Odluka o povredi prava na pravično suđenje u prekršajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Prekršajne odluke nisu sadržale ustavnopravno prihvatljive razloge o postojanju bitnih elemenata prekršaja, čime je povređeno pravo na obrazloženu odluku, te je drugostepena presuda poništena.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, Katarina Manojlović Andrić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Miloša Madića iz Pirota, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 30. aprila 201 4. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Miloša Madića i utvrđuje da je presudom Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Nišu Prž. 28573/10 od 15. oktobra 2010. godine i rešenjem Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Dimitrovgrad – Komisije za prekršaje P. 336/07 od 30. januara 2009. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
2. Poništava se presuda Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Nišu Prž. 28573/10 od 15. oktobra 2010. godine i određuje da Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Nišu donese novu odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv rešenja Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Dimitrovgrad – Komisije za prekršaje P. 336/07 od 30. januara 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Miloš Madić iz Pirota je 1 1. januara 20 11. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku, kao i zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih odredb ama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo:
- da je Komisija za prekršaje Carinarnice Dimitrovgrad osporenim rešenjem utvrdila da je odgovoran za prekršaj iz člana 332. st. 2. i 3. u vezi člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona i kaznila ga novčanom kaznom u iznosu od 85.000 dinara;
- da je Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Nišu, odlučujući o žalbama okrivljenih izjavljenim protiv prvostepenog osporenog rešenja 15. oktobra 2010. godine doneo osporenu presudu Prž. 28573/10, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rešenje;
- da je povre đeno podnosiočevo pravo na suđenje u razumnom roku, jer je osporeni postupak trajao preko pet godina, iako se radi o „prostom i jednostavnom postupku“;
- da prvostepeni prekršajni organ nije dao razloge zbog kojih je smatrao da postoji prekršajna odgovornost podnosioca kao okrivljenog, čime osporeno rešenje nije obrazloženo na ustavnopravno prihvatljiv način, niti je drugostepeni sud to učinio, pri tome ne ceneći nijedan žalbeni navod, čime su povredili podnosiočevo pravo na pravično suđenje;
- da izjavljena žalba ne predstavlja delotvorno pravno sredstvo, jer se postupak namerno i preterano odugovlačio, čime je povređeno podnosiočevo pravo na suđenje u razumnom roku i delotvorno pravno sredstvo;
- da prekršajni organ nije utvrdio izvršioca „osnovnog prekršaja a bez tog prekršaja ne može postojati saizvršilaštvo kao institut koji se stavlja na teret podnosiocu ustavne žalbe“, niti je naveo kako je podnosilac mogao znati da za kupljeno motorno vozilo prilikom uvoza u zemlju nije plaćena carina, posebno imajući u vidu da je to vozilo imalo uredno izdatu saobraćajnu dozvolu, pa podnosilac osporava zaključak oba prekršajna organa o postojanju bitnih elemenata prekršaja za koji je oglašen odgovornim i kažnjen;
- da je nastupila zastarelost prekršajnog gonjenja, jer je rok zastarelosti za sporni prekršaj dve godine, pa je prekršajni sud trebalo da obustavi postupak po službenoj dužnosti;
- da iz navedenog prozlazi da su podnosiocu ustavne žalbe povređena označena ustavna prava.
U ustavnoj žalbi se predlaže da Ustavni sud poništi osporenu presudu i dosudi naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporene akte i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Prekršajni postupak protiv podnosioca ustavne žalbe pokrenut je zahtevom za pokretanje prekršajnog postupka Policijske uprave Pirot Pu. 695/07 od 1. juna 2007. godine.
Komisija za prekršaje Carinarnice Dimitrovgrad je osporenim rešenjem P. 336/07 od 30. januara 2009. godine utvrdila da je podnosilac, kao okrivljeni, odgovoran što je 25. oktobra 2005. godine od D.K. kupio putničko vozilo „VW Golf GTI“, broj šasije WVWZZZIHZNW 178503 i broj motora ABS201255 „mada je po okolnostima mogao znati da je tim vozilom prethodno izvršen prekršaj iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona i da vozilo nije prijavljeno nadležnoj carinarnici kod uvoza – ulaska u Republiku Srbiju, odnosno da je izvršena mehanička obrada – brušenje brojeva šasije kod oznaka „503“, a da poslednje originalne tri oznake na broju šasije glase „214“, čime je učinio prekršaj iz člana 332. st. 2. i 3. u vezi člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona“. Istim rešenjem, za isti prekršaj, oglašen je odgovornim i D.K. zato što je od V.J. sporni automobil kupio 17. oktobra 2005. godine, kao i V.J. koji je septembra 2005. godine takođe kupio sporni automobil od F.L. iz Podujeva, na autopijaci u Prištini. Sva tri okrivljena kažnjena su novčanom kaznom u iznosu od po 85.000 dinara. Osporenim rešenjem je izrečena i zaštitna mera oduzimanja predmetnog motornog vozila.
U obrazloženju osporenog prvostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno:
- da je podnosilac 25. oktobra 2005. godine na auto pijaci u Nišu kupio sporni automobil od D.K. za iznod od 3650 EUR, o čemu je zaključio kupoprodajni ugovor broj 002149;
- da je prodavac D.K. vozilom upravljao na osnovu ovlašćenja, a za kupovinu ovog automobila je imao zaključen kupoprodajno-mešetarski ugovor sa V.J. broj 000487 od 17. oktobra 2005. godine;
- da je automobil u momentu kupovine bio registrovan na V.J. iz Bujanovca, i da je vozilo imalo uredno izdatu saobraćajnu dozvolu broj CP04788464, sa registarskom oznakom VR 928-35;
- da je V.J. sporno vozilo kupio septembra 2005. godine na auto pijaci u Prištini od F.L. iz Podujeva;
- da je podnosilac sporno vozilo nakon kupovine registrovao na svoje ime, za šta mu je izdata uredna saobraćajna dozvola CP04764177 i registarske tablice PI 284-51;
- da je Komisija za procenu vrednosti carinarnice Dimitrovgrad procenila vrednost spornog vozila na 2.630 EUR, odnosno 250.000,00 dinara, o čemu je 30. januara 2009. godine dostavila zapisnik D – 404/2.
Prvostepeni organ za carinske prekršaje navodi: „na osnovu saslušanja okrivljenih, izvedenih dokaza i ovako utvrđenog činjeničnog stanja Komisija za prekršaje Carinarnice Dimitrovgrad utvrdila je da su se u radnjama okrivljenih Madić Miloša, D.K. i V.J. stekli svi bitni elementi i obeležja iz člana 332. st. 2. i 3. u vezi člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona, jer su po okolnostima slučaja mogli znati da se radi o vozilu kojim je prethodno izvršen prekršaj iz člana 334. stav 1 . tačka 1 ) Carinskog zakona, odnosno da vozilo nije prijavljeno nadležnoj carinarnici kod uvoza – ulaska u Republiku Srbiju i koje je ostavljeno u zemlji bez obaveštenja carinarnice da se stavi pod carinski nadzor. Naime, u konkretnom slučaju V.J. je kupio meseca septembra 2005. godine putničko vozilo marke „VW Golf GTI", reg.oznaka PR 684-69, br.šasije WVWZZZIHZNW 178503 i br.motora ABS201255, od lica po imenu F.L. iz Podujeva, na autopijaci u Prištini. Pri tom treba naglasiti da registracija tog vozila nije produžena od 26. novembra 1999. godine. Dalje, okrivljeni V.J. je izvršio preregistraciju vozila na tablice VR 928- 35, a zatim veoma brzo predmetno vozilo prodao na osnovu kupoprodajno-mešetarskog ugovora broj 000487 od 17. oktobra 2005. godine. D.K. je pak to vozilo odmah dalje prodao Madić Milošu na osnovu kupoprodajnog ugovora broj 011/05 od 25. oktobra 2005. godine, koje je isto registrovano na tablice PI 284-51“, i zaključuje: „Činjenica da je proverom utvrđeno da su na brojevima šasije vršene mehaničke obrade - brušenje, odnosno da se ispod zadnje tri oznake „503 “, ustvari nalaze originalne oznake koje glase „214 “, navodi Komisiju na zaključak da se u konkretnom slučaju radi o vozilu koje je u zemlju uvezeno bez prijave carinskim organima i da nad istim nije sproveden postupak uvoznog carinjenja, a korišćeno je pod dokumentacijom drugog vozila“, kao i da je „članom 332 . stav 2 . Carinskog zakona predviđeno da se saučesnici smatraju izvršiocima prekršaja, a član 332 . stav 3 . propisuje da se saučesnicima smatraju lica koja su primila predmete za koje su znali ili su mogli znati da su predmeti prekršaja i isto se ima kazniti kao učinilac osnovnog prekršaja iz člana 334 . stav 1. Carinskog zakona, a članom 334 . stav 1 . Carinskog zakona predviđeno je da će se fizičko lice za prekršaj iz ovog člana kazniti novčanom kaznom od jednostrukog do četvorostrukog iznosa vrednosti robe koja je predmet prekršaja, a što u konkretnom slučaju i za Madić Miloša, i za D.K, i za V.J. iznosi od 250.000,oo do 1.000.000,oo dinara“.
Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Nišu je , odlučujući o žalbama okrivljenih izjavljenim protiv prvostepenog osporenog rešenja, 15. oktobra 2010. godine doneo osporenu presudu Prž. 28573/10, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rešenje.
Drugostepeni organ zaključuje: „Prvostepeni organ je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno našao da u radnji okrivljenih ima obeležja prekršaja iz izreke ožalbenog rešenja i pravilno su oglašeni odgovornim za učinjeni prekršaj jer je u postupku utvrđeno i to na osnovu zapisnika o saslušanju okrivljenih Madić Miloša, D.K. i V.J, a takođe uvidom u nalaz i mišljenje Odseka Kriminalističke i PD tehnike od 17. maja 2007. godine, uvidom u kopiju kupoprodajnog ugovora i u kupoprodajni mešetarski ugovor od 31. oktobra 2005. godine i 17. oktobra 2005. godine, takođe uvidom u kopiju registracionih listova, kojom prilikom je utvrđeno da je okrivljeni Miloš kupio od D.K. dana 25. oktobra 2005. godine putničko vozilo marke „Golf“, mada je mogao znati da je tim vozilom prethodno izvršen prekršaj i vozilo nije prijavljeno nadležnoj carinarnici kod uvoza, odnosno da je izvršena mehanička obrada odnosno brušenje brojeva šasije kod oznaka „503" a originalne oznake su „214". Okrivljeni Kulić Dragan, što je kupio od V.J. putničko vozilo mada je mogao znati da je tim vozilom učinjen prekršaj a takođe i V.J. što je kupio vozilo septembra 2005.godine, mada je i on mogao znati da je tim vozilom izvršen prekršaj iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog Zakona. Kako je članom 332. stav 3. Carinskog Zakona, propisana odgovornost saučesnika a saučesnikom se smatraju lica koja su primila predmete za koje su mogla znati da su predmet prekršaja , odnosno lice koje takvu robu kupi ili primi po bilo kom osnovu , okrivljeni Miloš, okrivljeni D. i okrivljeni V. se shodno navedenoj odredbi Zakona smatraju saučesnicima, jer su preuzeli vozilo za koje su mogli znati da je predmet prekršaja iz člana 34. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona“.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje i prava na pravno sredstvo, zajemčenih odredb ama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 2. Ustava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredba člana 36. stav 2. Ustava utvrđuje da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.
Odredbama člana 76. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik SRS“, br. 44/89 i „ Službeni glasnik RS“, br. 21/90, 11/92, 6/93, 20/93, 53/93, 67/93, 28/94, 16/97, 37/97, 36/98, 44/98, 65/01, 55/04 i „ Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 116/08 i 111/09) je, pored ostalog, utvrđeno: da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ako protekne jedna godina od dana kada je prekršaj učinjen (stav 1.); da se i zuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, za prekršaje iz oblasti carinskog, spoljnotrgovinskog, deviznog poslovanja, javnih prihoda i finansija, prometa roba i usluga, životne sredine i vazdušnog saobraćaja može posebnim zakonom propisati duži rok zastarelosti gonjenja (stav 5.); da r ok iz stava 5. ovog člana ne može biti duži od pet godina (stav 6.); da p rekršajno gonjenje zastareva u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost gonjenja (stav 7.) .
Odredbe člana 332. Carinskog zakona („Službeni glasnik RS“, br. 73/03, 61/05, 85/05, 62/06 i 9/10 – Odluka US), između ostalog, propisuju: da se saučesnici smatraju učiniocima prekršaja, a ako je učinilac prekršaja ili saučesnik službeno lice (carinski ili državni službenik ili policajac), kazniće se kaznom u visini dvostrukog iznosa kazne propisane za takav prekršaj (stav 2.); da se s aučesnicima, u smislu ovog zakona, smatraju i lica koja su primila predmete za koje su znali ili su mogli znati da su predmet prekršaja (stav 3.)
Odredbom člana 334. stav 1. tačka 1) ovog zakona predviđeno je da će se novčanom kaznom od jednostrukog do četvorostrukog iznosa vrednosti robe koja je predmet prekršaja, kazniti lice koje ne prijavi carinskom organu robu koju unosi u carinsko područje (član 16. stav 3. i član 64. stav 1.).
Odredbama člana 394. Zakona propisano je, pored ostalog, da se prekršajni postupak ne može pokrenuti, ako proteknu tri godine od dana kad je prekršaj učinjen (stav 1.), kao i da z astarevanje počinje ponovo da teče svakim prekidom, ali zastarelost gonjenja nastaje u svakom slučaju po isteku roka od šest godina od dana kad je prekršaj učinjen (stav 3.) .
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je najpre konstatovao da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan samo da utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, odnosno da načelno nije nadležan da ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, odnosno prekršajnih organa, i vrši ocenu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, a na kojima se zasniva osporena odluka. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je krivični (prekršajni) postupak u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava. Iako jemstva sadržana u pravu na pravično suđenje nisu nužno istovetna u sporovima u kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama, na jednoj strani, i u predmetima u kojima se raspravlja o krivičnoj (prekršajnoj) optužbi, na drugoj strani (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, n◦ 274), Sud ističe da pojam pravičnog postupka podrazumeva jednakost oružja, postojanje načela raspravnosti i obavezu obrazloženja sudskih odluka, s tim da se u krivičnom (prekršajnom) postupku ovim jemstvima pridodaju pretpostavka nevinosti i prava odbrane.
Ustavni sud podseća da je obaveza instancionih sudova da delotvorno ispitaju dokazne predloge stranaka i da ocene njihov značaj prilikom donošenja odluke (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Kraska protiv Švajcarske, od 19. aprila 1993. godine, § 30 .). Zbog toga je jedan od bitnih elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku (Evropski sud za ljudska prava , odluka u predmetu: Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 29) . Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Iako obaveza obrazloženja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Van der Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, § 61 .), Ustavni sud ukazuje da povreda prava na pravično suđenje postoji ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: H adjianastassiou protiv Grčke, od 16. decembar 1992. godine, § 33 .).
Imajući u vidu da prvostepeni prekršajni organ utvrđuje činjenično stanje koje je od značaja za donošenje odluke i da ocenjuje dokaze o postojanju bitnih činjenica, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Komisija za prekršaje imala obavezu da u obrazloženju osporene presude P. 336/07 od 30. januara 2009. godine iznese ključne argumente na kojima temelji svoju odluku i da, u slučaju postojanja određenih dokaza koji potvrđuju, odnosno negiraju neku odlučnu činjenicu, izloži razloge zbog kojih takve dokaze prihvata i na koji način je tu odlučnu činjenicu van svake sumnje utvrdio. U konkretnom slučaju, Komisija za prekršaje u osporenom rešenju nije iznela ključne argumente iz kojih proizlazi da je podnosilac kao okrivljeni mogao znati da se radi o vozilu kojim je prethodno izvršen prekršaj, odnosno da se radi o vozilu koje je uneto u carinsko područje Republike Srbije, a nije prijavljeno carinskom organu. Pri tome, u osporenom rešenju nije navedeno ni utvrđenje kada je sporno vozilo uneto u carinsko područje Republike Srbije, ko ga je uvezao, da li su plaćene carinske dažbine za njega, odnosno nije utvrđeno ko je lice koje nije prijavilo carinskom organu motorno vozilo koje unosi u carinsko područje, iz čega bi se mogla izvesti i prekršajna odgovornost podnosioca kao saučesnika. Sve navedeno ima još veći značaj ključnih argumenata u svetlu činjenice da je sporno motorno vozilo, pre nego što ga je podnosilac ustavne žalbe kupio, regularno registrovano u policiji, za njega je izdata uredna saobraćajna dozvola i označeno je uredno izdatim saobraćajnim tablicama, kao i činjenice da je podnosilac ovo vozilo, nakon kupovine, regularno i u propisanom postupku preregistrovao na svoje ime. Iz navedeno g proizlazi da u osporenom rešenju nedostaje argumentacija na koji način je prekršajni organ van svake sumnje utvrdio odlučnu činjenicu da su okrivljeni – konkretno podnosilac ustavne žalbe, kupovinom uredno registrovanog motornog vozila na auto pijaci „ primio predmet za koj i je zna o ili je mog ao znati da je predmet prekršaja “, što predstavlja bitan elemenat carinskog prekršaja iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona. Usled toga postoji znatna protivrečnost između utvrđenja prekršajnog organa da je podnosilac ustavne žalbe kao saučesnik počinio označeni carinski prekršaj i dokaza koji bi potvrđivali da u njegovim radnjama postoji bitan elemenat ovog prekršaja i njegova prekršajna odgovornost.
Stoga, po oceni Ustavnog suda, Ministarstvo finansija – Uprava carina – Carinarnica Dimitrovgrad – Komisija za prekršaje, u konkretnom slučaju, u osporenom rešenju P. 336/07 od 30. januara 2009. godine nije dala jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za svoje pravno stanovište u pogledu odlučnih činjenica koje su od značaja za utvrđivanje postojanja carinskog prekršaja i odgovornosti okrivljenog.
Imajući u vidu da se u postupku po ustavnoj žalbi ispituje da li je prekršajni postupak u celini bio pravičan, Ustavni sud je razmatrao da li je prekršajni organ više instance u postupku po pravnom leku uklonio evidentne propuste prvostepenog organa na koje mu je ukazano. Naime, okrivljeni je, pored ostalog, u žalbi izjavljenoj protiv osporenog prvostepenog rešenja istakao: da je kažnjen kao saučesnik a ne izvršilac prekršaja, pri čemu izvršilac prekršaja nije utvrđen; da nije utvrđeno gde je uvezeno vozilo i da li su plaćene carinske dažbine za njega; da je savestan držalac vozila; da je na legalan način kupio vozilo; da je vozilo nekoliko puta bilo registrovano.
Ustavni sud ističe da je prilikom ocene da li obrazloženje odluke suda pravnog leka ispunjava standarde prava na pravično suđenje, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda (Evropski sud za ljudska prava , odluka u predmetu: Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine, § 60 .). S obzirom da prvostepeni prekršajni organ nije na zadovoljavajući način raspravio agrumente okrivljenog (Evropska komisija za ljudska prava, odluka u predmetu: Fouquet protiv Francuske, od 12. oktobra 1994. godine, § 38 .), Ustavni sud ističe da je drugostepeni prekršajni organ (Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Nišu) bio dužan da razmotri navode koje je okrivljeni izneo u žalbi. Međutim, Viši prekršajni sud je ocenio kao neosnovane navode koje je okrivljeni izneo u žalbi, pri čemu nije dao izričit i jasan odgovor na protivrečnosti na koje je okrivljeni ukazao (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetima: Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 28 . i Higgins i ostali protiv Francuske, od 19. februar 1998. godine, § 43 .) Polazeći od toga, Ustavni sud smatra da Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Nišu nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge u pogledu svih činjenica koje su od značaja za donošenje odluke u ovom prekršajnom postupku, već je, štaviše, eksplicitno ocenio neosnovanim navode žalbe okrivljenog da je izvršio prekršaj koji mu je stavljen na teret, iako iz osporenog prvostepenog prekršajnog rešenja ne proizlazi da se u radnjama okrivljenog stiču obeležja prekršaja za koje je oglašen odgovornim i kažnjen.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da osporeno rešenje Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Dimitrovgrad – Komisije za prekršaje P. 336/07 od 30. januara 2009. godine i osporena presuda Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Nišu Prž. 28573/10 od 15. oktobra 2010. godine nisu obrazloženi na način koji zadovoljava uslove iz člana 32. stav 1. Ustava, odnosno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da je osporenim rešenjem i osporenom presudom povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je u tom delu ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US ), i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke
6. Podnosilac ističe da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, time što je prekršajni postupak protiv njega trajao punih pet godina, iako se radi o „prostom i jednostavnom postupku“.
Imajući u vidu izneto, kao i to da je u konkretnom slučaju prekršajni postupak pravnosnažno okončan za nepunih pet godina, njegovo trajanje se, po oceni Ustavnog suda, ne može smatrati nerazumno dugim. Stoga se ni navodi ustavne žalbe ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima za tvrdnju o povredi zajemčenog prava.
U odnosu na navode podnosioca ustavne žalbe da je u konkretnom slučaju nastupila zastarelost prekršajnog gonjenja, jer „je rok zastarelosti za sporni prekršaj dve godine, pa je prekršajni sud trebalo da obustavi postupak po službenoj dužnosti“, što nije učinio i time je povredio pravo podnosioca na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da iz citiranih odredaba člana 76. st. 1, 5, 6. i 7. Zakona o prekršajima, kao i člana 394. stav 1. Carinskog zakona proizlazi da je relativni rok zastarelosti krivičnog gonjenja za prekršaj iz člana 334. stav 1. tačka 1) tri godine, a apsolutni rok zastarelosti šest godina. S obzirom na to da je radnja, koja je kao carinski prekršaj podnosiocu stavljena na teret, izvršena 25. oktobra 2005. godine, u konkretnom slučaju bi apsolutni rok zastarelosti nastupio 25. oktobra 2011. godine. Kako je prekršajni postupak pravnosnažno okončan pre toga (15. oktobra 2010. godine), Ustavni sud je ocenio da su ovi navod i podnosioca neosnovani i predstavljaju podnosiočevo pogrešno tumačenje pozitivnih pravnih normi .
U odnosu na povredu prava iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud nalazi da je podnosilac ustavne žalbe imao ustavno i zakonsko pravo na podnošenje žalbe protiv rešenja Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Dimitrovgrad – Komisije za prekršaje P. 336/07 od 30. januara 2009. godine, koje je iskoristio i na osnovu koga je doneta osporena presuda Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Nišu Prž. 28573/10 od 15. oktobra 2010. godine. Ustavni sud konstatuje da na opisani način podnosiocu nije povređeno pravo na pravno sredstvo, jer je o žalbi protiv rešenja prvostepenog prekršajnog organa odluku doneo drugostepeni prekršajni organ – Viši prekršajni sud čime je, po oceni ovog Suda, zadovoljeno navedeno Ustavom zajemčeno ljudsko pravo podnosioca, zbog čega je Ustavni sud ustavnu žalbu i u ovom delu odbio kao neosnovanu.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ustavnu žalbu u preostalom delu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, i odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede prava iz tačke 1. izreke mogu otkloniti samo poništajem osporene presude Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Nišu Prž. 28573/10 od 15. oktobra 2010. godine i određivanjem da Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Nišu donese novu odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv osporenog rešenja Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Dimitrovgrad – Komisije za prekršaje P. 336/07 od 30. januara 2009. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
8. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić