Povreda prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku koji traje preko 15 godina. Postupak je pokrenuo otac nastradalog radnika. Sud je naglasio pozitivnu obavezu države da efikasno istraži povredu prava na život.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije, dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Milan Stanić, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dejana Živojinovića iz Velike Plane i Branislava Lugavca iz Rakinaca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 14. aprila 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Dejana Živojinovića i Branislava Lugavca izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u parničnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Žabarima u predmetu P. 5959/05, kasnije pred Osnovnim sudom u Požarevcu – Sudska jedinica u Žabarima u predmetu P1. 389/10.
2. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Dejana Živojinovića i Branislava Lugavca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3266/11 od 2. novembra 2012. godine zbog povrede prava na pravično suđenje i na pravičnu naknadu za rad, iz člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dejan Živojinović iz Velike Plane i Branislav Lugavac iz Rakinaca su, 14. februara 2013. godine, preko punomoćnika Ružice Dugošije, advokata iz Žabara, Ustavnom sudu podneli ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3266/11 od 2. novembra 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3266/11 od 2. novembra 2012. godine preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev podnosilaca ustavne žalbe da im tužena Republika Srbija – Ministarstvo unutrašnjih poslova isplati naknadu troškova prevoza od mesta prebivališta do mesta rada; da je osporena presuda nezakonita, jer je doneta kršenjem odredbi člana 51. Zakona o radnim odnosima u državnim organima i člana 14. Uredbe o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica koji su važili u spornom periodu, kao i Zakona o radu na štetu podnosilaca ustavne žalbe; da je parnični postupak u ovom radnom sporu trajao više od sedam godina što je neprihvatljivo dugo, pa je povređeno pravo podnosilaca na suđenje u razumnom roku; da je osporenom presudom povređeno pravo podnosilaca na pravičnu naknadu za rad, jer im je uskraćeno pravo na isplatu putnih troškova za dolazak na radi i povratak sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte za svaki mesec u kome su radili, koje im odredbama navedenih propisa pripada; da je povređeno pravo podnosilaca na jednaku pravnu zaštitu, jer su nadležni sudovi u istim situacijama usvojili tužbeni zahtev tužilaca, kao u sporovima koji su pravnosnažno okončani presudama Okružnog suda u Požarevcu Gž1. 174/09 od 23. septembra 2009. godine i Okružnog suda u Jagodini Gž1. 488/07 od 16. januara 2008. godine. Predlaže se da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu presudu Apelacionog suda u Beogradu, utvrdi kršenje osnovnih ljudskih prava podnosilaca i dosudi naknadu štete, materijalne u iznosu od po 5.000 evra svakome i nematerijalne u iznosu od 10.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti, kao i troškove za sastav ustavne žalbe prema priloženom troškovniku.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili ukraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid spise predmeta Osnovnog suda u Požarevcu P1. 389/2010 (2005) i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
3.1. Podnosioci ustavne žalbe su 20. septembra 2005. godine podneli Opštinskom sudu u Velikoj Plani tužbu protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo unutrašnjih poslova, SUP Požarevac, Policijska stanica Žabari, radi isplate troškova prevoza na posao i sa posla, uvećane zarade na ime prekovremenog rada i na ime rada noću i u dane državnih praznika, za periode bliže označene u tužbi.
Po prijemu odgovora tuženog na tužbu, Opštinski sud u Velikoj Plani se 18. novembra 2005. godine, rešenjem P. 1077/05, oglasio mesno nenadležnim za postupanje u ovom sporu i predmet ustupio Opštinskom sudu u Žabarima, kao mesno nadležnom 13. decembra 2005. godine.
Postupak pred nadležnim prvostepenim sudom je trajao četiri godine i četiri meseca, a za to vreme je zakazano 19 ročišta (13. februara 2006. godine, 27. februara, 23. aprila, 17. jula, 29. oktobra i 18. decembra 2007. godine, 1. februara, 15. aprila, 9. maja, 30. jula, 30. oktobra, 1. decembra i 30. decembra 2008. godine, 17. februara, 1. aprila, 27. maja, 18. avgusta i 19. novembra 2009. godine, te 11. februara i 9. aprila 2010. godine), od kojih nije održano ili je odloženo bez raspravljanja 12 ročišta, a od kojih tri iz razloga na strani suda, šest iz razloga na strani veštaka i četiri na predlog punomoćnika tužilaca – ovde podnosilaca ustavne žalbe.
Prvo ročište za glavnu raspravu pred Opštinskim sudom u Žabarima zakazano za 13. februar 2006. godine nije održano zbog nedostatka procesnih pretpostavki.
Na predlog punomoćnika tužilaca, prvostepeni sud je 9. marta 2006. godine doneo rešenje P. 5959/05 o prekidu parničnog postupka do okončanja postupka po zahtevu koji su tužioci podneli tuženom za isplatu neisplaćene zarade na ime prekovremenog rada i na ime rada noću i u dane državnih praznika.
Punomoćnik tužilaca je u podnesku od 31. oktobra 2006. godine predložio nastavak parničnog postupka i naveo da tužioci ostaju pri tužbenom zahtevu za naknadu neisplaćene zarade na ime prekovremenog rada i na ime rada noću i u dane državnih praznika, te da traže i naknadu troškova ishrane i regresa za označeni period. Naredno ročište pred prvostepenim sudom je zakazano za 27. februara 2007. godine.
Na ročištu zakazanom za 17. juli 2007. godine punomoćnik tužilaca je predložio da se ročište odloži za oktobar, radi eventualnog usaglašavanja stavova Okružnog suda i Vrhovnog suda o osnovanosti tužbenog zahteva.
Ročište zakazano za 18. decembar 2007. godine je odloženo na predlog punomoćnika tužilaca, kako bi se naknadno pismeno izjasnio o tome da li ostaje pri podnetom tužbenom zahtevu.
Na ročištu održanom 1. februara 2008. godine punomoćnik tužilaca je izjavio da povlači tužbu, osim u delu tužbenog zahteva kojim se traži naknada putnih troškova.
Na ročištu održanom 9. maja 2008. godine saslušani su tužioci i određeno je veštačenje od strane sudskog veštaka ekonomske struke R. U, koji je nalaz i mišljenje dostavio prvostepenom sudu 1. decembra 2008. godine. Izveštaj veštaka je dostavljen punomoćniku tužilaca 4. decembra 2008. godine.
Ročište zakazano za 30. decembar 2008. godine nije održano na predlog punomoćnika tužilaca, koji nije mogao da se izjasni o izveštaju veštaka, već je to učinio u podnesku od 5. januara 2009. godine.
Na ročištu održanom 17. februara 2009. godine, veštaku je naloženo da se izjasni o primedbi tuženog iznetoj na ročištu, što je veštak učinio u dopunskom izveštaju, koji je dostavljen prvostepenom sudu 18. januara 2010. godine.
Na ročištu održanom 9. aprila 2010. godine je zaključena glavna rasprava.
Osnovni sud u Požarevcu – Sudska jedinica u Žabarima je presudom P1. 389/10 (2005) od 9. aprila 2010. godine usvojio tužbeni zahtev tužilaca i obavezao tuženog da tužiocima isplati opredeljene novčane iznose na ime neisplaćenih troškova prevoza na rad od 20. septembra 2002. godine do 28. februara 2004. godine, kao i da tužiocima isplati utvrđene novčane iznose na ime manje isplaćenih troškova prevoza na rad za period od 1. februara 2005. godine do 21. februara 2007. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom bliže opredeljenom u izreci presude.
Tuženi je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 17. maja 2010. godine, a tužioci su dostavili odgovor na žalbu 31. maja 2010. godine.
Apelacioni sud u Beogradu je rešenjem Gž1. 5384/10 od 12. maja 2011. godine vratio spise predmeta prvostepenom sudu radi dopune postupka, a Osnovni sud u Požarevcu – Sudska jedinica u Žabarima je 11. jula 2011. godine doneo rešenje P1. 389/10 (2005) o ispravci prvostepene presude.
Apelacioni sud u Beogradu je osporenom presudom Gž1. 3266/11 od 2. novembra 2012. godine preinačio ožalbenu prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtev tužilaca u celosti. U obrazloženju osporene drugostepene presude se, pored ostalog, navodi: da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, zbog čega je ožalbena presuda preinačena i tužbeni zahtev tužilaca odbijen, kao neosnovan; da pravo na naknadu troškova prevoza spada u druga primanja, a za ostvarivanje tog prava potrebno je poštovati postupak iz člana 71. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, odnosno člana 140. Zakona o državnim službenicima; da to podrazumeva da je zaposleni podneo zahtev za ostvarivanje prava iz tog osnova, da je o tom zahtevu nadležni organ doneo odluku, ili propustio da to učini, da je zaposleni koji se našao u toj situaciji iskoristio pravo na prigovor, odnosno žalbu žalbenoj komisiji, da je o prigovoru odnosno žalbi odlučeno, odnosno da je od strane nadležnog organa propušteno da donese drugostepenu odluku i da je ostvario i sudsku zaštitu pred nadležnim sudom za poništaj odluka kojima je negativno odlučeno o njegovom zahtev; da tužioci nisu pružili dokaz da su se pismenim putem obratili tuženom sa zahtevom da im prizna pravo na naknadu troškova prevoza i manje isplaćenog prevoza za dolazak sa rada, odnosno dokaz da je o takvom usmenom zahtevu, ukoliko je isti postojao, nadležni organ doneo odluku, ili propustio da to učini, da su u toj situaciji iskoristili pravo na prigovor, odnosno žalbu žalbenoj komisiji, da je o prigovoru odnosno žalbi odlučeno, ili da je od strane nadležnog organa propušteno da donese drugostepenu odluku i da su ostvarili i sudsku zaštitu pred nadležnim sudom za poništaj odluka kojima je negativno odlučeno o njihovom zahtevu, zbog čega je njihovo potraživanje neosnovano.
3.2. Ustavni sud je izvršio uvid u presude dostavljene uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Okružnog suda u Jagodini Gž1. 488/07 od 16. januara 2008. godine potvrđena je presuda Opštinskog suda u Jagodini P. 226/06 od 17. septembra 2007. godine u stavu prvom izreke, kojim je obavezana tužena Republika Srbija – Ministarstvo unutrašnjih poslova da tužiocu V. D. iz Rakitova isplati na ime naknade troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od aprila 2003. do januara 2004. godine, odnosno tužiocu I. B. iz Dobre Vode, za period od marta 2003. do januara 2004. godine dosuđene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, kao u izreci. U obrazloženju presude se navodi da tužiocima pripada pravo na naknadu troškova prevoza na osnovu člana 89. Zakona o radu i člana 15. Uredbe o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i iz abranih, odnosno postavljenih lica i da ono nije uslovljeno podnošenjem zahteva od strane radnika.
Presudu Opštinskog suda u Žabarima P. 65/06 od 1. aprila 2009. godine snabdevenu klauzulom pravnosnažnosti, Ustavni sud nije cenio, s obzirom na to da se iz dostavljene presude ne može utvrditi da li je ista bila predmet žalbenog postupka pred nadležnim drugostepenim sudom, te ona ne može predstavljati dokaz da su drugostepeni sudovi donosili različite odluke u ovakvoj vrsti parnica.
Presudu Okružnog suda u Požarevcu Gž1. 174/09 od 23. septembra 2009. godine Ustavni sud nije uzeo u razmatranje, s obzirom na to da je ista dostavljena u nepotpunoj kopiji (nedostaje strana treća obrazloženja presude).
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 36. stav 1. Ustava jemči se jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave.
Odredbom člana 60. stav 4. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko se tih prava ne može odreći.
Odredbama člana 10. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09), koji se primenjivao u ovom postupku, propisano je da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku (stav 1.), kao i da je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (stav 2.).
Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“, br. 44/91, 79/91, 54/96, 17/99, 33/99, 25/2000, 8/01 i 106/03) je bilo propisano da se na radnike Ministarstva unutrašnjih poslova primenjuju propisi o državnoj upravi, radnim odnosima, zdravstvenom, penzijskom i invalidskom osiguranju i o obrazovanju, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 32.).
Zakonom o policiji („Službeni glasnik RS“, br. 79/05, 81/05 i 83/05) je bilo propisano da se na položaj, dužnosti, prava i odgovornosti zaposlenih u Ministarstvu primenjuju propisi o radnim odnosima u državnim organima, ako ovim zakonom i propisima donetim na osnovu ovog zakona nije drukčije određeno (član 169.).
Članom 51. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“, br. 48/91, 66/91, 44/98, 49/99, 34/01, 39/02, 49/05 i 79/05) bilo je propisano da zaposleni u državnim organima i izabrana, odnosno postavljena lica imaju pravo na naknadu materijalnih troškova: za dnevnice i noćenje na službenom putovanju, za upotrebu sopstvenog vozila u službene svrhe, za prevoz na rad i s rada, za selidbene troškove i za naknadu za odvojeni život, kao i da se visina, uslovi i način isplate naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuje aktom Vlade.
Odredbama Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, broj 79/05, 81/05, 83/05, 64/07 i 67/07), koji se primenjuje od 1. jula 2006. godine, propisano je: da se ovim zakonom uređuju prava i dužnosti državnih službenika i pojedina prava i dužnosti nameštenika, kao i da se pojedina prava i dužnosti državnih službenika u pojedinim državnim organima mogu posebnim zakonom urediti i drukčije, ako to proizlazi iz prirode njihovih poslova (član 1. st. 1. i 2.); da o pravima i dužnostima državnog službenika odlučuje rukovodilac rešenjem, ako ovim ili drugim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno, kao i da se pri odlučivanju o pravima i dužnostima državnog službenika primenjuje zakon kojim se uređuje opšti upravni postupak, izuzev kod odlučivanja o odgovornosti za štetu (član 140. st. 1. i 4.); da žalbene komisije odlučuju o žalbama državnih službenika na rešenja kojima se u upravnom postupku odlučuje o njihovim pravima i dužnostima i o žalbama učesnika internog i javnog konkursa (član 142. stav 1.); da je žalbena komisija dužna da odluči o žalbi u roku od 30 dana od dana njenog prijema ako ovim zakonom nije drukčije određeno, inače se smatra da je žalba odbijena, kao i da protiv odluke žalbene komisije može da se pokrene upravni spor (član 143.).
Članom 116. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10) je propisano da u upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban zahtev stranke, organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtev.
Uredbom o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica („Službeni glasnik RS“, br. 37/94, 40/94, 37/01, 73/04, 88/04, 38/05 i 81/05), koja je bila na snazi do 29. septembra 2007. godine, članom 1, stav 2. tačka 2) je bilo propisano da se naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica u smislu ove uredbe smatra i naknada za prevoz na rad i sa rada; članom 14. da se za korišćenje prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada isplaćuje naknada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju.
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe o povredi prava na suđenje u razumnom roku, kao elementa Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na predmetni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 20. septembra 2005. godine, a da je okončan donošenjem osporene presude Apelacionog suda u Beogradu 2. novembra 2012. godine. Iako je period u kome se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stao na stanovište da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja parničnog postupka.
Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak, od svog pokretanja podnošenjem tužbe do okončanja donošenjem pravnosnažne drugostepene presude trajao sedam godina, jedan mesec i 12 dana, što ukazuje na to da predmetni postupak nije okončan u okviru standarda razumnog trajanja sudskog postupka koji su prihvaćeni u praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, Ustavni sud je i u ovom slučaju pošao od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, koje je potrebno proceniti u svakom pojedinačnom slučaju, a, pre svega, od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova koji vode postupak i prirode zahteva, odnosno značaja predmetnog prava za podnosioca.
Ispitujući navedene kriterijume za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u konkretnom slučaju, Ustavni sud je ocenio da se ovde radilo o složenijem sporu u kome se na tužilačkoj strani bila dva tužioca koji su istakli tužbeni zahtev sa više različitih potraživanja iz radnog odnosa, a koji je u toku postupka dva puta preinačavan, ali da činjenična i pravna pitanja na koja je sud trebalo da odgovori i sprovedeni dokazni postupak ne mogu opravdati prekoračenje standarda razumnog trajanja sudskog postupka.
Ustavni sud je zatim našao da su podnosioci ustavne žalbe imali opravdani interes za rešavanje spora u razumnom roku, imajući u vidu da se radilo o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
Ocenjujući postupanje nadležnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred nadležnim prvostepenim sudom trajao četiri godine i četiri meseca, a da je postupak pred drugostepenim sudom trajao dve godine i pet meseci. Ustavni sud je takođe utvrdio da je nadležni prvostepeni sud zakazivao ročišta u prihvatljivim rokovima, te da neodržavanje tri ročišta iz razloga na strani suda (13. februara 2006 , 20. oktobra 2007. i 15. aprila 2008. godine), imajući u vidu dalji tok postupka, praktično nije značajnije doprinelo trajanju postupka. Propust prvostepenog suda predstavlja to što nije preduzeo sve raspoložive mere kako bi obezbedio odvijanje veštačenja u prihvatljivim rokovima, posebno, dostavljanje dopunskog izveštaja veštaka. Međutim, imajući u vidu doprinos podnosilaca ustavne žalbe trajanju postupka i period vremena koji se ne može staviti na teret suda, Ustavni sud je ocenio da ovaj propust, kao i činjenica da je postupak pred drugostepenim sudom trajao nešto duže od usvojenog standarda, ne mogu dovesti do utvrđivanja povrede prava podnosilaca na pravično suđenje.
Naime, period od osam meseci u kome je osporeni postupak po predlogu podnosioca ustavne žalbe bio u prekidu (od 6. marta 2006. do 31. oktobra 2006. godine) ne može se staviti na teret suda.
Doprinos podnosilaca ustavne žalbe trajanju postupka se ispoljio na više načina. Podnosioci su prvo podneli tužbu mesno nenadležnom sudu, te je ustupanje predmeta mesno nadležnom sudu produžilo trajanje postupka za nekoliko meseci; na ročištu održanom 17. jula 2007. godine punomoćnik podnosilaca je predložio da se ročište odloži za oktobar, tj. za tri meseca, a na ročištu 18. decembra 2007. godine - da se ročište odloži kako bi se naknadno pismeno izjasnio da li tužioci ostaju u svemu pri podnetom tužbenom zahtevu, što je učinio usmeno na sledećem ročištu 1. februara 2008. godine; ročišta zakazana za 30. decembar 2008. godine i 11. februara 2010. godine su takođe odložena kako bi se punomoćnik podnosilaca izjasnio o nalazima veštaka.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Žabarima u predmetu P. 5959/05, kasnije pred Osnovnim sudom u Požarevcu – Sudska jedinica u Žabarima u predmetu P1. 389/10, podnosiocima ustavne žalbe nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi u pogledu povrede prava na pravično suđenje i prava na pravičnu naknadu za rad, Ustavni sud polazi od toga da su odredba člana 32. Zakona o unutrašnjim poslovima i kasnije odredba člana 169. Zakona o policiji upućivale na shodnu primenu Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Imajući u vidu da pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada zaposlenom pripada kada se za to steknu propisani uslovi, Ustavni sud ukazuje da se ovo pravo, saglasno odredbi člana 71. stav 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, odnosno člana 140. Zakona o državnim službenicima, može ostvariti na osnovu pismenog zahteva zaposlenog, podnetog funkcioneru koji rukovodi državnim organom. Postupak odlučivanja o zahtevu zaposlenog za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, propisan je zakonom i u sebi sadrži i pravo zaposlenog na pravno sredstvo u slučaju kad funkcioner odluči o zahtevu, kao i u slučaju tzv. „ćutanja uprave“.
U postupku koji prethodi ustavnoj žalbi je utvrđeno da se podnosioci nisu obraćali nadležnom funkcioneru zahtevom za isplatu predmetnih troškova. Kako o pravu na naknadu troškova za prevoz na rad i sa rada ne odlučuje sud, nego nadležni funkcioner u organu tužene, Ustavni sud nalazi da bi sudovi jedino bili nadležni da odlučuju o zahtevu za naknadu štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada organa tužene u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, a po osnovu odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ, odnosno ukoliko je isplatu naknade za prevoz na rad i sa rada utvrđene pojedinačnim, konačnim i pravnosnažnim aktom tužena neosnovano obustavila, ili je neredovno vršila isplate (videti Odluku Ustavnog suda Už-3280/2011 od 25. aprila 2013. godine).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u pogledu povrede navedenih ustavnih prava odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u prvom delu tačke 2. izreke.
7. Ocenjujući navode podnosilaca ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud je utvrdio da je Apelacioni sud u Beogradu osporenom presudom Gž1. 3266/11 od 2. novembra 2012. godine pravnosnažno odbio tužbeni zahtev podnosilaca ustavne žalbe kojim je tražena isplata troškova prevoza na posao i sa posla , a da je dostavljenom presudom Okružnog suda u Jagodini Gž1. 488/07 od 16. januara 2008. godine isti takav zahtev drugog tužioca usvojen. Ustavni sud je, dakle, utvrdio da su drugostepeni sudovi, kao sudovi poslednje instance, doneli različite presude u odnosu na pravo podnosilaca na naknadu troškova prevoza.
Imajući u vidu da su podnosioci ustavne žalbe kao dokaz o različitom postupanju sudova dostavili samo jednu sudsku odluku, Ustavni sud smatra da se još uvek ne može govoriti o „dubokim i dugotrajnim razlikama u sudskoj praksi niti da je to dovelo do pravne nesigurnosti u posmatranom periodu (vidi: presudu Evropskog suda za ljudska prava Vučković i drugi protiv Srbije, broj 17153/11, od 28. avgusta 2012. godine, tačka 60.), što je jedan od osnovnih pravnih kriterijuma prilikom ocenjivanja da li je došlo do povrede prava na jednaku pravnu zaštitu, a koji je formulisan kroz ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, a od koga polazi i Ustavni sud. Osim toga, sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava zauzela je načelan stav da je „postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike mogu se javiti i u okviru istog suda i to se samo po sebi ne može smatrati povredom ljudskog prava suprotno Konvenciji.“ (videti: presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, od 20. maja 2008. godine, tačka 41.)
Opšti je stav Ustavnog suda, dakle, da zahtev pravne sigurnosti dopušta određena odstupanja u tumačenju koja se prihvataju kao sastavni deo svakog pravosudnog sistema, te da jedna potencijalno različita odluka ne mora uvek biti razlog da se utvrdi postojanje povrede Ustavom garantovanog prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ocenio da je ustavna žalba u ovom delu očigledno neosnovana, te je stoga, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, u tom delu odbacio, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. U pogledu zahteva podnosilaca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato , pored drugih, i u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti internet stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
9. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 4 2b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 8 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik PC", br oj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić