Usvajanje ustavne žalbe zbog proizvoljnosti u tumačenju dokaza
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i poništio drugostepenu presudu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Sudovi nisu pružili ustavnopravno prihvatljive razloge za osuđujuću presudu, ignorišući protivrečnosti u nalazu veštaka i proizvoljno tumačeći dokaze na štetu okrivljenog.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Jankovića iz Mionice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 14. aprila 2011. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Gorana Jankovića i utvrđuje da je presudom Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i presudom Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
2. Poništava se presuda Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine i određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Janković iz Mionice je, preko punomoćnika Predraga Savića, advokata iz Beograda, 3. oktobra 2008. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i presude Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, posebnih prava okrivljenog i prava na jednaku zaštitu prava i pravno sredstvo, zajemčenih članom 32. stav 1, članom 33. stav 5. i članom 36. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac navodi: da je presudom Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine oglašen krivim za krivično delo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika; da mu je izrečena uslovna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri meseca, koja se neće izvršiti ako u periodu od jedne godine od pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo; da je presuda doneta uz zanemarivanje bitnih činjenica utvrđenih u sprovedenom krivičnom postupku; da je presuda rezultat grube povrede Zakonika o krivičnom postupku i ustavnih prava podnosioca, jer se radi o očiglednoj proizvoljnosti i arbitrernosti u postupanju sudova prilikom donošenja odluka, pošto su zanemarili dokaze koji idu u prilog okrivljenom i terete oštećenog kao izvršioca krivičnog dela za koje je podnosilac ustavne žalbe osuđen; da su na navedeni način povređena naznačena ustavna prava podnosioca, zbog čega je predložio da Ustavni sud učinjenu povredu prava utvrdi i poništi osporene presude.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo svakog da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega. Odredbom člana 33. stav 5. Ustava je utvrđeno da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane. Odredbama člana 36. Ustava je utvrđeno: da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (stav 2.).
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. U sprovedenom postupku, Ustavni sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Osporenom presudom Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim za krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika „izvršenog 29. avgusta 2006. godine oko 16 časova u selu Klašnić, na lokalnom putu Radobić-Šušeoka-Beloševac, tako što je upravljajući teretnim motornim vozilom marke „FAP“ 1616, vlasništvo preduzeća „Kostić“ d.o.o. Mionica, suprotno odredbi člana 45. Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima, krećući se brzinom od 40 km/č, a koja brzina je bila neprilagođena stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama... svoje vozilo nije držao bliže desnoj ivici kolovoza, već se kretalo iz zone sredine kolovoza, pa je dolaskom u jednu oštru krivinu nalevo prednjim levim ivično-gabaritnim delom svog vozila udario u prednji levi deo putničkog vozila marke „Golf TAS“, kojim je iz suprotnog smera, a takođe na nepropisan način upravljao oštećeni J.V.... koji je tom prilikom zadobio lake telesne povrede“. Stoga mu je sud izrekao uslovnu osudu, tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri meseca, koja se neće izvršiti ukoliko u periodu od jedne godine od pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo. Ovom presudom podnosilac je obavezan i na plaćanje troškova krivičnog postupka.
U osporenoj presudi prvostepeni sud je konstatovao: da je do udesa došlo u oštroj krivini udesno, gledano iz pravca kretanja oštećenog J.V.; da je širina kolovoza na mestu udesa 4,60 m; da je kolovoz bez razdelne linije; da je vozilo oštećenog u toj nepreglednoj krivini naletelo na vozilo okrivljenog (podnosioca ustavne žalbe); da je do primarnog kontakta vozila koja su učestvovala u nezgodi došlo u tački koja je na bočnoj udaljenosti od 3,30 m. od desne i na 1,30 m. od leve ivice kolovoza, gledano iz pravca kretanja oštećenog; da su vozila pri udesu zaklapala ugao od 25 do 30 stepeni; da je u sudarnom momentu vozilo oštećenog bilo u zoni sredine kolovoza, više na svojoj levoj polovini; da je vozilo okrivljenog bilo svojim zadnjim levim delom u zoni sredine kolovoza, a prednjim levim ivično gabaritnim delom na bočnoj udaljenosti od 3,30 m. od svoje leve ivice kolovoza; da je brzina kretanja oba vozila bila približna (40, 5 km/č i 41 km/č); da su kritičnom prilikom oba vozača svojim propustima uzrokovala nastanak saobraćajne nezgode, jer pri približavanju i pri započinjanju kretanja kroz kritičnu krivinu nisu prilagodili brzine i pravac kretanja svojih vozila konkretnim nepovoljnim vremenskim uslovima, malom radijusu krivine, relativno uskoj širini kolovoza, maloj daljini jasne preglednosti i zbog kiše smanjenoj vidljivosti; da je oštećeni u udesu zadobio lake telesne povrede.
Sud je zaključio da je podnosilac ustavne žalbe kriv za predmetnu nezgodu i izrekao mu uslovnu osudu, uzimajući, pri tome, kao jednu od olakšavajućih okolnosti to što postoji doprinos oštećenog nastanku ove saobraćajne nezgode. U nalazu sudskog veštaka saobraćajne struke, na osnovu koga je sud doneo presudu, konstatovano je, između ostalog: da su dimenzije putničkog vozila oštećenog 3,99 h 1,66 m; da su dimenzije vozila okrivljenog 8,36 m. h 2, 45 m. (prema skici saobraćajne policije koju je veštak u tom delu prihvatio); da je u momentu sudara „GOLF“ bio u u zoni sredine kolovoza, više na svojoj levoj polovini kolovoza, u blago zakošenom položaju u levo, sa svojim prednjim desnim ivično-gabaritnim delom na bočnoj udaljenosti od oko 1,70 m. od svoje desne ivice kolovoza i sa svojim levim ivično-gabaritnim delom na bočnoj udaljenosti od oko 1,30 m. od svoje leve ivice kolovoza, da na pravcu kretanja „GOLFA“ nisu evidentirani nikakvi tragovi kočenja... dok je kamion „FAP“ u trenutku kontakta vozila bio u fazi forsiranog kočenja započetog za oko 1,5 m. pre lokacije mesta sudara, u zakošenom položaju u desno pod oštrim uglom od oko 30 stepeni u desno u odnosu na podužnu osu kolovoza, većim svojim delom u zoni svoje desne polovine kolovoza, svojim prednjim desnim delom u zoni svoje desne bankine i zonom svojeg zadnjeg levog dela u zoni sredine kolovoza... sa svojim prednjim levim ivično-gabaritnim delom na bočnoj udaljenosti od oko 3,30 m. od svoje leve ivice kolovoza i svojim prednjim desnim ivično-gabaritnim delom na svojoj desnoj bankini na bočnoj udaljenosti od oko 0,5 m. od svoje desne ivice kolovoza...“; da zaključak veštaka glasi: „Kritičnom prilikom i vozač vozila „GOLF“ - ošt. J.V. i vozač kamiona „FAP“ - osum. J.G. su svojim propustima uzrokovali nastanak predmetne saobraćajne nezgode, iz razloga što pri približavanju i pri započinjanju kretanja kroz kritičnu krivinu, brzinu i pravac kretanja svojih vozila nisu prilagodili konkretnim nepovoljnim putno-vremenskim uslovima, tj. malom radijusu kritične krivine, relativno uskoj širini vlažnog asfaltnog kolovoza (4,60 m.), maloj daljini jasne preglednosti i zbog kiše smanjenoj vidljivosti“.
Okružni sud u Valjevu je 15. jula 2008. godine, rešavajući o žalbi podnosioca protiv prvostepene presude, doneo osporenu presudu Kž. 434/08 kojom je žalbu podnosioca odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju ove presude, drugostepeni sud je u potpunosti prihvatio stavove i razloge prvostepenog suda, ocenjujući: da je prvostepeni sud pravilno i na valjan način utvrdio činjenično stanje; da je prvostepeni sud pravilno ocenio izvedene dokaze; da je pravilno utvrđen stepen vinosti okrivljenog (nehat) u odnosu na počinjeno krivično delo; da je pravilna odluka o krivičnoj sankciji i troškovima postupka. Pri tome, drugostepeni sud je ocenio kao neosnovane navode žalbe okrivljenog da se kritični događaj desio na polovini kolovozne trake kojom se on kretao i konstatovao da se teretno vozilo okrivljenog u momentu forsiranog kočenja nalazilo u zoni sredine kolovoza a ne u desnoj saobraćajnoj traci, a da je oštećeni svojim načinom vožnje doprineo saobraćajnoj nezgodi, jer je vozio sredinom kolovoza, što je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o krivičnoj sankciji imao u vidu i pravilno cenio kao olakšavajuću okolnost na strani okrivljenog.
Pravnosnažnim rešenjem Opštinskog organa za prekršaje Mionica Up. 551/08 od 18. jula 2008. godine utvrđeno je da je okrivljeni J.V. (oštećeni u krivičnom postupku) počinio prekršaj iz člana 227. stav 1. tačka 5) Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima time „što je dana 29. avgusta 2006. godine u 16,00 časova u selu Klašnić na putu Radobić-Šušeoka upravljao putničkim vozilom marke Golf... i kretao se iz pravca Beloševca prema Radobiću i u krivini puta koja se iz njegovog smera kretanja pruža udesno prešao je na levu polovinu kolovoza, tj. svojim vozilom se nije kretao desnom stranom kolovoza u smeru kretanja“. Ovim rešenjem J.V. je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000 dinara, a u odnosu na navode iz zahteva za pokretanje prekršajnog postupka protiv J.V. kojim mu je na teret stavljeno da je dana 29. avgusta 2006. godine u 16,00 časova, u selu Klašnić, upravljajući svojim vozilom izazvao saobraćajnu nezgodu sudara sa teretnim vozilom kojim je upravljao Goran Janković, tako što je prešao na levu stranu kolovoza, prekršajni postupak je obustavljen, jer je prekršajni organ smatrao da nema dokaza da je okrivljeni J.V. izazvao saobraćajnu nezgodu usled prelaska svojim vozilom na levu stranu kolovoza.
U obrazloženju ovog prekršajnog rešenja je navedeno da je okrivljeni J.V. svojim vozilom ušao u krivinu neprilagođenom brzinom, iako je kao vozač mogao i morao znati da ta brzina može uzrokovati nemogućnost savladavanja krivine i prelazak na levu stranu kolovoza, do čega je u konkretnom slučaju i došlo. Nemogućnost kažnjavanja okrivljenog J.V. za izazivanje saobraćajne nezgode u ovom prekršajnom postupku je formalne prirode, iz razloga što je u postupku utvrđeno da je uzrok saobraćajne nezgode neprilagođena brzina vozila J.V, ali prvostepeni organ za prekršaje nije ovlašćen da vrši ni objektivno ni subjektivno preinačenje zahteva, pa je utvrđena prekršajna odgovornost J.V. samo za kretanje vozila levom stranom kolovoza jer je u postupku utvrđeno da se okrivljeni svojim vozilom nalazio na toj strani u momentu kada je došlo do kontakta njegovog vozila sa teretnim vozilom kojim je upravljao Goran Janković, ovde podnosilac ustavne žalbe.
4. Odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06 i 49/07) (u daljem tekstu: ZKP), koji je važio u vreme donošenja osporenih presuda, bilo je propisano: da ovaj zakonik utvrđuje pravila sa ciljem da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka (član 1.); da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavljen ili optužba pravnosnažno odbijena (član 6. stav 1.); da ako se podaci veštaka o njihovom nalazu bitno razilaze ili ako je njihov nalaz nejasan, nepotpun ili u protivrečnosti sam sa sobom ili sa izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem veštaka, obnoviće se veštačenje sa drugim veštacima (član 122.); da ako u mišljenju veštaka ima protivrečnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem veštaka, zatražiće se mišljenje drugih veštaka (član 123); da će sud određeno i potpuno izneti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocenu verodostojnosti protivrečnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine predloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svedok ili veštak čiji je iskaz, odnosno opisani nalaz i mišljenje pročitan bez saglasnosti stranaka (član 337. stav 2.), kojim razlozima se rukovodio pri rešavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično delo i krivična odgovornost optuženog i pri primenjivanju određenih odredaba zakona na optuženog i njegovo delo (član 361. stav 1. tačka 7); da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je izreka presude nerazumljiva, protivrečna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj meri protivrečni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrečnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika (član 368. stav 1. tačka 11)).
Zakon o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“, br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91, „Službeni list SRJ“, br. 34/92, 13/93, 24/94, 41/94, 28/96 i 3/02 i „Službeni glasnik RS“, broj 101/05), koji je bio na snazi u vreme donošenja osporenih presuda, propisivao je, između ostalog: da se vozilo kreće desnom stranom kolovoza u smeru kretanja (član 41. stav 1.); da je vozač dužan da vozilo u kretanju drži što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uslove saobraćaja i na stanje i osobine puta, ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju i ne izlaže sebe opasnosti (član 41. stav 2.); da je vozač dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja i drugim saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju, pod datim uslovima, može da predvidi (član 45. stav 1.); da će se novčanom kaznom od 3.000 do 20.000 dinara ili kaznom zatvora do 30 dana kazniti, između ostalog, za prekršaj vozač koji se ne kreće desnom stranom kolovoza u smeru kretanja (član 41. stav 1) ili koji vozilo u kretanju drži protivno odredbama člana 41. stav 2. ovog zakona (član 227. stav 1. tačka 5)); da će se, ako je prekršajem iz stava 1. ovog člana izazvana neposredna opasnost za drugog učesnika u saobraćaju ili prouzrokovana saobraćajna nezgoda, učinilac prekršaja kazniti novčanom kaznom od 8.000 do 40.000 dinara ili kaznom zatvora do 60 dana (član 227. stav 2.).
Članom 289. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05 i 107/05), koji se primenjuje od 1. januara 2006. godine, propisano je krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja, i glasi: „Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ili telo ljudi ili imovinu većeg obima, pa usled toga kod drugog nastupi laka telesna povreda ili prouzrokuje imovinsku štetu koja prelazi iznos od dvesta hiljada dinara, kazniće se zatvorom do tri godine (stav 1.); ko se ne pridržava saobraćajnih propisa i time ugrozi železnički, brodski, tramvajski, trolejbuski, autobuski saobraćaj ili saobraćaj žičarom tako da dovede u opasnost život ili telo ljudi ili imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina (stav 2.); ako je delo iz st. 1. i 2. ovog člana učinjeno iz nehata, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine (stav 3.)“.
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je najpre konstatovao da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan samo da utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, odnosno da načelno nije nadležan da ispituje zakonitost odluka redovnih sudova i vrši ocenu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, a na kojima se zasniva osporena sudska odluka. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je krivični postupak u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava. Iako jemstva sadržana u pravu na pravično suđenje nisu nužno istovetna u sporovima u kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama, na jednoj strani, i u predmetima u kojima se raspravlja o krivičnoj optužbi, na drugoj strani (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, n◦ 274), Sud ističe da pojam pravičnog postupka podrazumeva jednakost oružja, postojanje načela raspravnosti i obavezu obrazloženja sudskih odluka, s tim da se u krivičnom postupku ovim jemstvima pridodaju pretpostavka nevinosti i prava odbrane.
Ustavni sud podseća da je obaveza instancionih sudova da delotvorno ispitaju dokazne predloge stranaka i da ocene njihov značaj prilikom donošenja odluke (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Kraska protiv Švajcarske, od 19. aprila 1993. godine, § 30). Zbog toga je jedan od bitnih elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 29). Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Iako obaveza obrazloženja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Van der Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, § 61), Ustavni sud ukazuje da povreda prava na pravično suđenje postoji ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Hadjianastassiou protiv Grčke, od 16. decembar 1992. godine, § 33).
Imajući u vidu da prvostepeni sud utvrđuje činjenično stanje koje je od značaja za donošenje odluke i da ocenjuje dokaze o postojanju bitnih činjenica, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Opštinski sud u Mionici imao obavezu da u obrazloženju osporene presude K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine iznese ključne argumente na kojima temelji svoju odluku i da, u slučaju postojanja određenih dokaza koji potvrđuju, odnosno negiraju neku odlučnu činjenicu, izloži razloge zbog kojih takve dokaze prihvata i na koji način je tu odlučnu činjenicu van svake sumnje utvrdio. U konkretnom slučaju, iako u nalazu veštaka stoji da za vozilo oštećenog nisu postojali bilo kakvi tragovi kočenja, dok je za vozilo okrivljenog utvrđeno da je forsirano kočilo pre i tokom nezgode, prvostepni sud je prihvatio mišljenje veštaka da su kritičnom prilikom oba vozača svojim propustima uzrokovala nastanak saobraćajne nezgode, pri čemu od veštaka nije zahtevao da se određeno izjasni čiji propusti su neposredno doveli do sudara. Usled toga postoji znatna protivrečnost između izreke presude u kojoj je navedeno da je okrivljeni „prednjim levim ivično - gabaritnim delom svog vozila udario u prednji levi deo putničkog motornog vozila...“, i obrazloženja odluke, kao i skice međusobnog položaja vozila u trenutku kontakta koja je priložena nalazu veštaka.
Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud propustio da izvrši ocenu verodostojnosti protivrečnih dokaza i da navede jasne razloge zbog kojih je odlučnu činjenicu o krivici optuženog za predmetni sudar uzeo kao dokazanu. Prvostepeni sud je bio dužan da protivrečnosti između nalaza veštaka i očiglednih okolnosti, kao i sumnju u tačnost datog mišljenja otkloni ponovnim ispitivanjem veštaka, a ako to ne bi bilo moguće, da odredi drugog veštaka koji će obaviti novo veštačenje. Stoga, po oceni Ustavnog suda, Opštinski sud u Mionici u konkretnom slučaju nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za svoje pravno stanovište u pogledu odlučnih činjenica koje su od značaja za utvrđivanje da li je optuženi učinio krivično delo.
Imajući u vidu da se u postupku po ustavnoj žalbi ispituje da li je krivični postupak u celini bio pravičan, Ustavni sud je razmatrao da li je sud više instance u postupku po pravnom leku uklonio evidentne propuste prvostepenog suda na koje mu je ukazano. Naime, okrivljeni je, pored ostalog, u žalbi protiv presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine istakao: da je do udesa došlo na polovini kolovozne trake kojom se kretao okrivljeni (podnosilac ustavne žalbe); da je vozilo oštećenog prešlo na svoju levu stranu kolovoza, u traku kojom se okrivljeni kretao; da na mestu udesa nema tragova kočenja oštećenog; da na strani okrivljenog nema doprinosa nastanku nezgode, osim lakonske i paušalne ocene u zaključku veštaka.
Ustavni sud ističe da je prilikom ocene da li obrazloženje odluke suda pravnog leka ispunjava standarde prava na pravično suđenje, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine, § 60). S obzirom da prvostepeni sud nije na zadovoljavajući način raspravio agrumente okrivljenog (Evropska komisija za ljudska prava, odluka u predmetu: Fouquet protiv Francuske, od 12. oktobra 1994. godine, § 38.), Ustavni sud ističe da je drugostepeni sud bio dužan da razmotri navode koje je okrivljeni izneo u žalbi. Međutim, Okružni sud u Valjevu je ocenio kao neosnovane navode koje je okrivljeni izneo u žalbi, pri čemu nije dao izričit i jasan odgovor na protivrečnosti na koje je ukazao okrivljeni (Evropskog suda za ljudska prava, odluka u predmetima: Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 28 i Higgins i ostali protiv Francuske, od 19. februar 1998. godine, § 43) Polazeći od toga, Ustavni sud smatra da Okružni sud u Valjevu nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge u pogledu svih činjenica koje su od značaja za donošenje odluke u ovom krivičnom postupku, već je, štaviše, eksplicitno ocenio neosnovanim navode žalbe okrivljenog da se kritični događaj desio isključivo na polovini kolovozne trake kojom se on kretao, iako takva tvrdnja sasvim jasno proističe iz priloženog nalaza veštaka.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da osporene presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine nisu obrazložene na način koji zadovoljava uslove iz člana 32. stav 1. Ustava, odnosno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da je osporenim presudama povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je u tom delu ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. U odnosu na isticanje povrede ustavnog prava zajemčenog odredbom člana 33. stav 5. Ustava, Ustavni sud ocenjuje da je podnosilac ustavne žalbe u sprovedenom krivičnom postupku iskoristio svoje ustavno pravo da sam ili preko branioca iznese dokaze u svoju korist, ispita svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane
Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredaba člana 36. Ustava, Ustavni sud nalazi da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na jednaku zaštitu prava pred sudovima iz člana 36. stav 1. Ustava, jer se ni iz osporenih akata, niti iz drugih dokaza priloženih uz ustavnu žalbu takav zaključak nije mogao izvesti. Naime, Ustavni sud konstatuje da je uslov koji mora postojati da bi se mogla utvrditi povreda prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima iz člana 36. stav 1. Ustava - različito postupanje sudova u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
U odnosu na povredu prava iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud nalazi da je podnosilac ustavne žalbe imao ustavno i zakonsko pravo na podnošenje žalbe protiv presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine, koje je iskoristio i na osnovu koga je doneta osporena presuda Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine. Ustavni sud konstatuje da na opisani način podnosiocu nije povređeno pravo na pravno sredstvo, jer je o žalbi protiv presude prvostepenog suda, odluku doneo drugostepeni sud, čime je, po oceni ovog Suda, zadovoljeno navedeno Ustavom zajemčeno ljudsko pravo podnosioca. Činjenica da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, ne znači automatski i povredu Ustavom zajemčenog prava na pravno sredstvo.
Iz iznetih razloga, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu , i odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede prava iz tačke 1. izreke mogu otkloniti samo poništajem osporene presude Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine i određivanjem da sada nadležni sud donese novu odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv osporene presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke
8. Imajući u vidu da su ustavnopravna pitanja koja su razmatrana u ovoj odluci od šireg značaja za ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, doneo Zaključak da se ova odluka objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
9. Na osnovu izloženog i odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević