Odbijanje ustavne žalbe u sporu o zastarelosti duga za električnu energiju za poslovni prostor

Kratak pregled

Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu podnosioca kojem je u parnici naloženo plaćanje duga za električnu energiju. Sud je potvrdio stav redovnih sudova da se na dug za poslovni prostor primenjuje opšti desetogodišnji rok zastarelosti, a ne jednogodišnji rok za domaćinstva.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
USTAVNI SUD
Už-119/2009
18.03.2010.
Beograd

Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Pavlovića iz Valjeva, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 18. marta 2010. godine, doneo je

 

O D L U K U

Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Milana Pavlovića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 od 17. juna 2008. godine i presude Okružnog suda u Valjevu Gž. 1208/08 od 12. decembra 2008. godine.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

1. Milan Pavlović iz Valjeva je 26. januara 2009. godine, preko punomoćnika, advokata Mladena M. Nikića iz Valjeva, izjavio ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 od 17. juna 2008. godine i presude Okružnog suda u Valjevu Gž. 1208/08 od 12. decembra 2008. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.

U ustavnoj žalbi se navodi da osporenim presudama parnične stranke nisu tretirane na jednak način, verovatno iz razloga jer je tuženi Elektrosrbija d.o.o. - Elektrodistribucija Valjevo preduzeće u državnoj svojini. Dalje je navedeno da je Okružni sud u Valjevu "tretirao" tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kao preduzetnika, bez obzira na činjenicu da je on odjavio svoju preduzetničku radnju i da je sa radom prestao još 1996. godine, od kada se predmetni deo kuće koristi isključivo za potrebe domaćinstva. Istaknuto je da je na taj način sud primenio duži rok zastarelosti – desetogodišnji, umesto jednogodišnji rok zastarelosti, s obzirom da se radi o priključku i potrošnji električne energije za domaćinstvo, čime je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje. Podnosilac ustavne žalbe je predložio da Ustavni sud poništi presudu Okružnog suda u Valjevu Gž. 1208/08 od 12. decembra 2008. godine.

2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.

Odredbom člana 32. stav 1. Ustava jemči se svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.

3. Razmatrajući ustavnu žalbu izjavljenu protiv osporenih akata, Ustavni sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, spis predmeta Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:

Ovde podnosilac ustavne žalbe je u svojstvu tužioca 5. februara 2007. godine podneo tužbu Opštinskom sudu u Valjevu protiv tuženog Elektrosrbija d.o.o. - Elektrodistribucija Valjevo, tražeći da se utvrdi da ne postoji potraživanje tuženog prema tužiocu po osnovu duga za utrošenu električnu energiju, u iznosu od 79.979,22 dinara. Po ovoj tužbi je formiran predmet P. 123/07.

Rešenjem o izvršenju na osnovu verodostojne isprave Opštinskog suda u Valjevu Iv. 448/07 od 23. marta 2007. godine, i to stavom prvim izreke, obavezan je izvršni dužnik, ovde podnosilac ustavne žalbe, da isplati izvršnom poveriocu Elektrosrbija d.o.o. - Elektrodistribucija Valjevo iznos od 81.304,26 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, po osnovu duga za utrošenu električnu energiju, dok je stavom drugim izreke određeno izvršenje protiv izvršnog dužnika. Postupajući po izjavljenom prigovoru izvršnog dužnika, Opštinski sud u Valjevu je rešenjem IPV (I) 51/07 od 8. juna 2007. godine stavio van snage rešenje Iv. 448/07 od 23. marta 2007. godine i odredio da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Predmet je zatim u parnici dobio broj P. 806/07.

Rešenjem Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 od 21. januara 2008. godine spisi predmeta P. 806/07 spojeni su sa spisima predmeta P. 123/07, radi istovremenog raspravljanja i presuđenja.

Osporenom presudom Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 od 17. juna 2008. godine je: u stavu prvom izreke odbačena tužba tužioca-protivtuženog, ovde podnosioca ustavne žalbe kao nedozvoljena; u stavu drugom izreke ukinuto u celini rešenje o izvršenju Opštinskog suda u Valjevu Iv. 448/07 od 23. marta 2007. godine; u stavu trećem izreke delimično usvojen protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca i obavezan tužilac-protivtuženi da isplati tuženom-protivtužiocu iznos od 2.563,06 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. marta 2007. godine pa do konačne isplate; u stavu četvrtom izreke odbijen protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca kojim je tražio da se obaveže tužilac-protivtuženi da mu na ime duga isplati iznos preko dosuđenog iznosa od 2.563,06 dinara do traženog iznosa od 81.304,26 dinara, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; u stavu petom izreke odlučeno o troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud odbio deo tužbenog zahteva tuženog-protivtužioca iz stava četvrtog izreke presude zbog činjenice da je utuženo potraživanje u tom delu zastarelo, jer tužilac kao imalac samostalne trgovinske radnje nije imao status pravnog lica, zbog čega se ne može primeniti trogodišnji rok zastarelosti iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, već se u konkretnom slučaju primenjuje jednogodišnji rok zastarelosti iz člana 378. stav 1. tačka 1. istog zakona.

Postupajući po žalbama stranaka, Okružni sud u Valjevu je doneo osporenu presudu Gž. 1208/08 od 12. decembra 2008. godine kojom je odbijena kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 od 17. juna 2008. godine u stavu prvom izreke, dok je ista presuda preinačena u stavu četvrtom i stavu petom izreke, pa je obavezan tužilac-protivtuženi da plati tuženom-protivtužiocu pored dosuđenog iznosa od 2.563,06 dinara još i iznos od 78.740,94 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. marta 2007. godine pa do isplate, kao i iznos od 9.000 dinara na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je, inter alia, navedeno da se u konkretnom slučaju ne radi o isporuci električne energije za potrebe domaćinstva, već za potrebe privatnog preduzetnika, odnosno obavljanja preduzetničke delatnosti u poslovnom prostoru, tako da se ne može primeniti rok zastarelosti potraživanja od jedne godine, kao ni trogodišnji rok zastarelosti, jer imalac radnje nije pravno lice, već opšti rok zastarelosti od deset godina, budući da je rok zastarelosti od jedne godine privilegovan rok i odnosi se prema zakonskom tekstu samo na potraživanja za isporučenu električnu energiju za potrebe domaćinstva.

4. Odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99, 44/99)) je propisano: da potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti (član 371.); da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine (član 374. stav 1.); da zastarevaju za jednu godinu - potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimničarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva (član 378. stav 1. tačka 1.).

Odredbom člana 1a. Zakona o privatnim preduzetnicima ("Službeni glasnik SRS", br. 54/89 i 9/90, i "Službeni glasnik RS", br. 19/91, 46/91, 31/93, 39/93, 53/93, 67/93, 48/94, 53/95, 35/02, 55/04 i 101/05) je propisano da je privatni preduzetnik, u smislu ovog zakona, fizičko lice koje, radi sticanja dobiti, osniva radnju i samostalno obavlja delatnost.

5. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa aspekta sadržine prava na koje se podnosilac pozvao, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama Opštinskog suda u Valjevu P. 123/07 od 17. juna 2008. godine i Okružnog suda u Valjevu Gž. 1208/08 od 12. decembra 2008. godine podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.

Ustavni sud nalazi da su osporene presude zasnovane na činjeničnom stanju koje je utvrđeno na osnovu dokaznog postupka sprovedenog u skladu sa zakonskim odredbama, u kome je, između ostalog, izveden dokaz ekonomsko-finansijskim veštačenjem i izvršen uvid u pismene dokaze dostavljene od strane parničnih stranaka. Pored toga, Ustavni sud ocenjuje da je Okružni sud u Valjevu svoju odluku zasnovao na odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, dajući pri tome detaljne, jasne i ustavnopravno prihvatljive razloge zbog kojih smatra da se u konkretnom slučaju primenjuje opšti rok zastarelosti od deset godina, a ne jednogodišnji rok zastarelosti potraživanja. Navedene razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o isporuci električne energije za objekat koji je u zahtevu za izdavanje elektroenergetske saglasnosti od 28. maja 2002. godine podnetom o strane podnosioca ustavne žalbe, kao i u rešenju tuženog o elektroenergetskoj saglasnosti od 16. septembra 2002. godine, kojim je usvojen navedeni zahtev, označen kao poslovni prostor. Dakle, osporene presude su zasnovane na primeni merodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud je ocenio da su osporene presude doneli zakonom ustanovljeni sudovi, u granicama svojih nadležnosti, nakon javno održane rasprave, zbog čega tvrdnja podnosioca ustavne žalbe da stranke nisu imale jednak tretman u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, te da mu je iz tog razloga osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje, predstavlja samo izraz njegove subjektivne ocene o toku i ishodu postupka, ali ne i uverljiv dokaz o učinjenoj povredi Ustavom zajemčenog prava.

Na osnovu izloženog, Ustavni sud je našao da osporenim presudama nije povređeno pravo podnosioca na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu.

6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 45. tačka 9) i člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), odlučio kao u izreci.

 

PREDSEDNIK

USTAVNOG SUDA

dr Bosa Nenadić

 

 

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.