Povreda prava na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na suđenje u razumnom roku. Upravnom sudu je trebalo skoro tri godine da odluči o tužbi u postupku restitucije, što je, s obzirom na nepostojanje složenih pitanja, ocenjeno kao neefikasno postupanje.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-12107/2019
19.01.2023.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tam ás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi R. R . iz Republike Austrije, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. januara 202 3. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba R. R . i utvrđuje da je u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom u predmetu U. 16056 /16 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
O b r a z l o ž e nj e
1. R. R . iz Republike Austrije, preko punomoćnika M . V, advokata iz N . S, podneo je Ustavnom sudu, 20. novembra 2019. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 16056/16 od 5. septembra 2019. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije i prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. stav 1. Ustava . Ustavna žalba je, takođe, izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom u predmetu U. 16056/16.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, ukazuje na to da je od dana podnošenja tužbe do dostavljanja osporene presude prošlo oko 1000 dana, uprkos tome što je podnosilac više puta urg irao da se zakaže rasprava, odnosno donese presuda.
Ustavnom žalbom je traženo da Ustavni sud poništi osporeni akt i utvrdi pravo podnosiocu na naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. Podnosilac nije istakao zahtev za naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije , ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u osporeni akt i priloženu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Delimičnim rešenjem Agencije za restituciju broj 46-000212/2013 od 16. decembra 2015. godine odbijen je zahtev R. R . (podnosioca ustavne žalbe) za vraćanje u naturalnom obliku zemljišta označenog u rešenju (tačka 1. dispozitiva) i određeno da će o pravu na obeštećenje za oduzete parcele biti odlučeno naknadno, kad se steknu zakonski uslovi (tačka 2. dispozitiva). U obrazloženju rešenja je konstatovano da je predmet zahteva imovina koja je konfiskovana od V. R, pravnog prethodnika podnosioca ustavne žalbe, kao i imovina koja je konfiskovana preduzećima „A.“ a.d. Novi Sad i „Š.“ a.d. Novi Sad.
Rešenjem Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-00022/2016-13 od 6. oktobra 2016. godine odbijena je žalba podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv predmetnog delimičnog rešenja prvostepenog organa.
Podnosilac ustavne žalbe je 16. novembra 201 6. godine podneo tužbu Upravnom sudu protiv navedenog konačnog upravnog akta.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 16056/16 od 5. septembra 2019. godine, donetom nakon održane usmene javne rasprave, odbijena je kao neosnovana tužba kojom je podnosilac ustavne žalbe pobijao zakonitost rešenja Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-00022/2016-13 od 6. oktobra 2016. godine . Punomoćnik podnosioca primio je osporenu presudu 21. oktobra 2019. godine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se, između ostalog, ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Članom 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) propisano je da u upravnom sporu sud odlučuje na osnovu zakona i u razumnom roku, na podlozi činjenica utvrđenih na usmenoj javnoj raspravi.
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je neefikasnim postupanjem Upravnog suda u predmetu U. 16056/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Ocenjujući ove navode podnosioca sa stanovišta označenog prava, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni upravni spor započeo 16. novembra 2016. godine, podnošenjem tužbe podnosioca ustavne žalbe i okončan donošenjem osporene presude Upravnog suda U. 16056/16 od 5. septembra 2019. godine, koja je dostavljena podnosiocu 21. oktobra 2019. godine, što samo za sebe može ukazivati na to da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja organa koji su vodili postupak i suda u upravnom sporu , kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Po oceni Ustavnog suda, u predmetnom upravnom sporu nije bilo posebno složenih činjeničnih i pravnih pitanja.
Ocenjujući postupanje nadležnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je odlučivanje Upravnog sud a o tužbi podnosioca ustavne žalbe trajalo nepune tri godine , što se ne može smatrati efikasnim postupanjem, posebno stoga što u upravnom sporu nisu utvrđivane nove činjenice, ni izvođeni novi dokazi, već je odluka doneta na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku.
Ispitujući značaj predmeta postupka za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je zaključio da je on imao pravni interes da nadležni sud u razumnom roku oceni zakonitost odlučivanja o njegovom zahtevu za vraćanje sporne imovine u naturalnom obliku.
Ustavni sud je ocenio da podnosilac ustavne žalbe svojim radnjama nije doprineo trajanju predmetnog upravnog spora.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu u delu izjavljenom zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom u predmetu U. 16056/16, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Imajući u vidu da podnosilac ustavne žalbe nije istakao zahtev za naknadu nematerijalne štete, a krećući se u okviru zahteva ustavne žalbe, Ustavni sud je, u skladu sa odredbama člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da je utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku dovoljan način pravičnog zadovoljenja podnosioca.
6. Ispitujući pretpostavke za odlučivanje o ustavnoj žalbi u delu u kome je izjavljena protiv presude Upravnog suda U. 16056/16 od 5. septembra 2019. godine, Ustavni sud je konstatovao da iz navedene odredbe člana 170. Ustava proizlazi da se navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju.
U ustavnoj žalbi se povreda prava na pravično suđenje prevashodno obrazlaže time da se Upravni sud nije upustio u razmatranje da li se u postupku restitucije može vratiti imovina oduzeta pravnim licima i, s tim u vezi, ističe da Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju ne pravi razliku između bivših vlasnika kao fizičkih ili pravnih lica, te da odredbe tog zakona nedvosmisleno ukazuju na to da se može vratiti imovina oduzeta pravnim licima.
Ispitujući ove navode ustavne žalbe, Ustavni sud je najpre konstatovao da je bivši vlasnik, u smislu odredaba Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju (dalje u tekstu: Zakon) , fizičko ili pravno lice koje je bilo vlasnik oduzete imovine u momentu podržavljenja (član 3. tačka 10)), ali da na osnovu odredaba tog zakona pravo na restituciju mogu ostvariti samo određena pravna lica (član 1.), i to zadužbine kojima je oduzeta imovina, odnosno nj ihovi pravni sledbenici (član 5. stav 1. tačka 2)). Odredbama člana 18. Zakona propisani su izuzeci od vraćanja imovine u naturalnom obliku, pored ostalog, ako je ta imovina prodata, odnosno stečena u postupku privatizacije (stav 1. tačka 9)) ili ako su n epokretnosti prodate u postupku stečaja nad preduzećima u većinskoj društvenoj, odnosno državnoj svojini (stav 1. tačka 10)) . Međutim, iz navedenih odredaba ne proizlazi da se može vratiti imovina koja je oduzeta od preduzeća, b udući da se odredbe Z akona, pa i odredbe o izuzecima od vraćanja u naturalnom obliku, odnose samo na imovinu koja je oduzeta od fizičkog lica, odnosno zadužbine, a ne i ostalih pravnih lica. S obzirom na to da je Zakonom propisano da se ne vraćaju podržavljena preduzeća ( član 18. stav 2. ), fizičko lice koje je bilo vlasnik preduzeća koje je podržavljeno , vlasnik akcija ili udela u tom preduzeću , odnosno njegov naslednik, ima pravo na obeštećenje u skladu sa odredbama 34. Z akona.
U ustavnoj žalbi se, takođe, ističe da je „pogrešno primenjen pravni institut ništavosti“, jer bivši vlasnik V. R . nikada nije prestao biti vlasnik oduzete imovine, budući da je rešenjem o rehabilitaciji nadležnog suda proglašena ništavom odluka o konfiskaciji njegove imovine. O vaj sud konstatuje da je predmetnim delimičnim rešenjem prvostepenog organa odbijen i deo zahteva za vraćanje u naturalnom obliku katastarskih parcela konfiskovanih od biv šeg vlasnika V. R. Imajući u vidu da je rehabilitacija bivšeg vlasnika uslov za ostvarivanje prava na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, da je zahtev za vraćanje u naturalnom obliku spornih parcela odbijen jer je utvrđeno da su sporne parcele izuzete od vraćanja u smislu odredaba člana 22. st. 2. i 3. Zakona, a da će prvostepeni organ o pravu na obeštećenje za taj deo oduzete imovine naknadno odlučiti, Sud je ocenio da se ovi navodi ustavne žalbe ne mogu dovesti u vezu sa osporenim aktom.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da navodi podnosioca nisu ustavnopravni razlozi kojima se argumentuju tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje. Sledstveno, ov aj sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe nije imao legitimno očekivanje da će u predmetnom upravnom postupku ostvariti pravo na vraćanje u naturalnom obliku imovine koja je konfiskovana preduzećima „A.“ a.d. Novi Sad i „Š.“ a.d. Novi Sad.
Ustavni sud ističe da načela iz čl. 19, 20. i 21. Ustava mogu biti predmet razmatranja u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom žalbom samo u vezi sa povredom ili uskraćivanjem nekog konkretnog ljudskog prava ili slobode. S obzirom na to da je našao da razlozi ustavne žalbe ne ukazuju na povredu navedenih prava zajemčenih Ustavom na koje se pozvao podnosilac ustavne žalbe, Ustavni sud konstatuje da se navodi ustavne žalbe ne mogu dovesti u vezu sa istaknutom povredom načela iz člana 21. Ustava.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je u preostalom delu odbacio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo načelan stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. Kako u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve izuzetne i posebne okolnosti koje bi opravdale drugačiju primenu člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu ( videti presudu u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Dragan Kovačević protiv Hrvatske, broj predstavke 49281/15, od 12. maja 2022. godine, stav 83.), Sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ovaj zahtev, rešavajući kao u tački 2. izreke.
8. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.