Odbacivanje ustavne žalbe zbog osporavanja činjeničnog stanja u krivičnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv pravnosnažnih presuda kojima je okrivljeni oslobođen optužbe za davanje lažnog iskaza. Navodi podnosioca svedeni su na osporavanje činjeničnog stanja, što nije u nadležnosti Ustavnog suda u postupku po ustavnoj žalbi.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milovana Tmušića iz Prijepolja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 18. marta 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Milovana Tmušića izjavljena protiv presude Okružnog suda u Užicu Kž. 483/07 od 3. oktobra 2007. godine i presude Opštinskog suda u Prijepolju K. 33/06 od 18. juna 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milovan Tmušić iz Prijepolja izjavio je 28. decembra 2007. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Užicu Kž. 483/07 od 3. oktobra 2007. godine i presude Opštinskog suda u Prijepolju K. 33/06 od 18. juna 2007. godine, zbog „povrede prava na pravedno i zakonito presuđenje“.
Postupajući po nalogu Ustavnog suda da ustavnu žalbu uredi i dopuni, Milovan Tmušić je podneskom od 9. juna 2008. godine obavestio Sud da ustavnu žalbu podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama čl. 32. i 36. Ustava Republike Srbije. Naveo je da je u osporenim postupcima M.V, protiv koga je podnosilac kao oštećeni podneo optužni predlog za krivično delo davanja lažnog iskaza, oslobođen od optužbe, a usled ovog lažnog svedočenja podnosilac je izgubio parnicu P. 575/04 i time pretrpeo „ogromnu materijalnu štetu“. Tvrdi da je „sud dopustio da ga M.V. ubedi da nije dao lažan iskaz u svojstvu svedoka u predmetu Opštinskog suda u Prijepolju P. 575/04“ što ne odgovara činjeničnom stanju. Predlaže da Ustavni sud razmotri obe osporene presude, ustavnu žalbu usvoji i „postupi u svemu prema članu 89. Zakona o Ustavnom sudu“.
2. Postupajući po ustavnoj žalbi, Ustavni sud je utvrdio da je u krivičnom postupku pred Opštinskim sudom u Prijepolju K. 33/06, po optužnom predlogu podnosioca ustavne žalbe kao oštećenog, osporenom presudom od 18. juna 2007. godine M.V. oslobođen od optužbe da je na ročištu u parničnom predmetu toga suda P. 575/04, koji se vodio po tužbi tužioca D.V. protiv podnosioca ustavne žalbe, dao izjavu kojom bi izvršio krivično delo davanja lažnog iskaza iz člana 206. stav 1. Krivičnog zakona, jer nije dokazano da je iskaz optuženog lažan. Osporenom drugostepenom presudom Okružnog suda u Užicu K. 483/07 od 3. oktobra 2007. godine žalba podnosioca ustavne žalbe protiv prvostepene presude je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
3. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Član 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", broj 109/07) sadrži odredbu istovetnu odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona, po stavu Ustavnog suda, između ostalog, proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da se ustavna žalba zasniva na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta sadržine označenih Ustavom zajemčenih prava i sloboda, ukazuje na njihovu povredu ili uskraćivanje.
4. Odredbama člana 32. Ustava na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje je utvrđeno: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (stav 1); da se svakome jemči pravo na besplatnog prevodioca, ako ne govori ili ne razume jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu i pravo na besplatnog tumača, ako je slep, gluv ili nem (stav 2); da se javnost može isključiti tokom čitavog postupka koji se vodi pred sudom ili u delu postupka, samo radi zaštite interesa nacionalne bezbednosti, javnog reda i morala u demokratskom društvu, kao i radi zaštite interesa maloletnika ili privatnosti učesnika u postupku, u skladu sa zakonom (stav 3.).
Članom 36. Ustava je utvrđeno: da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.
5. Ustavni sud je iz sadržine izjavljene ustavne žalbe utvrdio da se u njoj navodi da je krivični sud u prvostepenom postupku pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je konstatovao da optuženi nije izvršio krivično delo davanja lažnog iskaza koje mu je podnosilac stavio na teret. Ovakva tvrdnja podnosioca predstavlja njegovo subjektivno viđenje i ocenu činjeničnog stanja do koga je prvostepeni sud došao u sprovedenom postupku. Kao razlog na kome se u konkretnom slučaju zasniva tvrdnja podnosioca o povredi njegovih prava navodi se da je zbog lažnog svedočenja optuženog M.V. podnosilac izgubio parnicu i pretrpeo ogromnu štetu. Dakle, navodi podnosioca ustavne žalbe u suštini se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u krivičnom postupku koji je vođen po podnosiočevom optužnom predlogu. Međutim, zadatak Ustavnog suda u postupku po ustavnoj žalbi nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, već da ispita da li je postupak u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. Ustava i da li su u osporenim postupcima podnosiocu bila obezbeđena prava zajemčena odredbama člana 36. Ustava. Primenjujući navedeni stav na konkretan slučaj, Ustavni sud je stanovišta da navodi podnosioca ne pružaju dovoljno osnova za zaključak da su osporene presude donete proizvoljnom i nepravilnom primenom procesnog i materijalnog prava. Po oceni Ustavnog suda, ni jedan od navoda ustavne žalbe ne predstavlja relevantan ustavnopravni razlog koji bi ukazivao na povredu prava zajemčenih čl. 32. i 36. Ustava.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da izneti navodi ustavne žalbe ne predstavljaju ustavnopravne razloge kojima se ukazuje da je osporenim presudama podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. Ustava i pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo zajemčeno odredbama člana 36. Ustava. Stoga je Sud ustavnu žalbu odbacio, saglasno članu 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
6. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić