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uverenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi (član 233. st. 1. i 5.); da će drugostepeni sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti (član 375.) ; da će drugostepeni sud presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo (član 380. tačka 4 )).
5. Ocenjujući razloge i navode ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud pre svega naglašava da je pravilnu primenu materijalnog prava nadležan da ceni instanciono viši sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova.
Pre svega, Ustavni sud, naglašava da je njegova nadležnost u postupku po ustavnoj žalbi ograničena na utvrđivanje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja povređeno ili uskraćeno ustavno pravo podnosioca. Ustavni sud nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi i drugi državni organi i organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja tumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procenjuje pravilnost zaključaka sudova ili drugih organa u pogledu ocene dokaza, osim ukoliko je ova ocena očigledno proizvoljna.
Ustavni sud konstatuje da je osporenim presudama, prethodila Odluka ovoga suda Už-1623/2009 od 18. marta 2010. godine kojom je, utvrđeno da je presudom Trgovinskog suda u Nišu P. 129/09 od 19. februara 2009. godine i presudom Višeg trgovinskog suda u Beogradu Pž. 3082/09 od 21. jula 2009. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava. Navedenim parničnim presudama je pravnosnažno odbijen podnosiočev tužbeni zahtev za naknadu oduzete robe, zbog zastarelosti potraživanja u smislu člana 376. ZOO.
Prvostepenom presudom koja je doneta u izvršenju Odluke Ustavnog suda je zauzeto stanovište da bi bilo nepravično obavezati tuženog da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe, evidentiranu u „lager listi“, samo zato što pri preuzimanju magacina i robe u njima, i izdavanja robe iz magacina nije sačinjena isprava o tome, te da sankcija za to za tužen u ne može biti plaćanje robe , koja se nije ni nalazila, a sledom toga, nije ni preuzeta iz magacina, jer za to nisu pruženi dokazi od strane tužioca.
Osporenom drugostepenom presudom je zauzeto stanovište da bi bilo nepravično obavezati tuženu da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe evidentiranu u „lager listi“, samo zato što ne raspolaže otpremnicama o izdavanju robe iz magacina sa datumom na dan preuzimanja magacina, ali da tužiocu svakako pripada pravo na isplatu novčanog iznosa za nesporno oduzetu robu. Sledstveno navedenom, visinu novčanog iznosa za oduzetu robu, Privredni apelacioni sud je odredio po slobodnoj oceni, koristeći se procesnim ovlašćenjima iz člana 224. Zakona o parničnom postupku.
Imajući u vidu napred navedeno, Ustavni sud nalazi da sudovi nisu prihvatili dokaznu snagu „lager liste“, ali da drugostepeni sud smatra da podnosiocu pripada pravo na naknadu, te je visinu naknade odredio po slobodnoj oceni u smislu člana 224. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud nalazi da je za primenu navedenog procesnog ovlašćenja u konkretnom slučaju ispunjen procesni uslov - da je prvostepeni sud vršio ocenu pravne snage „lager liste“ i utvrdio da ista nema dokaznu snagu iz koje bi se mogla utvrditi visina iznosa. Ustavni sud primećuje da kako podnosilac u toku postupka nije, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, predložio sudu da pozove tuženu da dostavi otpremnice koje su pratile oduzetu robu, koje bi u slučaju nepostupanja moralo biti sankcionisano, time što bi sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uverenju ocenio od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rešenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uverenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi, to je drugostepeni sud, primenom odredbe člana 224. Zakona o parničnom postupku, tužiocu dosudio pravičnu naknadu.
Takođe, Ustavni sud ocenjuje i da je odluka o visini naknade po osnovu slobodne ocene obrazložena i da su dati argumenti zbog čega se sud opredilio za tu visinu pravične naknade. Drugostepeni sud je, koristeći procesno ovlašćenje iz člana 380. stav 1. tačka 4) Zakona o parničnom postupku, nalazeći da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, te je odredio visinu naknade po slobodnoj oceni koja sadrži razloge zašto se taj sud opredelio upravo za označenu visinu naknade.
Imajući u vidu napred navedeno, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud u osporenoj presudi za svoje stavove dao jasne, precizne i logične zaključke, zasnovane na ustavnopravno prihvatljivoj primeni m erodavnog prava.
6. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 7705/11 od 21. decembra 2011. godine nije povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, pa mu samim tim nije povređeno ni pravo na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava, te je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), odlučujući kao u prvom delu izreke.
7. U odnosu na istaknutu povredu načela iz člana 76. stav 1. i 2. Ustava, Ustavni sud nalazi da vlasnik podnosioca ustavne žalbe nije pružio nesumnjive dokaze da je osporena presuda doneta zbog diskriminacije prema njemu kao pripadniku nacionalne manjine, niti takvi navodi imaju uporište u sadržini i datim razlozima osporene presude. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao očigledno neosnovanu, rešavajući kao u drugom delu izreke .
8. Ustavni sud ukazuje da je, na sednici održanoj 23 . septembra 2015. godine, doneo Odluku Už-8788/2012 kojom je usvojio ustavnu žalbu Preduzeća „Bućaj Co“, DOO, Priština, izjavljenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 10/11 od 15. marta 2012. godine, zbog povrede prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava, a u vezi povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, dok je u preostalom del u ustavna žalba odbačena. Ovaj sud je kao meru otklanjanja štetnih posledica delimično poništio revizijsku presudu i nižestepene presude i odredio da nadležni prvostepeni sud odluči o tužbenom zahtevu podnosioca u delu preko dosuđenog iznosa od 600.000,00 dinara, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 25. septembra 2007. godine do isplate , o kome je odlučeno presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 10/11 od 15. marta 2012. godine.
Ustavni sud ukazuje da činjenično i pravno stanje u predmetu ovoga suda Už-8788/2012 nije identično sa činjeničnim i pravnim stanjem u ovom predmetu Už-1089/2012. Najpre, podnosilac ustavne žalbe je u predmetu Už- 8788/2012 kao tužilac i revident u parničnom postupku priložio „lager listu“ i otpremnice, te je nalaz i mišljenja veštaka ekonomske struke zasnovano upravo na „lager listi“ i otpremnicama, a nižestepeni sudovi u parničnom postupku uopšte nisu cenili dokaze, odnosno nisu utvrđivali činjenično stanje (to je urađeno samo u prvoj prvostepenoj presudi od 2006. godine, koja je ukinuta). Međutim, podnosilac u ovom predmetu Už-1089/2012, je u toku postupka priložio samo „lager listu“, bez otpremnica, te su sudovi u ponovnom postupku vršili ocenu pravne snage „lager liste“, i utvrdili da „lager lista“ nema dokaznu snagu i drugostepeni sud je tužiocu dosudio pravičnu naknadu u smislu člana 224. Zakona o parničnom postupku. Upravo ove suštinske razlike opravdavaju različito postupanje Ustavnog suda u predmetu Už-8788/ 2012 i u ovom predmetu Už-1089/2012.
9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu , kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić