Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja krivičnog suda. Osporenim rešenjem odlučivano je o procesnim pretpostavkama, a ne o pravima i obavezama podnosioca, te ono nije podoban akt za osporavanje u ustavnosudskom postupku.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Jovana Besarića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 7. jula 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Jovana Besarića izjavljena protiv rešenja Trećeg opštinskog suda u Beogradu Kv. 1239/09 – Ki. 317/09 od 23. decembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Jovan Besarić iz Beograda izjavio je Ustavnom sudu 3. februara 2010. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Trećeg opštinskog suda u Beogradu Kv. 1239/09 – Ki. 317/09 od 23. decembra 2009. godine, zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, kao i prava na imovinu, zajemčenih odredbama čl. 36. i 58. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac u ustavnoj žalbi navodi da je Trećem opštinskom javnom tužilaštvu, kao oštećeni, podneo krivičnu prijavu protiv N.N. izvršioca zbog krivičnog dela teško delo protiv opšte sigurnosti iz člana 288. stav 1. u vezi člana 281. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srbije. S obzirom na to da je nadležni Opštinski javni tužilac odbacio njegovu prijavu, podnosilac je 10. marta 2009. godine, u svojstvu oštećenog kao tužioca, istražnom sudiji Trećeg opštinskog suda u Beogradu podneo predlog za preduzimanje istražnih radnji, kako bi se utvrdio identitet osumnjičenog za izvršenje predmetnog krivičnog dela, kao i visina štete. Istražni sudija Trećeg opštinskog suda u Beogradu je 3. avgusta 2009. godine doneo rešenje Ki. 317/09 kojim je zahtev za preduzimanje istražnih radnji tretirao kao zahtev za sprovođenje istrage i odbacio ga kao neuredan, jer ne sadrži sve elemente propisane Zakonikom o krivičnom postupku. Protiv ovog rešenja podnosilac je izjavio žalbu, koju je Treći opštinski sud odbio kao neosnovanu osporenim rešenjem Kv. 1239/09 – Ki. 317/09 od 23. decembra 2009. godine. Podnosilac smatra da je sud, pogrešnom primenom i tumačenjem Zakonika o krivičnom postupku, onemogućio podnosioca da koristi svoja prava oštećenog kao tužioca, čime su mu povređena u ustavnoj žalbi navedena ljudska prava. Predložio da Ustavni sud utvrdi istaknute povrede ljudskih prava, da naredi policiji utvrđivanje identiteta osumnjičenog, kao i da naredi istražnom sudiji određivanje veštačenja kojim bi se utvrdila visina prouzrokovane štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", broj 109/07) je istovetna sa odredbom člana 170. Ustava, a odredbom člana 83. stav 1. Zakona je propisano da ustavnu žalbu može izjaviti svako lice koje smatra da mu je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje povređeno ili uskraćeno ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je jedna od pretpostavki za dopuštenost ustavne žalbe da je osporenim aktom odlučivano o podnosiočevom pravu ili obavezi, jer je samo takav akt podoban da povredi njegova Ustavom zajemčena prava i slobode.
3. Odredbe člana 36. Ustava utvrđuju: da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (stav 2.).
Odredbama člana 58. Ustava utvrđeno je: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav 1.); da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (stav 2.); da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (stav 3.);
da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno je samo u skladu sa zakonom (stav 4.).
4. Iz navoda ustavne žalbe i uvidom u osporena rešenja, Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, na koju se podnosilac ustavne žalbe poziva, već se ponavljaju razlozi koje je podnosilac izneo u žalbi podnetoj Krivičnom veću Trećeg opštinskog suda u Beogradu protiv osporenog rešenja Istražnog sudije Trećeg opštinskog suda u Beogradu. Navedenim razlozima se ukazuje na povredu odredaba Zakonika o krivičnom postupku, pa se, po oceni Ustavnog suda, ustavnom žalbom od ovog suda zahteva da kao instancioni sud ispita zakonitost osporenih rešenja redovnih sudova, što ne spada u nadležnosti Ustavnog suda utvrđene odredbama čl. 167. i 170. Ustava.
U odnosu na povredu prava na imovinu, na koju podnosilac ustavne žalbe takođe ukazuje, Ustavni sud konstatuje da osporenim rešenjem nije odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, već je tim rešenjem odlučivano o urednosti podneska i postojanju procesnih pretpostavki za vođenje postupka, odnosno potvrđeno je prvostepeno rešenje kojim je podnesak podnosioca odbačen kao neuredan iz procesnih razloga. Stoga, po oceni Ustavnog suda, osporenim rešenjem nije moglo biti povređeno podnosiočevo pravo na imovinu, jer njime nije ni odlučivano o ovom njegovom pravu.
Imajući u vidu napred navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba u celosti nedopuštena, pa je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
5. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić