Odbijanje ustavne žalbe zbog nepostojanja povrede načela ne bis in idem
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca koji je u prekršajnom postupku kažnjen opomenom, a u krivičnom postupku uslovnom osudom za isti događaj. Sud je utvrdio da, iako su činjenice iste, dela nisu ista zbog različitih zaštićenih dobara.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. S. iz N, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 12. juna 2014. godine , doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba S. S. izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Kž1. 2567/10 od 12. oktobra 2010. godine u odnosu na istaknutu povredu prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu iz člana 34. stav 4. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. S. iz N. je 16. marta 201 1. godine, preko punomoćnika J. S. iz N, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presud e Apelacionog suda u Nišu Kž1. 2567/2010 od 12. oktobra 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, posebnih prava okrivljenog i prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu , zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 33. stav 1. i člana 34. stav 4. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac u ustavnoj žalbi navodi da je „bilo nužno isključiti javnost iz postupka“ radi zaštite njegove privatnosti, jer boluje od trajnog duševnog oboljenja, kao i da „nije u razumnom roku raspravljeno i odlučeno o osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega, obzirom da je od momenta kada je navodno učinio krivično delo za koje je kasnije optužen i oglašen krivim pa do pravnosnažne osude proteklo 2 godine“, iz čega zaključuje da su mu povređena prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku. Dalje ističe da mu je povređeno i posebno pravo okrivljenog iz člana 33. stav 1. Ustava, „obzirom na protek vremena od momenta kada je navodno učinio krivično delo za koje je kasnije optužen i oglašen krivim pa do momenta otpočinjanja postupka protiv njega “. Konačno, podnosilac ističe i da mu je povređeno pravo iz člana 34. stav 4. Ustava, jer je „ zbog potpuno istog činjeničnog stanja, tj. iste preduzete radnje ... za jedno isto deliktno ponašanje istovremeno suđeno i oglašen je krivim i za prekršaj i za krivično delo i za oba su mu izrečene kazne“.
Predložio je da Ustavni sud poništi osporenu drugostepenu, kao i prvostepenu presudu, utvrdi pravo na naknadu nematerijalne štete i svoju Odluku objavi.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Protiv podnosioca ustavne žalbe je, povodom istog životnog događaja, prvo vođen prekršajni, a potom i krivični postupak i u oba sudska postupka je podnosilac pravnosnažno oglašen krivim, te mu je u prekršajnom postupku izrečena opomena, dok mu je u krivičnom postupku izrečena uslovna osuda.
A) Činjenice koje se odnose na prekršajni postupak
U prekršajnom postupku koji je vođen po zahtevu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije-Policijska ispostava Pantelaj pred Opštinskim organom za prekršaje u Nišu u predmetu Up. 02-931/09 utvrđeno je da je podnosilac ustavne žalbe „dana 31. januara 2009. godine u 10,00 sati u Nišu, u ul ici K, ispred pijace „B “, narušavao javni red i mir, nasiljem ugrozio mir i ličnu sigurnost N.M, kao i mir i spokojstvo ostalih građana, na taj način što je prišao, izrevoltiran time što je N.M, koji u JKP „T.“ radi kao naplaćivač tezgi, koji je udario njegovu snaju S.S. koja je prodavala jabuke, i N.M. zadao jedan udarac desnom rukom u predelu lica od čega je isti zadobio povredu u vidu crvenila i krvarenja iz nosa “. Pravnosnažnim rešenjem Opštinskog organa za prekršaje u Nišu Up . 02-931/09 od 2. februara 20 09. godine, podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 6. stav 3. Zakona o javnom redu i miru i izrečena mu je opomena.
B) Činjenice koje se odnose na krivičn i postup ak
U krivičnom postupku koji je vođen po optužnom predlogu Opštinskog javnog tužilaštva u Nišu Kt. 844/09 od 14. jula 2009. godine, pred Osnovnim sudom u Nišu u predmetu K. 979/2010 utvrđeno je da je podnosilac ustavne žalbe „dana 31. januara 2009. godine, oko 10,00 časova u Nišu, u ul. K, na pijaci „B.“ napao službeno lice u vršenju službene dužnosti, radnika JKP „T.“ oštećenog N.M. iz Niša, na taj način što je najpre oštećeni udaljavao sa ulaza u pijacu S.S, koja je vršila vanpijačnu prodaju, u kom trenutku je iznenada dotrčao okrivljeni i oštećenog udario pesnicom u lice, nakon čega je napustio lice mesta, a bio je svestan svog dela, njegove zabranjenosti i protivpravnosti i hteo je njegovo izvršenje“. Presudom Osnovnog suda u Nišu K. 979/2010 od 20. aprila 2010. godine, koja je postala pravnosnažna 12. oktobra 2010. godine donošenjem osporene presude Apelacionog suda u Nišu Kž1. 2567/10, podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim zbog krivičnog dela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakonika i izrečena mu je uslovna osuda, kao i mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lečenja na slobodi.
Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Apelacioni sud u Nišu cenio žalbene navode da „jedno deliktno ponašanje ne može istovremeno biti i prekršaj i krivično delo zato što bi usledila obustava prekršajnog postupka ukoliko je prethodno okončan krivični postupak za isto činjenično stanje“, ali ih je ocenio neosnovanim, nalazeći da je „u prekršajnom postupku koji je vođen protiv S. S. izrečena opomena, a ne kazna koja bi se mogla uračunati u kaznu izrečenu u krivičnom postupku“.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ko je okrivljen za krivično delo ima pravo da u najkraćem roku, u skladu sa zakonom, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima dela za koje se tereti, kao i o dokazima prikupljenim protiv njega (član 33. stav 1.); da niko ne može biti gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili postupak pravnosnažno obustavljen, niti sudska odluka može biti izmenjena na štetu okrivljenog u postupku po vanrednom pravnom leku, kao i da istim zabranama podleže vođenje postupka za neko drugo kažnjivo delo (član 34. stav 4.).
Odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP), koji je važio u vreme donošenja osporene presud e bilo je propisano : da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavljen ili optužba pravnosnažno odbijena (član 6. stav 1.); da povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povređen u pitanju da li ima okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usled amnestije ili pomilovanja, ili je stvar već pravnosnažno presuđena (član 369. stav 1. tačka 2)); da drugostepeni sud ispituje presudu u onom delu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvek po službenoj dužnosti ispitati da li je na štetu optuženog povređen krivični zakon (član 369) (član 380. stav 1. tačka 2)).
Odredbom člana 323. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09, 111/09, 121/12 i 104/13) (u daljem tekstu: KZ) propisano je da ko napadne ili preti da će napasti službeno lice u vršenju službene dužnosti, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine (krivično delo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti).
Odredbom člana 6. stav 3. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS”, br. 51/92, 53/93 , 67/93, 48/94, 85/05 i 101/05) (u daljem tekstu: ZJRM) propisano je da ko vređanjem ili zloupotrebom drugog, vršenjem nasilja nad drugim, izazivanjem tuče ili učestvovanjem u njoj, ugrožava spokojstvo građana ili remeti javni red i mir - kazniće se novčanom kaznom do 30.000 dinara ili kaznom zatvora do 60 dana.
5. Ocenjujući razloge i navode u odnosu na istaknutu povredu prava na pravnu sugurnost u kaznenom pravu iz člana 34. stav 4. Ustava, Ustavni sud, pre svega, konstatuje da iz same ustavne žalbe proizlazi da podnosilac isključivo ukazuje na postojanje povrede načela ne bis in idem, odnosno da je i u prekršajnom i u krivičnom postupku oglašen krivim za isti događaj, na osnovu istih činjenica.
Ustavni sud ukazuje da je, uvažavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, u Odluci Už-1285/2012 od 26. marta 2014. godine postavio kriterijume na osnovu kojih vrši ocenu da li je došlo do povrede načela ne bis in idem, i to: 1) da li su oba postupka koja su vođena protiv podnosioca vođena za delo koje po svojoj prirodi predstavlja kažnjivo delo, odnosno da li je prva kazna po svojoj prirodi bila kaznenopravna; 2) da li su dela zbog kojih se podnosilac kazneno goni ista (idem); 3) da li je postojala dvostrukost postupka (bis).
Ispitujući prvi uslov, odnosno da li su oba postupka koja su vođena protiv podnosioca vođena za delo koje po svojoj prirodi predstavlja kažnjivo delo, Ustavni sud ukazuje da je neophodno pre svega odlučiti da li se konkretan prekršajni postupak odnosio na tzv. „krivičnu“ stvar, odnosno da li je prva osuda po svojoj prirodi bila „krivična“. Polazeći pre svega od „merila Engel“ na osnovu kojih se utvrđuje da li se radi o „optužbi za krivično delo“ (pravna kvalifikacija dela prema domaćem zakonodavstvu; priroda dela koja podrazumeva dva kumulativna potkriterijuma - obim prekršene norme i svrhu kazne , kao i prirod u i stepen težine kazne), i od utvrđenog činjeničnog stanja u tački 3. obrazloženja ove odluke, te posebno ustavnopravnog okvir a zaštite načela zabrane dvostruke ugroženosti proklamovan og u odredb i člana 34. stav 4. u vezi sa odredbom člana 33. stav 8. Ustava, Ustavni sud je ocenio da prekršajni postupak , koji je vođen protiv podnosioca ustavne žalbe , jeste vođen za delo koje po svojoj prirodi i težini i svrsi zaprećene sankcije predstavlja kažnjivo delo.
Ispitujući drugi uslov, odnosno da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela zbog kojih je podnosilac oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku (idem), Ustavni sud je pošao od činjenično utemeljenog pristupa koji primenjuje i Evropsk i sud za ljudska prava (prema kome se član 4. Protokola 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda mora shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda – videti, pored ostalih, presude ESLjP: „Maresti protiv Hrvatske“, broj 55759/07 od 25. jula 2009. godine, stav 62; „Muslija protiv Bosne i Hercegovine“, broj 32042/11 od 14. januara 2014. godine, st. 32. i 33.).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe najpre prekršajno oglašen odgovornim što je „31. januara 2009. godine u 10,00 sati u Nišu u Ulici K, ispred pijace „B.“ narušavao javni red i mir, nasiljem ugrozio mir i ličnu sigurnost N.M, kao i mir i spokojstvo ostalih građana, na taj način što je prišao , izrevoltiran time što je N.M, koji u JKP „T.“ radi kao naplaćivač tezgi, koji je udario njegovu snaju S.S. koja je prodavala jabuke, i N.M. zadao jedan udarac desnom rukom u predelu lica od čega je isti zadobio povredu u vidu crvenila i krvarenja iz nosa“.
Nakon pravnosnažnosti navedenog prekršajn og rešenja, podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim u krivičnom postupku po optužnom predlogu nadležnog tužilaštva što je „31. januara 2009. godine, oko 10,00 časova u Nišu, u ul. K, na pijaci „B.“ napao službeno lice u vršenju službene dužnosti, radnika JKP „T.“ oštećenog N.M. iz Niša, na taj način što je najpre oštećeni udaljavao sa ulaza u pijacu S.S, koja je vršila vanpijačnu prodaju, u kom trenutku je iznenada dotrčao okrivljeni i oštećenog udario pesnicom u lice, nakon čega je napustio lice mesta, a bio je svestan svog dela, njegove zabranjenosti i protivpravnosti i hteo je njegovo izvršenje“.
Sledom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe u prekršajnom postupku oglašen odgovornim, a u krivičnom postupku krivim, na osnovu bitno istih činjenica. Tačnije, činjenice koje su obuhvaćene izrekom prekršajnog rešenja kojim je podnosilac pravnosnažno oglašen odgovornim, u suštini su bitno iste u odnosu na činjenic e za koje je podnosilac ustavne žalbe oglašen krivim u krivičnom postupku, nakon što je prekršajna osuda postala pravnosnažna (res iudicata).
Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, i pored utvrđenog činjeničnog identiteta dela, u svakom konkretnom slučaju moraju razmotriti i dva dodatna, odnosno korektivna kriterijum a: 1) identitet zaštićenog dobra i težine posledice dela; 2) identitet sankcije (k ako bi se odgovorilo na pitanje da li su dela zbog kojih se podnosilac ustavne žalbe goni ili je osuđen u različitim postupcima ista - idem).
Ispitujući postojanje navedenih korektivnih kriterijuma u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio:
1) U pogledu kriterijuma identičnosti zaštićenih objekata i težine posledice dela, Ustavni sud ponavlja da se odredbom člana 6. stav 3. ZJRM štite pojedinci od nepristojnog i drskog vređanja, kao i od fizičk og nasrtaja od strane drugih lica. Tačnije, navedena odredba Zakona o prekršajnom postupku usmerena je prema svim građanima, bez izuzetka i bez obzira na svojstvo, odnosno status koji pojedinac u društvu ima. Sa druge strane, odredbama člana 323. Krivičnog zakonika štite se od napada službena lica u vršenju službene dužnosti. Cilj krivičnopravne zaštite službenih lica u vršenju službe je da se ta služba obavlja bez smetnji i po propisima, odnosno da se licima koja je obavljaju omogući da efikasno, potpuno i zakonito preduzimaju službene radnje od značaja kako za društvo u celini, tako i za pojedince, posebno u onim slučajevima kada se tim radnjama ostvaruje zaštita njihovih prava i sloboda.
U konkretnom slučaju, podnosilac ustavne žalbe je u prekršajnom postupku oglašen odgovornim jer je narušavao javni red i mir, nasiljem ugrozio mir i ličnu sigurnost N.M, kao i spokojstvo ostalih građana. Ustavni sud je utvrdio da Opštinski organ za prekršaje u Nišu u izreci rešenja Up. 02-931/09 nije proširio činjenični opis prekršaja u odnosu na svojstvo oštećenog N.M. kao službenog lica i na taj način nije obuhvatio činjenični supstrat krivičnog dela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti. Stoga je Ustavni sud zaključio da, u konkretnom slučaju, utvrđivanje prekršajne odgovornosti podnosioca ustavne žalbe za prekršaj iz člana 6. stav 3. ZJRM nije predstavljalo smetnju za njegovo krivično gonjenje zbog krivičnog dela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti, zbog nepostojanja identiteta zaštićenih dobara i težine posledice.
2) U pogledu kriterijuma identiteta sankcije, odnosno pitanj a kaznene prirode sankcije izrečene izvan krivičnog postupka , Ustavni sud ukazuje da se saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pored navedenih „Engel“ kriterijuma, prilikom ocene kaznene prirode neke mere, moraju imati u vidu i sledeći kriterijumi: priroda i cilj sankcije (prevencija, reparacija, represija); kvalifikacija sankcije prema unutrašnjem pravu; postupak određivanja i izvršenja i težina (prvenstveno zaprećene) sankcije.
Primenjujući navedene kriterijume na konkretan slučaj, Ustavni sud, pre svega, konstatuje da je podnosiocu ustavne žalbe u prekršajnom postupku izrečena opomena, a u krivičnom postupku uslovna osuda (tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri meseca i istovremeno je određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo).
Ustavni sud dalje konstatuje da je za izvršenje prekršaja iz člana 6. stav 3. ZJRM zakonom zaprećena novčana kazna do 30.000,00 dinara ili kazna zatvora do 60 dana, a da je za krivično delo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 323. stav 1. KZ propisana kazna zatvora od tri meseca do tri godine. Imajući u vidu da je za navedeni prekršaj novčana kazna alternativno propisana sa kaznom zatvora, odnosno da pored svoje preventivne svrhe (da odvrati od društveno nepoželjnog ponašanja) ima za cilj i da kazni prestupnika za drsko i nasilničko ponašanje, što je svojstveno svim krivičnim sankcijama , Ustavni sud je ocenio da zaprećena kazna zatvora do 60 dana za navedeni prekršaj nesumnjivo ukazuje na njen krivičnopravni karakter.
Međutim, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju bitno to što je podnosiocu ustavne žalbe u prekršajnom postupku izrečena opomena. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da se opomena kao mera upozorenja, iako predstavlja krivičnu sankciju (jer se izriče povodom izvršenog prekršaja, prekršajno odgovornom učiniocu), u sadržinskom smislu i ciljevima koji se njenim izricanjem žele postići, značajno razlikuje od kazne, bilo da li se radi o novčanoj, ili kazni zatvora. U konkretnom slučaju, cilj izrečene sankcije – opomene, isključivo je bio preventivni, odnosno cilj mere nije bila ni reparacija, niti represija, a opomena se ima smatrati izvršenom samim danom izricanja. Drugim rečima, specifičnost opomene kao sankcije ogleda se u tome što ona predstavlja svojevrsni spoj „kazne“ u materijalnom smislu i mere koja služi za izvršenje „kazne“ (videti presudu ESLjP u predmetu „Del Rio Prada protiv Španije“, broj 42750/09 od 21. oktobra 2013. godine, st. 82. i 83.). Pri tome, „kaznena“ priroda opomene je iscrpljena njenim preventivnim karakterom, s tim da opomena kao sankcija ima ujedno „izvršni“ karakter, jer samim izricanjem biva izvršena. Na drugoj strani, Ustavni sud ukazuje da je i uslovna osuda, kao i (sudska) opomena, mera upozorenja. Međutim, sadržina uslovne osude kao krivične sankcije je odlaganje izvršenja utvrđene kazne (novčane ili zatvorske), uz nametanje obaveze osuđenom da za određeno vreme (rok provere) ne izvrši novo krivično delo, odnosno da izvrši druge obaveza koje mu sud odredi. Tačnije, ukoliko osuđeni u roku provere izvrši novo krivično delo, uslovna osuda će, pod zakonom propisanim uslovima, biti opozvana i sud će izreći prethodno utvrđenu kaznu (novčanu ili zatvorsku). Stoga uslovna osuda, pored svog preventivnog, može imati i represivni karakter, pri čemu se , nakon opozivanja uslovne osude, utvrđena kazna, koja ima represivni karakter, izvršava u posebnom zakonom utvrđenom postupku.
Sledom svega do sada navedenog Ustavni sud je ocenio da, u konkretnom slučaju , krivičn o del o napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti nije konsumirano navedenim prekršajem protiv javnog reda i mira, te da dela zbog kojih je podnosilac ustavne žalbe dva puta oglašen krivim , nisu ista (idem).
Ispitujući treći uslov, odnosno da li je u konkretnom slučaju postojala dvostrukost postupka (bis), Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe prvo pravnosnažno oglašen odgovornim u prekršajnom postupku koji je vođen pred Opštinskim organom za prekršaje u Nišu u predmetu Up. 02-931/09, kao i da je potom pravnosnažno oglašen krivim u krivičnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Nišu u predmetu K. 979/10. Iz osporene presude Apelacionog suda u Nišu Kž1. 2567/10 od 12. oktobra 2010. godine nesumnjivo proizlazi da je osuda iz prekršajnog postupka postala pravnosnažna i stekla status „res iudicata“. Međutim, imajući u vidu da je Ustavni sud ocenio da dela zbog kojih je podnosilac ustavne žalbe oglašen odgovornim, odnosno krivim u prekršajnom i krivičnom postupku nisu ista, to činjenica da su se protiv njega vodila dva različita postupka, u konkretnom slučaju, nisu od značaja za drugačiju odluku Suda.
Polazeći od toga da je cilj člana 34. stav 4. Ustava zabrana vođenja postupka koji je okončan odlukom koja je stekla status „res iudicata“, a da je Ustavni sud utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe prvobitno oglašen odgovornim u prekršajnom postupku koji se u smislu odredaba člana 34. stav 4. i člana 33. stav 8. Ustava izjednačava sa krivičnim postupkom, te da je nakon pravnosnažnosti prekršajne presude on oglašen krivim za krivična dela koja su se odnosila na isto ponašanje za koje je opomenut u prekršajnom postupku i koja su obuhvatala u suštini iste činjenice, a za koja je primenom i korektivnih kriterijuma utvrđeno da se ne radi o istom delu (idem), Ustavni sud je ocenio da osporenim presudama nije došlo do povrede načela ne bis in idem.
S obzirom na sve napred izloženo, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zajemčeno odredbom člana 34. stav 4. Ustava, pa je ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odlučujući kao u prvom delu izreke.
6. Ispitujući postojanje pretpostavki za vođenje postupka po podnetoj ustavnoj žalbi u odnosu na istaknutu povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da je krivični postupak započeo 14. jula 2009. godine, podnošenjem optužnog predloga Opštinskog javnog tužilaštva u Nišu Kt. 844/09, a da je pravnosnažno okončan 12. oktobra 2010. godine donošenjem osporene presude Apelacionog suda u Nišu Kž1. 2567/10. Budući da je krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe ukupno trajao jednu godinu i tri meseca, Ustavni sud je ocenio da se, u konkretnom slučaju, navodi podnosioca ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima za tvrdnju o povredi označenog Ustavom zajemčenog prava.
U odnosu na istaknute povrede prava na pravično suđenje i posebnih prava okrivljenog, iz člana 32. stav 1. i člana 33. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac nije naveo razloge, odnosno da nije pružio dokaze koji bi osnovano i prima facie ukazivali na to da su mu osporenim presudama povređena označena ustavna prava.
Stoga je Sud, saglasno odredbama člana 36. stav 1. tač. 5) i 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, jer ne postoje pretpostavke za vođenje postupka, odlučujući kao u drugom delu izreke.
Saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Sud je odlučio da se ova odluka objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, zbog šireg značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i Ustavom garantovanih ljudskih prava i građanskih sloboda.
7. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.